Пређи на садржај

Sinefrin

С Википедије, слободне енциклопедије
Sinefrin
Identifikatori
CAS broj94-07-5 Зелена квачицаДа
ATC kodC01CA08 (WHO) S01GA06
PubChemCID 7172
ChemSpider6904 Зелена квачицаДа
UNIIPEG5DP7434 Зелена квачицаДа
KEGGD07148 Зелена квачицаДа
ChEBICHEBI:29081 Зелена квачицаДа
ChEMBLCHEMBL33720 Зелена квачицаДа

Sinefrin (oksedrin) je lek koji se koristi za gubljenje telesne težine. Njgova efektivenost je sporno pitanje. Uprkos tome on je zadobio znatnu popularnost kao alternativa efedrina, srodne supstance koji je zabranjena, ili ima ograničenu upotrebu u mnogim zemljama usled rizika od njene moguće upotrebe kao prekurzora u proizvodnji metamfetamina. Sinefrin se ne koristi za proizvodnju amfetamina, i prirodni sinefrin je usled njegove fenolne grupe, nepodesan za takvu diversifikacija.

Po nekim tvrdnjama proizvodi koji sadrže sinefrin uzrokuju nepoželjne kardiovaskularne reakcije.[1] Sinefrin se može dobiti iz nezrelog voća Citrus aurantium, relativno malog citrusnog drveta.

Dijetarni suplementi su generalno dostupni u dozama od 3–30 mg. Kao lek, on se dozira oralno ili putem parenteralne injekcije od 20–100 mg kao vazokonstriktor za hipotenzivne pacijente.[2]


Biosintetički putevi za kateholamine i trag amine u ljudskom mozgu[3][4][5]
Graphic of trace amine and catecholamine metabolism
Sinefrin
primarni
put
manje
zastupljeni
put
The image above contains clickable links
Kod ljudi, kateholamini i fenetilaminergički trag amini su izvedeni iz aminokiseline L-fenilalanin.
  1. ^ Jordan, S; Murty, M; Pilon, K (2004). . „Products containing bitter orange or synephrine: Suspected cardiovascular adverse reactions”. CMAJ. 171 (8): 993—4. PMID 15497209. 
  2. ^ Baselt, Randall C. (2008). Disposition of Toxic Drugs and Chemicals in Man (8th изд.). Foster City, California: Biomedical Publications. стр. 1471–2. ISBN 978-0-9626523-7-0. 
  3. ^ Broadley KJ (2010). . „The vascular effects of trace amines and amphetamines”. Pharmacol. Ther.. 125 (3): 363—375. PMID 19948186. doi:10.1016/j.pharmthera.2009.11.005. 
  4. ^ Lindemann L, Hoener MC (2005). . „A renaissance in trace amines inspired by a novel GPCR family”. Trends Pharmacol. Sci.. 26 (5): 274—281. PMID 15860375. doi:10.1016/j.tips.2005.03.007. 
  5. ^ Wang X, Li J, Dong G, Yue J (2014). . „The endogenous substrates of brain CYP2D”. Eur. J. Pharmacol.. 724: 211—218. PMID 24374199. doi:10.1016/j.ejphar.2013.12.025. 

Spoljašnje veze

[уреди | уреди извор]


Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).