Istorija hrišćanstva — разлика између измена

С Википедије, слободне енциклопедије
Садржај обрисан Садржај додат
.
ознака: уклоњено преусмерење
Ред 1: Ред 1:
{{Hrišćanstvo-lat}}
{{Hrišćanstvo-lat}}
'''Istorija hrišćanstva''' odnosi se na [[Christianity|hrišćansku religiju]], [[Christendom|hrišćanski svet]] i [[Хришћанска црква|crkvu]] sa svojim različitim [[Хришћанске деноминације|denominacijama]], od [[Christianity in the 1st century|1. veka]] do [[Christianity in the 21st century|danas]].
'''Istorija hrišćanstva''' odnosi se na [[Christianity|hrišćansku religiju]], [[Christendom|hrišćanski svet]] i [[Хришћанска црква|crkvu]] sa svojim različitim [[Хришћанске деноминације|denominacijama]], od [[Christianity in the 1st century|1. veka]] do [[Christianity in the 21st century|danas]].
{{rut}}
Christianity originated with the ministry of Jesus in the 1st century Roman province of [[Judea (Roman province)|Judea]]. According to the [[Gospel]]s, [[Jesus]] was a Jewish teacher and healer who proclaimed the imminent [[Kingdom of God]], and was crucified at c.30–33 AD. His followers believed that he was then [[Resurrection of Jesus|raised from the dead]] and exalted by God, and would return soon at the inception of God's Kingdom.


Hrišćanstvo je nastalo sа službоm [[Isus]]a u rimskoj provinciji [[Judeja (provincija)|Judeji]] у 1. vekу. Prema [[Госпел|evanđeljima]], Isus je bio jevrejski učitelj i iscelitelj koji je proglasio predstojeće [[Царство небеско|Kraljevstvo božje]]. On je bio razapet na krst oko 30.-33. godine. Njegovi sledbenici veruju da je on potom [[Isusovo uskrsnuće|uskrsnuo iz mrtvih]] i da ga je Bog uzvisio, kao i da će se uskoro vratiti na početku Božjeg kraljevstva. Najraniji Isusovi sledbenici su bili [[Apocalypticism|apokaliptični]] [[Jewish Christian|jevrejski hrišćani]]. Usled uključivanja [[gentile|nežidova]], [[Рано хришћанство|rana hrišćanska crkva]] se postepeno [[Split of early Christianity and Judaism|odvojila]] od [[Judaism|judaizma]] i [[Jewish Christianity|jevrejskog hrišćanstva]] tokom prva dva veka [[Anno Domini|hrišćanske ere]].
The earliest followers of [[Jesus]] were [[apocalypticism|apocalyptic]] [[Jewish Christian]]s. Due to the inclusion of [[gentile]]s, the developing [[Early Christianity|early Christian Church]] gradually [[Split of early Christianity and Judaism|grew apart]] from [[Judaism]] and [[Jewish Christianity]] during the first two centuries of the [[Christian Era]].


In 313, Emperor [[Constantine I (emperor)|Constantine I]] issued the [[Edict of Milan]], officially legalizing Christian worship. In 380, with the [[Edict of Thessalonica]] put forth under [[Theodosius I]], the Roman Empire officially adopted [[Trinitarianism|Trinitarian]] Christianity as its state religion, and Christianity established itself as a predominantly [[gentile]] religion in the [[state church of the Roman Empire]].
Godine 313, car [[Konstantin Veliki]] izdao je [[Milanski edikt]], kojim je zvanično legalizovao hrišćansko bogosluženje. Godine 380, putem [[Solunski edikt|Solunskog edikta]] koji je objavljen pod [[Theodosius I|Teodosijem I]], Rimsko carstvo je zvanično prihvatilo [[Свето Тројство|trojstveno]] hrišćanstvo kao svoju državnu religiju, a hrišćanstvo se uspostavilo kao pretežno nejevrejska religija u [[State church of the Roman Empire|državnoj crkvi Rimskog carstva]].


Hristološke debate o Isusovoj ljudskoj i božanskoj prirodi konzumirale su hrišćansku crkvu tokom nekoliko vekova, a sedam [[Vaseljenski sabori|Vaseljenskih sabora]] je održano da bi se ove rasprave rešile. [[Arijanstvo]] je bilo osuđeno na [[Prvi vaseljenski sabor|Nikejskom saboru]] (325), a podržana je trinitarna doktrina kao što je tumačena u [[Никејски симбол вјере|Nikejskoj veroispovesti]].
Christological debates about the human and divine nature of Jesus consumed the Christian Church for a couple of centuries, and seven eucumenical councils took place to resolve these debates. [[Arianism]] was condemned at the Council of Nicea (325), which supported the Trinitarian doctrine as expounded in the [[Nicene Creed]].


