Građevinarstvo

С Википедије, слободне енциклопедије
Raskrsnica na više nivoa, zgrade, kuće i parkovi u Šangaju, Kina.
Keopsova piramida u Gizi, jedna od najstarijih sačuvanih građevina

Građevinarstvo je profesionalna inženjerska [en] disciplina koja se bavi dizajnom, konstrukcijom, i održavanjem fizičkih i prirodno izgrađenih okruženja. Građevinska tehnika se bavi poslovima potrebnim za građenje svih vrsta arhitektonskih zgrada, cesta, željezničkih pruga, mostova, tunela, vodovoda, kanalizacija, melioracijskih objekata, uređenjem vodotoka i iskorištavanjem vodnih snaga (hidrocentrale), elektrana i ostalih postrojenja za proizvodnju svih dobara.[1][2] Građevinsko inženjerstvo je tradicionalno deljeno u brojne ogranke. Ono se smatra drugom najstarijom inženjerskom disciplinom nakon vojnog inženjerstva.[3][4] Graditeljstvo se odvija u javnom sektoru od opštine do nacionalnih vlada, i u privatnom sektoru od pojedinačnih vlasnika do međunarodnih kompanija. Osoba koja se bavi građevinarstvom se naziva građevinskim inženjerom.

Bit građevinske tehnike[уреди | уреди извор]

Građevinska tehnika je veština kojom ljudi od izvornih ili prerađenih darova prirode osmišljeno (planirano) sastavljaju nove tvorevine povezane s tlom, odnosno fiksirane na zemlju, pa se njima koriste.

Prirodni materijali kao što su: kamen, drvo, zemlja (glina), ali i veštački: opeka, kreč, beton i čelik, omogućavanju osmišljeno povezivanje sa tlom u jednu celinu koja se naziva građevinskim objektom ili građevinom.[5][6]

Smerovi građevinske tehnike[уреди | уреди извор]

Primer arhitektonskog dela -Katedrala sv. Dujma
Primer građevinskog objekta - Falkirški točak, rotirajući lift za čamce u središnjoj Škotskoj

Prema vrsti i karakteru poslova razlikuju se dva glavna smera ili ogranka građevinske tehnike.

U jednom se smeru odvija građenje zgrada. Zgrade se ističu svojim glavnim delovima iznad zemlje, grade se dakle u vis, pa se građenje zgrada često naziva visokogradnja.[7][8][9][10] Visokogradnja je doslovni prevod internacionalizovane starogrčke reči arkitekton (грч. ὰρχιτεκτονική) - arhitektura. Građenje zgrada se naziva i zgradarstvo, ali je arhitektura najuobičajeniji izraz.

Sa druge strane građenje saobraćajnih objekata (cesta, željeznice, mostova, tunela) i hidrotehničkih građevina (vodovod, kanalizacija, hidrotehničke regulacije, melioracije, iskorištavanje vodnih snaga te plovnost reka i kanala). Spomenuti se objekti grade uglavnom pri samom tlu, iako to nije pravilo. Takvo se građenje često naziva niskogradnja, a uobičajeniji je naziv građevinarstvo.

Važno je napomenuti da strogo deljenje građevine i arhitekture nema previše smisla, jer građevinarstvo obuhvata mnogobrojne poslove za sve vrste građevina, dok arhitektura obuhvata arhitektonsko projektovanje objekata visokogradnje. Dokaz stabilnosti i nosivosti arhitektonskog projekta izvodi građevinar u nastavku projektne dokumentacije. Isto tako, arhitekti su neophodni za neke objekte niskogradnje.

U prošlosti se poslovi niskogradnje i visokogradnje nisu diferencirali kao danas, nego je arhitektura obuhvatala sve poslove graditeljstva tj. građevinske tehnike. Tek nedavno s obzirom na istorijsku hronologiju poslovi jednog i drugog ogranka toliko su se umnožili i razlučili da je građevinarstvo automatski postalo zaseban smer čiji zadaci i ostvarenja po svojoj raznolikosti i značaju za opšti napredak često nadmašuju zadatke i ostvarenja arhitekture. U nekim državama (npr. u Španiji) i dalje se arhitektom naziva osoba koja ima znanje građevinskog inženjera pa može graditi ceste i mostove.

Opšta podela građevinske tehnike[уреди | уреди извор]

Visokogradnja[уреди | уреди извор]

  • stambeni objekti, tj. porodične kuće, dvojni objekti, stambeni blokovi, stambene zgrade itd.
  • javni (društveni) objekti, tj. objekti zdravstva, kulture, administracije, trgovine, ugostiteljstva, saobraćaja itd.
  • privredni objekti, tj. industrijski i poljoprivredni objekti.

