Pomorska arhitektura

С Википедије, слободне енциклопедије
Tahićanska princeza u Toršavn, Farska Ostrva, avgusta 2009
Curriculum of Naval Architecture
Opšti kurs studija koji vodi do diplome u pomorskoj arhitekturi
Rekonstrukcija ureda pomorskog arhitekte iz 19. veka, Aberdinski pomorski muzej

Pomorska arhitektura, ili pomorsko inženjerstvo je inženjerska disciplina koja obuhvata elemente mehaničkog, električnog, elektronskog, softverskog i bezbednosnog inženjerstva primenjeno na proces inženjerskog dizajniranja, brodogradnju, održavanje i rad morskih brodova i struktura.[1][2] Pomorska arhitektura uključuje osnovna i primenjena istraživanja, projektovanje, razvoj, procenu (klasifikaciju) dizajna i proračune tokom svih faza života pomorskog vozila. Idejni projekat plovila, njegov detaljni dizajn, konstrukcija, ispitivanja, rukovanje i održavanje, porinuće i suvo pristajanje glavne su aktivnosti. Proračuni brodskog dizajna takođe su potrebni za brodove koji se modifikuju (putem konverzije, obnove, modernizacije ili popravke). Pomorska arhitektura takođe uključuje formulisanje sigurnosnih propisa i pravila za kontrolu oštećenja, kao i odobravanje i sertifikaciju brodskih projekata kako bi se ispunili zakonski i drugi zahtevi.

Glavni predmeti[уреди | уреди извор]

Reč „plovilo” uključuje svaki opis plovnih objekata, uključujući neizmestiva plovila, ekranoplanove i hidroavione, koji se koriste ili mogu da se koriste kao prevozno sredstvo na vodi.[3] Glavni elementi pomorske arhitekture su:[4]

Hidrostatika[уреди | уреди извор]

Plan tela broda koji prikazuje oblik trupa
Trup trkačke jahte koja je podignuta iz vode radi održavanja

Displacement (ship) Hidrostatika se odnosi na uslove kojima je brod izložen dok miruje u vodi i na njegovu sposobnost da ostane na površini. To uključuje proračun uzgona, desplasmana i druga hidrostatska svojstva kao što su obloga (mera uzdužnog nagiba plovila) i stabilnost (sposobnost plovila da se vrati u uspravan položaj nakon nagiba dejsstvom vetra, mora ili pri opterećivanju).[5]

Hidrodinamika[уреди | уреди извор]

Hidrodinamika se odnosi na protok vode oko trupa broda, pramca i krme, i preko tela poput lopatica propelera ili kormila ili kroz potisne tunele. Otpor - otpor prema kretanju u vodi prvenstveno uzrokovan protokom vode oko trupa. Na osnovu ovoga vrši se proračun napajanja. Pogon - za pomicanje plovila kroz vodu pomoću propelera, potisnika, vodenih mlaznica, jedra itd. Tipovi motora su uglavnom oni sa unutrašnjim sagorevanjem. Neka plovila imaju električni pogon, napajan nuklearnom ili sunčevom energijom. Kretanje broda - uključuju pokrete plovila na morskom putu i njegove reakcije na talase i vetar. Upravljivost (manevrisanje) - uključuje kontrolu i održavanje položaja i smera plovila.

Flotacija i stabilnost[уреди | уреди извор]

Dok na površini tečnosti plutajuće telo ima 6 stepeni slobode u svom kretanju, oni su kategorisani u bilo rotaciju ili translaciju.

  • Translacija unapred i unatrag naziva se napredak.
  • Poprečni translacija naziva se njihanje.
  • Vertikalni translacija se naziva uzdizanje.
  • Rotacija oko poprečne ose naziva se trim ili pič.
  • Rotacija oko prednje i zadnje osi naziva se peta ili ljuljanje.
  • Rotacija oko vertikalne ose naziva se nagib.

Uzdužna stabilnost za uzdužne nagibe, stabilnost zavisi od udaljenosti između težišta i uzdužnog metacentra. Drugim rečima, osnove na kojoj brod održava svoje težište je njegova udaljenost postavljena podjednako odvojeno i od krmenog i od prednjeg dela broda.

Dok telo pluta po površini tečnosti, ono i dalje nailazi na silu gravitacije koja ga pritiska. Da bi se održalo na površini i izbeglo potapanje, deluje suprotstavljena sila na telo poznata kao hidrostatički pritisci. Sile koje deluju na telo moraju biti iste veličine i istog pravca kretanja kako bi telo održalo ravnotežu. Ovaj opis ravnoteže prisutan je samo kada je slobodno plutajuće telo na mirnoj vodi, dok kada su prisutni drugi uslovi čija se veličina drastično pomera stvara se lelujavo kretanje tela.[6]

Sila uzgona jednaka je težini tela, drugim rečima, masa tela jednaka je masi vode koju telo izmešta. Ovo dodaje silu nagore prema telu za veličinu površine pomnoženu razmeštenom površinom da bi se stvorila ravnoteža između površine tela i površine vode.

Stabilnost broda u većini uslova je u stanju da prevaziđe bilo koji oblik ili ograničenje ili otpor na koji se nailazi u uzburkanom moru; međutim, brodovi imaju nepoželjne karakteristike ljuljanja kada je balans oscilacija pri ljuljanju dvostruko veći od oscilacija pri uzdizanju, što dovodi do prevrtanja broda.[7]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ „Careers in Naval Architecture”. www.rina.org.uk. Архивирано из оригинала 20. 10. 2017. г. Приступљено 26. 09. 2020. 
  2. ^ Biran, Adrian; (2003). Ship hydrostatics and stability (1st Ed.) – Butterworth-Heinemann. ISBN 0-7506-4988-7
  3. ^ Convention On The International Regulations for Preventing Collisions at Sea, 1972,As Amended; International Maritime Organization; ISBN 92-801-4167-8
  4. ^ Lewis V, Edward (Ed.); (June 1989). Principles of Naval Architecture (2nd Rev.) Vol. 1 – Society of Naval Architects and Marine Engineers. ISBN 0-939773-00-7
  5. ^ „EN342”. www.usna.edu. 
  6. ^ Tupper, Eric (1996). Introduction to Naval Architecture. Oxford, England: Butterworth-Heinemann. 
  7. ^ Neves, M. A. S. (2016). „Dynamic stability of ships in regular and irregular seas - An Overview”. Ocean Engineering. 120: 362—370. 

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]