Nikola Radojčić

С Википедије, слободне енциклопедије
Nikola Radojčić
Nikola Radojčić
Лични подаци
Датум рођења29. avgust 1882.
Место рођењаKuzmin, Austrougarska
Датум смрти12. novembar 1964.
Место смртиBeograd, SFR Jugoslavija

Nikola Radojčić (Kuzmin, 29. avgust 1882Beograd, 12. novembar 1964) bio je srpski istoričar i akademik.

Biografija[уреди | уреди извор]

Etnografsko-istorijska sekcija na mirovnoj konferenciji u Parizu

Osnovnu školu je učio u rodnom mestu, gimnaziju u Sremskoj Mitrovici i Sremskim Karlovcima. Studirao je na fakultetima u Gracu, Zagrebu, Jeni i Minhenu. Imao je veoma značajne učitelje kakvi su bili Matija Murko, Hajnrih Gelcer, Konstantin Jireček, Karl Krumbaher.

Studije je zaokružio 1907. u Zagrebu doktoratom: Dva poslednja Komnena na carigradskom prijestolju (štampan kao knjiga 1907). Bio je zatim godinu dana profesor istorije u Karlovcu, a 1908-1920. profesor u Sremskim Karlovcima u školi u kojoj je nekad učio. Kao ekspert je učestvovao 1919. u radu jugoslovenske delegacije na Konferenciji mira u Parizu. Prelom u njegovom životu i naučnom radu nastaje 1920. kada je izabran za vanrednog, a 1922. redovnog profesora srpske i hrvatske istorije na novootvorenom Univerzitetu u Ljubljani.

Dve decenije je proveo radeći u slovenačkoj sredini, gde je uživao veliki autoritet zbog svog naučnog rada i gde je vršio uticaj na učenike. U vreme sloma jugoslovenske države prelazi u Beograd, gde biva na kraju rata uključen u obnovljeni rad Univerziteta, što je imalo za posledicu penzionisanje 1945, kada je zavedena nova vlast. Posle toga njegova aktivnost je pretežno vezana za SANU (Srpska akademija nauka i umetnosti) u kojoj je bio 1934. izabran za dopisnog, a 1938. za redovnog člana. Aktivno je učestvovao u organima instituta obrazovanih u krilu Akademije (Istorijski institut, Vizantološki institut), njihovim publikacijama, podsticao je i pomagao početnike u naučnom radu.

Radojčić je bio marljiv i plodan pisac, aktivno prisutan preko pola veka u razvoju srpske istoriografije. Po tematici svojih radova i metodu Radojčić je bio izraziti individualista. U grupi istoričara koji su rad započeli u prvoj deceniji XX veka Radojčić je najmanje zahvaćen filološkom orijentacijom i najviše otvoren za podsticaje koji dolaze iz vizantologije i evropske istoriografije.

U prvom periodu svoga naučnog rada Radojčić nastavlja vizantološku tematiku iz disertacije. Tu su rasprave o gospodarima grada Proseka (1909), prvoj ženidbi Stefana Prvovenčanog (1912), kojima će se kasnije priključiti sistematski rad na vizantijskim piscima XI-XII veka: Kako su nazivali Srbe i Hrvate vizantijski istorici XI i XII veka (1926), Vesti Ane Komnine o Srbima (1927), a kasnije pisci iz vremena Kosovske bitke (1928,1931,1932).

Raspravama Ruvarčeva težnja za istinom (1909) i Aleksandar Stojačković kao istoričar (1911) započinju Radojčićeva istraživanja o razvoju istorijske misli kod Srba, kojima je ostao privržen do kraja života. Retko se dešava da jedna oblast nauke bude u tolikoj meri plod rada jednog čoveka kao što se desilo sa istorijom srpske istoriografije koju je stvorio i razvio Radojčić. Sistematski karakter njegovih napora, vidljiv i u drugim tematskim oblastima, pada u oči kod radova o istoričarima. Obrađivao ih je pojedinačno, neke značajne kao što su Jovan Rajić i Ilarion Ruvarac iz više raznih uglova, zaokruživao studije posebnim knjigama (Orbin 1950, Rajić, 1952), pružao podatke o istoričarima u Narodnoj enciklopediji SHS (preko 70 članaka), odazivao se nekrolozima prilikom smrti savremenika. Nije dospeo jedino da studije o istoriji istoriografije kruniše sintezom. Položio je osnove za istoriografiju XVIII veka (1951, 1961).

