Holomorfna funkcija

С Википедије, слободне енциклопедије

Pravougaona mreža (gore) i njegova slika pod konformalnom mapom f (dole).

Holomorfne funkcije su kompleksne funkcije definisane na otvorenom podskupu kompleksne ravni koje su diferencijabilne. Funkcija je holomorfna u nekoj tački ako u toj tački postoji izvod te funkcije i ako je različit od nule. Funkcija je holomorfna na nekoj oblasti ako je holomorfna u svakoj tački te oblasti. Postojanje kompleksnog derivata u blizini je veoma jak uslov, jer implicira da je svaka holomorfna funkcija zapravo beskrajno diferencijabilna i jednaka, lokalno, svojoj Tejlorovoj seriji (analitička). Holomorfne funkcije su centralni predmeti proučavanja u kompleksnoj analizi.

Iako se termin analitička funkcija često upotrebljava sinonimno sa „holomorfna funkcija”", reč „analitička” je definisana u širem smislu da označi bilo koju funkciju (realnu, kompleksnu ili opštiji tip) koja se može napisati kao konvergentna stepena serija u okolini svake tačke u njenom domenu. Činjenica da su sve holomorfne funkcije kompleksne analitičke funkcije, i obrnuto, glavna je teorema u kompleksnoj analizi.[1]

Holomorfne funkcije se takođe ponekad nazivaju regularnim funkcijama.[2] Holomorfna funkcija čiji je domen cela kompleksna ravan se naziva celokupnom funkcijom. Fraza „holomorfna u tački z0” ne znači samo diferencijabilna u z0, već je diferencijabilna svuda unutar izvesne okoline z0 u kompleksnoj ravni.

Definicija[уреди | уреди извор]

Funkcija nije kompleksno-diferencijabilna u nuli, jer kao što je prikazano iznad, vrednost varira u zavisnosti od pravca iz kog se pristupa nuli. Duž realne ose, f je jednako funkciji g(z) = z i limit je 1, dok je duž imaginarne ose, f jednako h(z) = −z i limit je −1. Drugi pravci daju druge limite.

Za datu funkciju kompleksne vrednosti f jedne složene promenljive, derivat od f u tački z0 u njenom domenu je definisan limesom[3]

To je isto što i definicija derivata za realne funkcije, osim što su svi kvantiteti kompleksni. Konkretno, granica se uzima dok se kompleksni broj z približava z0, i mora imati istu vrednost za bilo koji niz složenih vrednosti za z koji prilaze z0 na kompleksnoj ravni. Ako granica postoji, kaže se da je f kompleksno-diferencijabilno u tački z0. Ovaj koncept kompleksne diferencijabilnosti deli nekoliko svojstava sa realnom diferencibilnošću: on je linearan i pokorava se pravilu proizvoda, pravilu kvocijenta i lančanom pravilu.[4]

Ako je funkcija f kompleksno diferencijabilna u svakoj tački z0 u jednom otvorenom setu U, kaže se da je f holomorfna na U. Funkcija f je holomorfna u tački z0, ako je f kompleksno diferencijabilna u okolini z0.[5] Funkcija f je holomorfna na nekom zatvorenom setu A ako je homomorfna na otvorenom setu koji sadrži A. Kao patološki ne-primer, funkcija data sa z|2 je kompleksno diferencijabilna u tačno jednoj tački (z0 = 0), i iz tog razloga ona nije holomorfna u 0, jer ne postoji otvoreni set oko 0 na kome je f kompleksno diferencijabilna.

Odnos između realne diferencijabilnosti i kompleksne diferencijabilnosti je sledeći. Ako je kompleksna funkcija 1=f(x + i y) = u(x, y) + i v(x, y) holomorfna, onda u i v imaju prve parcijalne derivate u odnosu na x i y, i zadovoljavaju Koši-Rimanove jednačine:[6]

ili, ekvivalentno, Virtindžerov derivat od f u odnosu na kompleksni konjugat od z je nula:[7]

drugim rečima f je funkcionalno nezavisna od kompleksnog konjugata od z.

