Bombaška afera

Из Википедије, слободне енциклопедије
Иди на навигацију Иди на претрагу

Bombaška afera je naziv za montirani sudski proces protiv optuženih zaverenika, koji su navodno pokušali organizovati atentat na kneza Nikolu Petrovića. U oktobru 1907. godine u Knjaževini Crnoj Gori.[1]

Plan[уреди]

Urotnička grupa crnogorskih studenata u Beogradu, koju je kao svoju filijalu organizovala Crna ruka, pokušala je 1907. ubiti crnogorskog monarha Nikolu I. Petrovića, i njegove najbliže saradnike i izvesti napade na crnogorske državne ustanove.

Omladina u Crnoj Gori bila je nezadovoljna autokratskom vladavinom kneza Nikole i iznosila je zahteve za većim stepenom demokratije i uključenosti naroda u krupna politička pitanja.

Omladina i narod su naročito bili nezadovoljni nedovoljnim angažovanjem kneza Nikole na ujedinjenju sa Srbijom u jedinstvenu srpsku državu.

Optužba[уреди]

Prema optužbi, navodno je Iz Srbije 1907. "tajno upućeno 16 bombi u Crnu Goru".

Bombe su, kao tada najefikasnije sredstvo izvršenja atentata, u Crnu Goru unijete iz dva pravca — preko Sandžaka ih je nosio Vaso Ćulafić, a preko Boke kotorske bombe je unio Stevan Rajković, štamparski radnik iz Cetinja. Iz Beograda su u Kotor, tada u sastavu Austro-Ugarske, došli glavni studenti-urotnici: Jovan Đonović, Todor Božović, Đuro Vojvodić i Petar Novaković, dok ih je Marko Daković već čekao u Kotoru. Oni su bili u zavjereničkoj vezi s pojedinim protivnicima Nikole I. u domovini.

Hapšenja[уреди]

No, crnogorska policija, koja je budno motrila urotnike i obavještajno ih nadzirala tokom boravka u Beogradu, hitro je reagovala i uhapsila Rajkovića koji se s bombama bio domogao Cetinja. Drugi nosač bombi, Ćulafić, takođe je uhapšen.

Brigadir Janko Vukotić je bio „ključna osoba u preventivnome slamanju zavjere”.

„Reakcija na zavjeru iz Srbije, u vidu nagle militarizacije struktura crnogorske vlasti, ogleda se i u vanrednim unaprijeđenjima u više oficirske činove za istaknute pripadnike Vojske širom Knjaževine”.[2].

Počela je opsežna istraga i otkrivena je čitava teroristička urota za koju je Rajković izjavio da se njom htjelo „raspršiti crnogorski Dvor i njegove članove, kao i Narodna skupština”.

U Crnoj Gori su uslijedila brojna hapšenja. Od Srbije je zatraženo izručenje nekoliko studenata-urotnika (Đonović, Božović, Novaković, Daković, itd.), no, srpska vlada odbija takav zahtjev tvrdnjom da između Crne Gore i Srbije nije postojao ugovor o izručenju.

„Ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije Milovan Đ. Milovanović ih je (crnogorske studente-urotnike — prim.a.) držao na vezi i u sporazumu sa njim su neki otišli prvo u Tursku, a potom u SAD i Švicarsku”.[1]

Prema objavljenim podacima, ruski diplomatski i obavještajni faktori umiješani su u bijeg za Srbiju neke od glavnih zavjerenika ispred crnogorske istrage. [3].

Austro-Ugarska je uhapsila četvoricu zavjerenika, no odbila je, uprkos ugovoru iz 1872. o obavezi izručenja krivaca, da ih izruči Crnoj Gori. U junu 1908. im se u Kotorusudilo i ta četvorica su oslobođeni optužbi.[4].

Presude[уреди]

U sudskom procesu (na Cetinju počeo 12. maja, a okončan 14. juna 1908.) pred Velikim sudom od 52 optužena, osuđeno ih je 49.

Ukupno, izrečeno je: 6 smrtnih presuda, 28 robija — vremenskih kazni „u lakom okovu na po jednoj nozi”; 15 zatvorskih kazni; dvojica optuženika su oslobođeni zbog nedostatka dokazâ a jedan uslijed nevinosti.[5]

Epilog[уреди]

  • I sljedeće, 1909. godine, pokušana je, uz potporu Kraljevine Srbije, urota u Crnoj Gori.
  • Većina urotnika-studenata su 1918. bili među glavnim izvršiteljima pripajanja Kraljevine Crne Gore sa Srbijom.

Izvori[уреди]

Literatura[уреди]

Spoljašnje reference[уреди]