U ljubljanskom periodu počinje i sistematski rad Radojčića na istoriji srpskog prava i državnog uređenja. U bibliografiji njegovih radova prepoznatljiva su dva tematska kruga, jedan koji se odnosi na državne sabore i posle manjih studija donosi kapitalnu knjigu: Srpski državni sabori u srednjem veku (1940), i drugi, prostraniji, koji obuhvata Dušanov zakonik. Radojčić je oživeo interesovanje za Dušanov zakonik zamrlo u decenijama posle pojave Novakovićevog izdanja (1898). Započeo je sa proučavanjem vizantijskih izvora prepoznatljivih u Dušanovom zakoniku (1924) da bi se kasnije posvetio proučavanju i temeljnom opisivanju svakog značajnijeg rukopisa i zaokružio rad svojim izdanjem Zakonika (1960), kome je ambicija bila da se što je moguće više približi prvobitnom tekstu, ostavljajući po strani promene nastale u toku upotrebe ovog zakonskog spo-menika. U studijama o tipu države i zakonodavstvu R. se suprotstavio tradicionalnom pristupu pravnih istoričara sklonih da na srednji vek projiciraju modernu pravnu sistematiku i dogmatiku. Radojčić je imao sreću da mu bude povereno izdavanje teksta Zakona o rudnicima despota Stefana Lazarevića (1962), spomenika koji je bio tek otkriven i dospeo je u posed SANU.

Radojčić se bavio i istorijom Bosne, pre svega istoriografijom, a zatim i pojedinim temama o kralju Tvrtku: Obred krunisanja bosanskog kralja Tvrtka I (1948), Tvrtkovo venčanje (1957), bosanski grb (1929) i dr.

Posle vizantijskih pisaca dragocenih za srpsku istoriju Radojčić se bavio i domaćim piscima, anonimnim autorom Barskog rodoslova (to je naziv koji je Radojčić predložio umesto Letopisa Popa Dukljanina), Teodosijem, kome je davao čak i hronološku prednost pred Domentijanom (što nije bilo prihvaćeno u nauci), arhiepiskopom Danilom i njegovim Zbornikom. Istorija srpskog srednjeg veka i istorija srpske istoriografije nesumnjivo su glavna polja Radojčićeve aktivnosti. Pored toga on je bio veoma zainteresovan i za XVIII vek, ne samo za istoričare toga doba, već i za kulturno stanje naroda, prostor koji je nastanjivao, ustanove koje je tada stekao. Radojčić je nastojao da se potpunije osvetli XVIII vek i njegov značaj u ukupnom razvoju srpskog naroda, ali podsticaji u tome pravcu ostali su bez odjeka.

Lični život[уреди | уреди извор]

Njegov sin Svetozar, bio je istoričar umetnosti i akademik.

Izabrani radovi[уреди | уреди извор]

Literatura[уреди | уреди извор]

  • Д. Ј. Поповић, Прво предавање проф. др Николе Радојчића у нашем разреду, Зборник МС ДН13-14 (1956) 305-308;
  • Ј. Радонић, Академик Д-р Никола Радојчић као испитивач историјских извора, на истом месту 309-310;
  • Дака Поповић, Педесетогодишњи рад Николе Радојчића на развитку српске историографије, на истом месту 311-320;
  • К. Петровић, Једно кратко раздобље из живота и рада професора др Николе Радојчића, на истом месту 321-323;
  • Т. Петровић, Неколико речи у знак захвалности свом бившем професору, на истом месту 324-326;
  • В. Saria, Nikola Radojčić (1882—1964), Südost-Forschungen 23 (1964) 333-334;
  • Д. Страњаковић, H. Радојчић, Гласник СПЦ 37 (1956) 130-140;
  • Ђ. Сп. Радојичић, Никола Радојчић, Зборник МС ДН 39 (1964) 177-180; М. Лесковац, Н. Радојчић, ЛМС 395 (1965) 96-97;
  • Đ. Sp. Radojičić, L'academcien Nikola Radojčić (1882—1964), Bulletin scientifique, Section B: Sciences humaines 7-8 (1965) 193-195;
  • Ђ. Сп. Радојичић, Гласник САНУ 16 (1965) 153-155;
  • M. Костић, Научно животно дело Николе Радојчића, ИЧ 15-16 (1965) 595-601;
  • S. Ćirković, Nikola Radojčić (29. VIII 1882-12. XI1964), JIČ 4 (1964) 158-159;
  • К. Milutinović, Nikola Radojčić istoričar, Studije iz srpske i hrvatske istoriografije, Novi Sad 1986,184-212 (првобитно у: Рад Матице српске 21 (1984) и
  • Историјски записи 1-2 (1982); HE 3, 645-646 (Д. Поповић); ЕЈ 7, 23 (D. Sp. Radojičić).

Bibliografija[уреди | уреди извор]

  • Ljetopis JAZU 40 (1927) 138-141;
  • Годишњак СКА 38 (1929) 176-183;
  • Гласник ИД НС 10 (1937) 104-120;
  • Зборник МС ДН 13-14 (1956) 327-347; ИЧ 14-15 (1965) 595-618; BLZ 9, br. 18362-18503; 11, br. 14779-14830.

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]