Ako kontinualnost nije data, suprotno nije nužno tačno. Jednostavna suprotnost je da ako u i v imaju kontinualni prvi parcijalni derivat i zadovoljavaju Koši–Rimanove jednačine, onda je f holomorfna. U većoj meri zadovoljavajuću suprotnost, koja se znatno teže može dokazati, daje Luman-Menčofova teorema: ako je f kontinuirano, u i v imaju prve parcijalne derivate (mada nisu nužno kontinuirani), i oni zadovoljavaju Koši–Rimanove jednačine, onda je f holomorfno.[8]

Terminologija[уреди | уреди извор]

Reč „holomorfan” su uvela dva Košijeva studenta, Briot (1817–1882) i Buke (1819–1895), i izvedena je iz grčkih reči ὅλος (holos) sa značenjem „celokupan”, i μορφή (morphē) sa značenjem „forma” ili „izgled”.[9]

U današnje vreme, termin „holomorfna funkcija” se donekle preferira u odnosu na „analitička funkcija”, jer je kasniji pojam opštiji koncept. To je isto tako zbog važnog rezultata u kompleksnoj analizi da je svaka holomorfna funkcija kompleksno analitička, što je činjenica koja očigledno ne sledi iz definicija. Termin „analitička” je međutim isto tako u širokoj upotrebi.

Osobine[уреди | уреди извор]

Kompleksna diferencijacija je linearna i sledi pravila proizvoda i količnika, i lančano pravilo. Stoga su sume, proizvodi i kompozicije holomorfinih funkcija holomorfne, i količnik dve holomorfne funkcije je holomorfan, gde god imenilac nije nula.[10]

Ako se C poistoveti sa R2, onda se holomorfne funkcije podudaraju sa funkcijama sa dve realne promenljive sa kontinuiranim privim derivatima kojima se rešavaju Koši-Rimanove jednačine, setom od dve parcijalne diferencijalne jednačine.[6]

Svaka holomorfna funkcija se može razložiti na njene stvarne i imaginarne delove, a svaki od njih je rešenje Laplasove jednačine na R2. Drugim rečima, ako se holomorfna funkcija f(z) izrazi u(x, y) + i v(x, y), onda su u i v harmonične funkcije, gde je v harmonični konjugat.[11]

Košijeva integralna teorema podrazumeva da konturni integral svake holomorfne funkcije duž petlje nestaje:[12]

Ovde je γ ispravljiv put u jednostavno povezanom otvorenom podskupu U u kompleksnoj ravni C čija početna tačka je jednaka njenoj krajnjoj tački, i f : UC je holomorfna funkcija.

Košijeva integralna teorema navodi da svaka funkcija holomorfna unutar diska je kompletno određena svojim vrednostima na granici diska.[12] Osim toga, ako se pretpostavi da je U otvoreni podskup od C, f : UC je holomorfna funkcija i zatvoreni disk 1=D = {z : |zz0| ≤ r} je kompletno sadržan u U. Neka je γ krug koji formira granicu D. Onda za svako a u unutrašnjosti od D:

gde je konturni integral uzet u smeru suprotnom kazaljkama sata.

Derivat f′(a) se može napisati kao konturni integral[12] koristeći Košijeve formule diferencijacije:

za svaku jednostavnu petlju koja se pozitivno jednom zaokreće oko a, i

za infinitezimalno pozitivne petlje γ oko a.

U regionima gde prvi derivat nije jednaka nuli, holomorfne funkcije su konformalne u smislu da čuvaju uglove i oblik (ali ne i veličine) malih figura.[13]

Svaka holomorfna funkcija je analitička. Drugim rečima, holomorfna funkcija f ima derivate svakog reda u svakoj tački a u svom domenu, i to se podudara sa njenom sopstvenom Tejlorovom serijom u a u blizini a. Zapravo, f se podudara sa njenom Tejlorovom serijom u a u svakom disku centriranom u toj tački i leži unutra domene funkcije.

