Пређи на садржај

Namvijet

С Википедије, слободне енциклопедије
Nanjue

  • 南越 (kineski)
  • Nányuè
  • Nam Việt (vijetnamski)
204. p. n. e.–111. p. n. e.
{{{coat_alt}}}
Pečat cara Venа
Lokacija Nanjue pri njegovim najvećim razmerama
Lokacija Nanjue pri njegovim najvećim razmerama
PrestonicaPanju
Zajednički jezicistarokineski
Bajue (drevni Jue)
Vladamonarhija
car ili kralj 
• 204–137. p. n. e.
Džao Tuo
• 137–122. p. n. e.
Džao Mo
• 122–113. p. n. e.
Džao Jingći
• 113–112. p. n. e.
Džao Sing
• 112–111. p. n. e.
Džao Đende
premijer 
• 130–111. p. n. e.
Lu Đa
Istorija 
• Ćin „Rat pacifikacije”
218. p. n. e.
• Uspostavljanje
204. p. n. e.
• Prva počast Han dinastiji
196. p. n. e.
• Džao Tuo krunisanje
183. p. n. e.
• Osvajanje Aulaka
179. p. n. e.
• Druga počast Han dinastiji
179. p. n. e.
111. p. n. e.
Populacija
• 111. p. n. e.
1.302.805
ValutaBanljang
Prethodnik
Naslednik
Dinastija Ćin
An Dưong Vưong
Zapadna Han dinastija
Prva kineska dominacija Vijetnama
Danas deoKina
Vijetnam

Nanjue (kineski: 南越[1] ili 南粵[2]; pinjin: Nányuè; jitping: Naam4 Jyut6; doslovno: "Southern Yue"[3]), takođe zvan Južni Jue[4] ili Namvijet (vijetnamski: Nam Việt[5]; džuanški Namzyied), bilo je drevno kraljevstvo[6][7] koje je pokrivalo delove severnog Vijetnama i sadašnjih kineskih provincija Guangdung,[8] Guangsi,[8] i Junan[9] Honkong,[9] Makau,[9] i južni Fuđen.[10] Nanjue je uspostavio Džao Tuo 204. godine p. n. e. nakon kolapsa dinastije Ćin, taka komandir Nanjua. U početku se kraljevstvo sastojalo od oblasti Nanhaj, Guejlin, and Sjang.

Godine 196. p. n. e., Džao Tuo je odao pokornost caru Gaocu iz dinastije Han, i Hanski lideri su nazivali Nanjue „stranim slugom”, tj. vazalnom državom. Oko 183. p. n. e., odnosi između Namvijeta i dinastije Han su se pogoršali, a Džao Tuo je počeo da sebe naziva carem, sugerišući Namvijetski suverenitet. Godine 179. p. n. e., odnosi između Hana i Namvijeta su se poboljšali, a Džao Tuo se još jednom podredio, ovog puta caru Venu od Hana kao vazalna državi. Podređivanje je bilo donekle površno, jer je Namvijet zadržao autonomiju od Hana, a Džao Tuo je u Namvijetu do smrti nazivan „carem”. Godine 113. p. n. e., lider četvrte generacije Džao Sing nastojao je da se Namvijet i formalno uključi kao deo Han carstva. Njegov premijer Lu Đa žestoko se usprotivio i potom ubio Džao Singa, postavljajući svog starijeg brata Džao Đendea na presto i forsirajući sukob sa dinastijom Han. Sledeće godine, car Vu od Hana poslao je 100.000 vojnika u rat protiv Namvijeta. Do kraja godine, njegova vojska je uništila Namvijet i uspostavila Hansku vladavinu. Namvijetsko kraljevstvo je trajalo 93 godine i imalo je pet generacija kraljeva.

Osnivanje kraljevine Nanjue očuvalo je red regiona Lingnan tokom haosa pri raspadu dinastije Ćin. To je omogućilo južnom regionu da izbegne veći deo teškoća koje su doživele severne, pretežno han kineske oblasti. Kraljevstvo su osnovali lideri poreklom iz kineske postojbine, a bilo je odgovorno za uspostavljanje kineske birokracije, naprednije poljoprivredne i zanatske tehnike među stanovnicima južnih regiona, kao i za poznavanje kineskog jezika i sistema pisanja. Vođe Namvijeta su promovisale politiku „harmonizacije i okupljanja stotina Jue plemena” (kineski: 和集百越) i ohrabrivali su Han Kineze da imigriraju iz svoje domovine duž Žute reke na jug. Oni su podržavali međusobnu asimilaciju dve kulture i naroda, i promovisali su hansku kulturu i kineski jezik u celom regionu, mada su očuvani mnogi elementi izvorne Jue kulture.[11]

U Vijetnamu se vladari Nanjue nazivaju dinastijom Trieu.

  1. ^ 司马迁 (1959). 史記·南越列传(卷113). 北京: 中华书局. стр. 2967—2977. 
  2. ^ 班固 (1962). 漢書·西南夷两粤朝鲜传(卷95). 北京: 中华书局. стр. 3837—3863. 
  3. ^ „Site of Southern Yue State”. United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization. Приступљено 26. 8. 2019. 
  4. ^ „Site of Southern Yue State”. United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization. Приступљено 26. 8. 2019. 
  5. ^ Keat Gin Ooi (2004). Southeast Asia: A Historical Encyclopedia. ABC-CLIO. стр. 932. ISBN 978-1-57607-770-2. 
  6. ^ Wicks, Robert (2018). Money, Markets, and Trade in Early Southeast Asia: The Development of Indigenous Monetary Systems to AD 1400. Cornell University Press. стр. 27. ISBN 9781501719479. 
  7. ^ Walker, Hugh (2012). East Asia: A New History. AuthorHouse. стр. 107. ISBN 9781477265178. 
  8. ^ а б Yang, Wanxiu; Zhong, Zhuo'an (1996). 廣州簡史. 广东人民出版社. стр. 24. ISBN 9787218020853. 
  9. ^ а б в 南越国史迹研讨会论文选集. 文物出版社. 2005. стр. 225. ISBN 9787501017348. 
  10. ^ Xie, Xuanjun (2017). 中国的本体、现象、分裂、外延、外扩、回想、前瞻、整合. Lulu.com. стр. 57. ISBN 9781365677250. 
  11. ^ Zhang Rongfang, Huang Miaozhang, Nan Yue Guo Shi, 2nd ed., pp. 418–422

Spoljašnje veze

[уреди | уреди извор]