Niskogradnja[уреди | уреди извор]

  • Saobraćajni smer bavi se projektovanjem svih saobraćajnica.
  • Konstruktivni smer bavi se projektovanjem i građenjem konstrukcija i/ili dimenzioniranjem (mostovi, brane, tuneli, silosi, vodotornjevi, privredne i druge zgrade).
  • Hidrotehnički smer bavi se poslovima građenja i održavanja vodoopskrbnih, kanalizacijskih i vodoprivrednih objekata. Generalno hidrotehnika sudeluje u upravljanju vodnim resursima.[11][12] U Hidrotehnički smer spadaju: hidrotehničke melioracije i hidrotehničke regulacije. Može se reći da se hidrotehnika generalno bavi hidrotehničkim građevinama, hidrotehničkim sistemima i iskorištavanjem vodnih snaga uz vođenje računa o zaštiti okoline što je u zadnje vreme popularizovano. Pri gradnji hidrotehničkih građevina od velike je važnosti poznavanje hidrologije kao naučne discipline te neizostavno poznavanje hidromehanike, odnosno mehanike tečnosti.
  • Geotehnički smer bavi se projektovanjem i izvođenjem različitih zahvata u tlu i stenama kao što su: brane, nasipi, tuneli, klizišta, potporne konstrukcije, iskopi, useci, osiguranje građevinskih jama i odlagališta otpada. Geotehnika obuhvata gotovo sve građevinske aktivnosti i ključna je u izvođenju skoro svih građevinskih objekata koji se temelje na tlu. Geotehnika kao građevinska disciplina oslanja se na inženjersku geologiju, mehaniku tla i mehaniku stena.
Most Juscelino Kubiček - primena parabola u zakrivljenim elementima

Važnost tehničkog crtanja u suvremenom komuniciranju[уреди | уреди извор]

Kod osmišljavanja neke građevine, objekta ili konstrukcije stručnjak-projektant rešava zadatak na papiru prostoručnim skiciranjem olovkom. Prema usvojenoj prostoručnoj skici elementa ili objekta projektant izrađuje konačan crtež ili nacrt po pravilima tehničkog crtanja. Nacrti moraju biti grafički prikazani tako da ih drugi izvođači, obrtnici, poduzetnici i sl. mogu tačno razumeti i na osnovu crteža izraditi objekt kako ga je projektant zamislio.

Može se reći da su tehnički crteži neka vrsta međunarodnog pisma koje stručnjaci mogu napisati, čitati i razumeti. Prema tome, tehnički crtež mora biti jasan, uredan, precizan i nadasve tačan.

Vidi još[уреди | уреди извор]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ „History and Heritage of Civil Engineering”. ASCE. Архивирано из оригинала 16. 2. 2007. г. Приступљено 8. 8. 2007. 
  2. ^ „What is Civil Engineering”. Institution of Civil Engineers. Приступљено 15. 5. 2017. 
  3. ^ „What is Civil Engineering?”. The Canadian Society for Civil Engineering. Архивирано из оригинала 12. 8. 2007. г. Приступљено 8. 8. 2007. 
  4. ^ „Civil engineering”. Encyclopædia Britannica. Приступљено 9. 8. 2007. 
  5. ^ „Penn State Engineering: Architectural Engineering | What is architectural engineering?”. www.ae.psu.edu. Приступљено 2020-11-24. 
  6. ^ „What is Architectural Engineering?”. Civil, Architectural and Environmental Engineering. The University of Texas at Austin. 
  7. ^ „architecture – Expression of technique | Britannica”. www.britannica.com (на језику: енглески). Приступљено 2022-09-21. 
  8. ^ Pierre, Leclercq. „ResearchGate Phases of an architectural project”. 
  9. ^ „architecture”. Encyclopedia Britannica. Архивирано из оригинала 16. 11. 2017. г. Приступљено 2017-10-27. 
  10. ^ Pace, Anthony (2004). „Tarxien”. Ур.: Daniel Cilia. Malta before History – The World's Oldest Free Standing Stone Architecture. Miranda Publishers. ISBN 978-9990985085. 
  11. ^ „International Decade for Action 'Water for Life' 2005-2015. Focus Areas: Integrated Water Resources Management (IWRM)”. www.un.org (на језику: енглески). Приступљено 2020-11-18. 
  12. ^ Sadoff, Claudia; Grey, David; Borgomeo, Edoardo (2020). „Water Security”. Oxford Research Encyclopedia of Environmental Science. ISBN 978-0-19-938941-4. doi:10.1093/acrefore/9780199389414.013.609. 