Sa algebarske tačke gledišta, set holomorfinih funkcija na otvorenom setu je komutativni prsten i kompleksni vektorski prostor. Dodatno, set holomorfnih funkcija u otvorenom setu U je integralni domen ako i samo ako je otvoreni set U povezan. [7] Zapravo, to je lokalno konveksan topološki vektorski prostor, pri čemu su seminorme supreme na kompaktnim podsetovima.

Sa geometrijske perspektive, funkcija f je holomorfna u z0 ako i samo ako je njen spoljašnji derivat df u blizini U od z0 jednak sa f′(z) dz za neku kontinuiranu funkciju f′. Iz

sledi da je df′ isto tako proporcionalno sa dz, te je stoga sam derivat f′ holomorfan i f je beskonačno diferencijabilna. Slično tome, iz činjenica da je 1=d(f dz) = fdzdz = 0 sledi da bilo koja funkcija f koja je holomorfna na jednostavno povezanom regionu U je isto tako integrabilna na U. (Za stazu γ od z0 do z koja u potpunosti leži unutar U, definisanu

;

u smislu teoreme Žordanove krive i generalizovane Stokesove teoreme, Fγ(z) je nezavisno od datog izbora puta γ, i stoga je F(z) dobro definisana funkcija unutar U za koji je 1=F(z0) = F0 i 1=dF = f dz.)

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Analytic functions of one complex variable, Encyclopedia of Mathematics. (European Mathematical Society ft. Springer, 2015)
  2. ^ Springer Online Reference Books, Wolfram MathWorld
  3. ^ Ahlfors, L., Complex Analysis, 3 ed. (McGraw-Hill, 1979).
  4. ^ Henrici, P., Applied and Computational Complex Analysis (Wiley). [Three volumes: 1974, 1977, 1986.]
  5. ^ Peter Ebenfelt, Norbert Hungerbühler, Joseph J. Kohn, Ngaiming Mok, Emil J. Straube (2011) Complex Analysis Springer Science & Business Media
  6. ^ а б Markushevich, A.I.,Theory of Functions of a Complex Variable (Prentice-Hall, 1965). [Three volumes.]
  7. ^ а б Gunning, Robert C.; Rossi, Hugo (1965), Analytic Functions of Several Complex Variables, Prentice-Hall series in Modern Analysis, Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall, стр. xiv+317, MR 0180696, Zbl 0141.08601 
  8. ^ Gray, J. D.; Morris, S. A. (1978), „When is a Function that Satisfies the Cauchy-Riemann Equations Analytic?”, The American Mathematical Monthly (објављено april 1978), 85 (4): 246—256, JSTOR 2321164, doi:10.2307/2321164 .
  9. ^ Markushevich, A. I. (2005) [1977]. Silverman, Richard A., ур. Theory of functions of a Complex Variable (2nd изд.). New York: American Mathematical Society. стр. 112. ISBN 0-8218-3780-X. 
  10. ^ Henrici, Peter (1993) [1986], Applied and Computational Complex Analysis Volume 3, Wiley Classics Library (Reprint изд.), New York - Chichester - Brisbane - Toronto - Singapore: John Wiley & Sons, стр. X+637, ISBN 0-471-58986-1, MR 0822470, Zbl 1107.30300 .
  11. ^ Evans, Lawrence C. (1998), Partial Differential Equations, American Mathematical Society .
  12. ^ а б в Lang, Serge (2003), Complex Analysis, Springer Verlag GTM, Springer Verlag 
  13. ^ Rudin, Walter (1987), Real and complex analysis (3rd изд.), New York: McGraw–Hill Book Co., ISBN 978-0-07-054234-1, MR 924157 

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]