U ranom srednjem veku, misionarske aktivnosti širile su hrišćanstvo prema zapadu među germanskim narodima. Tokom visokog srednjeg veka, istočno i zapadno hrišćanstvo se razdvajalo, što je dovelo do [[Велики раскол|raskola Istoka i Zapada]] 1054. godine. Rastuća kritika rimokatoličke ekleziološke strukture i njenog ponašanja dovela je do protestantskog pokreta iz 16. veka i podele zapadnog hrišćanstva.
In the early Middle Ages, missionary activities spread Christianity towards the west among German peoples. During the High Middle Ages, eastern and western Christianity grew apart, leading to the [[East-West Schism]] of 1054. Growing criticism of the Roman Catholic ecclesiological structure and its behaviour, led to the Protestant movement of the 16th century and the split of western Christianity.


Since the [[Renaissance era]], with western [[colonialism]], Christianity has expanded throughout the world.<ref>Adherents.com, [http://www.adherents.com/Religions_By_Adherents.html ''Religions by Adherents'']</ref> Today there are more than two billion Christians worldwide, and Christianity has become the world's largest religion.<ref>BBC Documentary: A History of Christianity by Diarmaid MacCulloch, Oxford University</ref>
Od [[Ренесанса|doba renesanse]], sa zapadnim [[colonialism|kolonijalizmom]], hrišćanstvo se proširilo širom sveta.<ref>Adherents.com, [http://www.adherents.com/Religions_By_Adherents.html ''Religions by Adherents'']</ref> Danas postoji više od dve milijarde hršćana širom sveta, a hršćanstvo je postalo najveća svetska religija.<ref>BBC Documentary: A History of Christianity by Diarmaid MacCulloch, Oxford University</ref>


== Reference ==
== Reference ==

Верзија на датум 20. јул 2019. у 21:01

Istorija hrišćanstva odnosi se na hrišćansku religiju, hrišćanski svet i crkvu sa svojim različitim denominacijama, od 1. veka do danas.

Hrišćanstvo je nastalo sа službоm Isusa u rimskoj provinciji Judeji у 1. vekу. Prema evanđeljima, Isus je bio jevrejski učitelj i iscelitelj koji je proglasio predstojeće Kraljevstvo božje. On je bio razapet na krst oko 30.-33. godine. Njegovi sledbenici veruju da je on potom uskrsnuo iz mrtvih i da ga je Bog uzvisio, kao i da će se uskoro vratiti na početku Božjeg kraljevstva. Najraniji Isusovi sledbenici su bili apokaliptični jevrejski hrišćani. Usled uključivanja nežidova, rana hrišćanska crkva se postepeno odvojila od judaizma i jevrejskog hrišćanstva tokom prva dva veka hrišćanske ere.

Godine 313, car Konstantin Veliki izdao je Milanski edikt, kojim je zvanično legalizovao hrišćansko bogosluženje. Godine 380, putem Solunskog edikta koji je objavljen pod Teodosijem I, Rimsko carstvo je zvanično prihvatilo trojstveno hrišćanstvo kao svoju državnu religiju, a hrišćanstvo se uspostavilo kao pretežno nejevrejska religija u državnoj crkvi Rimskog carstva.

Hristološke debate o Isusovoj ljudskoj i božanskoj prirodi konzumirale su hrišćansku crkvu tokom nekoliko vekova, a sedam Vaseljenskih sabora je održano da bi se ove rasprave rešile. Arijanstvo je bilo osuđeno na Nikejskom saboru (325), a podržana je trinitarna doktrina kao što je tumačena u Nikejskoj veroispovesti.

U ranom srednjem veku, misionarske aktivnosti širile su hrišćanstvo prema zapadu među germanskim narodima. Tokom visokog srednjeg veka, istočno i zapadno hrišćanstvo se razdvajalo, što je dovelo do raskola Istoka i Zapada 1054. godine. Rastuća kritika rimokatoličke ekleziološke strukture i njenog ponašanja dovela je do protestantskog pokreta iz 16. veka i podele zapadnog hrišćanstva.

Od doba renesanse, sa zapadnim kolonijalizmom, hrišćanstvo se proširilo širom sveta.[1] Danas postoji više od dve milijarde hršćana širom sveta, a hršćanstvo je postalo najveća svetska religija.[2]

Reference

  1. ^ Adherents.com, Religions by Adherents
  2. ^ BBC Documentary: A History of Christianity by Diarmaid MacCulloch, Oxford University

Literatura

Spoljašnje veze