Literatura[уреди | уреди извор]

  • W.F. Chen; J.Y. Richard Liew, ур. (2002). The Civil Engineering Handbook. CRC Press. ISBN 978-0-8493-0958-8. 
  • Jonathan T. Ricketts; M. Kent Loftin; Frederick S. Merritt, ур. (2004). Standard handbook for civil engineers (5 изд.). McGraw Hill. ISBN 978-0-07-136473-7. 
  • Muir Wood, David (2012). Civil Engineering: a very short introduction. New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-957863-4. 
  • Blockley, David (2014). Structural Engineering: a very short introduction. New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-967193-9. 
  • Dean, R.G.; Dalrymple, R.A. (2004), Coastal Processes with Engineering Applications, Cambridge University Press, Bibcode:2004cpea.book.....D, ISBN 9780521602754 
  • Hughes, S.A. (1993), Physical Models and Laboratory Techniques in Coastal Engineering, Advanced series on ocean engineering, World Scientific, ISBN 9789810215415 
  • Kamphuis, J.W. (2010), Introduction to Coastal Engineering and Management, Advanced series on ocean engineering, World Scientific, ISBN 9789812834843 
  • Kraus, N.C. (1996), History and Heritage of Coastal Engineering, American Society of Civil Engineers, ISBN 9780784474143 
  • Sorensen, R. (2013), Basic Coastal Engineering, Springer, ISBN 9781475726657 
  • International Journal of Emergency Management, ISSN 1741-5071 (electronic) ISSN 1471-4825 (paper), Inderscience Publishers
  • Journal of Homeland Security and Emergency Management ISSN 1547-7355, Bepress
  • Australian Journal of Emergency Management (electronic) ISSN 1324-1540 (paper), Emergency Management Australia
  • Karanasios, S. (2011). In R. Heeks & A. Ospina (Eds.). Manchester: Centre for Development Informatics, University of Manchester
  • The ALADDIN Project, a consortium of universities developing automated disaster management tools
  • Emergency Management Australia (2003) Community Developments in Recovering from Disaster, Commonwealth of Australia, Canberra
  • Plan and Preparation: Surviving the Zombie Apocalypse, (paperback), CreateSpace, Introductory concepts to planning and preparing for emergencies and disasters of any kind.
  • Bates and Jackson, 1980, Glossary of Geology: American Geological Institute.
  • Krynine and Judd, 1957, Principles of Engineering Geology and Geotechnics: McGraw-Hill, New York.
  • Holtz, R. and Kovacs, W. (1981), An Introduction to Geotechnical Engineering, Prentice-Hall, Inc. ISBN 0-13-484394-0
  • Bowles, J. (1988), Foundation Analysis and Design, McGraw-Hill Publishing Company. ISBN 0-07-006776-7
  • Cedergren, Harry R. (1977), Seepage, Drainage, and Flow Nets, Wiley. ISBN 0-471-14179-8
  • Kramer, Steven L. (1996), Geotechnical Earthquake Engineering, Prentice-Hall, Inc. ISBN 0-13-374943-6
  • Freeze, R.A. & Cherry, J.A., (1979), Groundwater, Prentice-Hall. ISBN 0-13-365312-9
  • Lunne, T. & Long, M.,(2006), Review of long seabed samplers and criteria for new sampler design, Marine Geology, Vol 226, p. 145–165
  • Mitchell, James K. & Soga, K. (2005), Fundamentals of Soil Behavior 3rd ed., John Wiley & Sons, Inc. ISBN 978-0-471-46302-3
  • Rajapakse, Ruwan., (2005), "Pile Design and Construction", 2005. ISBN 0-9728657-1-3
  • Fang, H.-Y. and Daniels, J. (2005) Introductory Geotechnical Engineering : an environmental perspective, Taylor & Francis. ISBN 0-415-30402-4
  • NAVFAC (Naval Facilities Engineering Command) (1986) Design Manual 7.01, Soil Mechanics, US Government Printing Office
  • NAVFAC (Naval Facilities Engineering Command) (1986) Design Manual 7.02, Foundations and Earth Structures, US Government Printing Office
  • NAVFAC (Naval Facilities Engineering Command) (1983) Design Manual 7.03, Soil Dynamics, Deep Stabilization and Special Geotechnical Construction, US Government Printing Office
  • Terzaghi, K., Peck, R.B. and Mesri, G. (1996), Soil Mechanics in Engineering Practice 3rd Ed., John Wiley & Sons, Inc. ISBN 0-471-08658-4
  • Santamarina, J.C., Klein, K.A., & Fam, M.A. (2001), "Soils and Waves: Particulate Materials Behavior, Characterization and Process Monitoring", Wiley, ISBN 978-0-471-49058-6
  • Firuziaan, M. and Estorff, O., (2002), "Simulation of the Dynamic Behavior of Bedding-Foundation-Soil in the Time Domain", Springer Verlag.
  • „Gov.ns.ca”. Gov.ns.ca. Архивирано из оригинала 21. 7. 2011. г. Приступљено 2. 7. 2011. 

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]