Istorija avijacije

С Википедије, слободне енциклопедије
(преусмерено са Istorija vazduhoplovstva)
Rajtova vojna letelica na vagonu 1908. godine
Francuski izviđački balon L'Intrépide iz 1796. godine, najstariji postojeći leteći uređaj, u Muzeju vojne istorije, u Beču.
Leonardo da Vinčijev dizajn mahokrila.

Istorija avijacije proteže se unazad više od dve hiljade godina, od najranijih oblika vazduhoplovstva, poput zmajeva i pokušaja preskakanja kula do nadzvučnog i hipersonskog leta mlaznih aviona težih od vazduha. Letenje zmajeva u Kini je praktikovano više stotina godina pne, i polako se širilo svetom. Smatra se da je to najraniji oblik leta koji je formulisao čovek. Leonardo da Vinčijev san o letu iz 15. veka je izražen u nekoliko racionalnih mada nenaučnih dizajnova. On doduše nije pokušao da sprovede svoje ideje u praksu.

Otkrivaće gasa vodonika u 18. veku dovelo je do izuma vodoničnog balona, gotovo u isto vreme kada su i braća Mongolfje ponovno otkrila balon sa toplim vazduhom i započela letove sa posadom.[1] Različite teorije mehanike od strane fizičara tokom istog perioda, naročito dinamika fluida i Njutnovi zakoni kretanja, doveli su do osnova moderne aerodinamike. Jedan od najzaslužnijih u tom radu je bio Ser Džordž Kejli.

Baloni, slobodno-leteći i privezani, počeli su se koristiti u vojne svrhe od kraja 18. veka, a francuska vlada je tokom revolucije uspostavila balonske jedinice.[2]

Termin avijacija, imenica radnje od latinske reči avis „ptica”, sa sufiksom -acija značenje akcija ili napredak, skovao je 1863. godine francuski pionir Gijom Žosef Gabriel de la Landel (1812–1886) u svom radu s naslovom „Aviation ou Navigation aérienne sans ballons”.[3][4]

Eksperimenti sa jedrilicama pružili su temelje za letenja plovila težih od vazduha, a početkom 20. veka napredak u tehnologiji motora i aerodinamici prvi put su omogućili kontrolisani, pogonski let. Moderni avion sa karakterističnim repom je uspostavljen 1909. godine i od tada je istorija aviona vezana za razvoj sve snažnijih motora.

Prvi veliki vazdušni brodovi bili su kruti cepelinski baloni koje je inicijalno razvio Ferdinand fon Cepelin, a koji su ubrzo postali sinonim za vazdušne lađe i dominirali su letom na daljinu do 1930-ih, kada su veliki leteći brodovi postali popularni. Nakon Drugog svetskog rata, leteće brodove su zamenili kopneni avioni, a novi znatno moćniji mlazni motor je revolucionirno izmenio vazdušno putovanje i vojnu avijaciju.

U poslednjem delu 20. veka pojava digitalne elektronike donela je veliki napredak u instrumentaciji letenja i električne komande leta. U 21. veku je došlo do upotrebe bespilotnih letelica u velikim razmerama za vojne, civilne i rekreativne svrhe. S digitalnim upravljanjem, fundamentalno nestabilni avioni poput letećih krila postali su mogući.

Etimologija[уреди | уреди извор]

Izraz avijacija, imenica radnje od latinskog avisa „ptica” sa sufiksom -acija značenja akcija ili napredak, skovao je 1863. godine francuski pionir Gijom Žozef Gabriel de La Landel (1812–1886) u delu „Aviation ou Navigation aérienne sans ballons”.[3][4]

Primitivni počeci[уреди | уреди извор]

Skakanje s tornja[уреди | уреди извор]

Dedal radi na Ikarovim krilima.

Još od antike postoje priče da su ljudi privezali krila nalik ptičijim, očvrsnule ogrtače ili druge uređaje i pokušavali da lete, obično skokom sa kule. Grčka legenda o Dedalu i Ikaru jedna je od najranijih poznatih; drugi potiču iz Indije, Kine i evropskog srednjeg veka. Tokom ovog ranog perioda, pitanja podizanja, stabilnosti i kontrole nisu bila shvaćena, a većina pokušaja je završila ozbiljnom povredom ili smrću.

Andaluzijski naučnik Abas ibn Firnas (810–887) tvrdio je da je skočio u Kordobi u Španiji, prekrivajući svoje telo perjem lešinara i pričvrstivši dva krila na svoje ruke.[5][6] Nijedan drugi izvor ne beleži taj događaj. [5] Pišući u dvanaestom veku, Vilijam iz Malmesberija izjavio je da je benediktinski monah Ajlmer iz Malmesberija iz jedanaestog veka pričvrstio krila za ruke i noge i preletio malu udaljenost. Osim tvrdnji proizašlih iz Vilijamovog kazivanja, ne postoje drugi poznati izvori koji bi dokumentirali Ajlmerov život.[5] Prema Džonu Hardingu, jedrilica Ibn Firnasa bila je prvi pokušaj leta objekta težeg od vazduha u istoriji vazduhoplovstva.[7]

Mnogi drugi skokovi su dobro dokumentovani tokom narednih vekova. Još 1811. godine Albreht Berblindžer je konstruisao ornitopter i skočio u Dunav kod Ulma.[8]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Crouch, Tom (2004). Wings: A History of Aviation from Kites to the Space Age. New York, New York: W.W. Norton & Co. ISBN 0-393-32620-9. 
  2. ^ Hallion 2003 harvnb грешка: више циљева (2×): CITEREFHallion2003 (help)
  3. ^ а б „Archived copy”. Архивирано из оригинала 4. 3. 2016. г. Приступљено 18. 7. 2013. 
  4. ^ а б Vreizh, Skol (2008). Dictionnaire d’histoire de Bretagne (на језику: француски). Morlaix. стр. 77. ISBN 978-2-915623-45-1. 
  5. ^ а б в Lynn Townsend White, Jr. (Spring, 1961). "Eilmer of Malmesbury, an Eleventh Century Aviator: A Case Study of Technological Innovation, Its Context and Tradition", Technology and Culture 2 (2), p. 97-111 [101]
  6. ^ „First Flights”. Saudi Aramco World. 15 (1): 8—9. 1964. Архивирано из оригинала 3. 5. 2008. г. Приступљено 8. 7. 2008. 
  7. ^ Relly Victoria Petrescu, Florian Ion Petrescu (2013). The Aviation History: New Aircraft I. стр. 7. ISBN 9783848266395. 
  8. ^ Wragg 1974, стр. 57. sfn грешка: више циљева (2×): CITEREFWragg1974 (help)

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]