Fitan

С Википедије, слободне енциклопедије
(преусмерено са Fitanil)
Fitan
Skeletal formula of phytane
Nazivi
IUPAC naziv
2,6,10,14-Tetrametilheksadekan[1]
Identifikacija
3D model (Jmol)
Bajlštajn 1744639
ChEBI
ChemSpider
ECHA InfoCard 100.010.303
EC broj 211-332-2
MeSH phytane
  • CCC(C)CCCC(C)CCCC(C)CCCC(C)C
Svojstva
C20H42
Molarna masa 282,56 g·mol−1
Agregatno stanje Bezbojna tečnost
Miris Bez mirisa
Gustina 791 mg mL−1 (na 20 °C)
Opasnosti
S-oznake S24/25
Srodna jedinjenja
Srodne alkani
Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje materijala (na 25 °C [77 °F], 100 kPa).
ДаY verifikuj (šta je ДаYНеН ?)
Reference infokutije

Fitan je tip diterpenoidnog alkana. U kontrastu sa pristanom, koji se formira dekarboksilacijom fitola, on ima jedan dodatni uljenik.

Fitanil je fiatanski supstituent. Fitanil grupe se često sreću u fosfolipidima u membranama termofilnih arheja[4]. U ovu grupu se ubraja kaldarheol, jedinjenje koje sadrži dva kondenzovana fitanilna lanca.

On se koristi kao biomarker u studijama petroleja[5].

Nezasićeni fitani[уреди | уреди извор]

Fiten je jednostruko nezasićena verzija fitana. Fiten se takođe nalazi kao funkcionalna grupa fitil u mnogim organskim molekulima biološki važnih jedinjenja, kao što su hlorofil, tokoferol (Vitamin E) i filohinon (Vitamin K1). Fitenski alkohol je fitol.

Geranilgeranen je potpuno nezasićena forma fitana, dok se supstituent naziva geranilgeranil.

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ „phytane - Compound Summary”. PubChem Compound. USA: National Center for Biotechnology Information. 27. 3. 2005. Identification and Related Records. Приступљено 14. 3. 2012. 
  2. ^ Li Q, Cheng T, Wang Y, Bryant SH (2010). „PubChem as a public resource for drug discovery.”. Drug Discov Today. 15 (23-24): 1052—7. PMID 20970519. doi:10.1016/j.drudis.2010.10.003.  уреди
  3. ^ Evan E. Bolton; Yanli Wang; Paul A. Thiessen; Stephen H. Bryant (2008). „Chapter 12 PubChem: Integrated Platform of Small Molecules and Biological Activities”. Annual Reports in Computational Chemistry. 4: 217—241. doi:10.1016/S1574-1400(08)00012-1. 
  4. ^ Edited by Ricardo Cavicchioli (2007), Archaea, Washington, DC: ASM Press, ISBN 978-1-55581-391-8, OCLC 172964654 
  5. ^ Hunt, J. (2002). „Early developments in petroleum geochemistry”. Organic Geochemistry. 33: 1025—1052. doi:10.1016/S0146-6380(02)00056-6. 

Vidi još[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]