Stevan Švabić

С Википедије, слободне енциклопедије
Stevan Švabić
Stevan Švabić
Лични подаци
Датум рођења1. novembar 1865.
Место рођењаBožurnja kod Topole, Kneževina Srbija
Датум смрти21. januar 1935.
Место смртиBeograd, Kraljevina Jugoslavija
Војна каријера
Родkomora
Чинpukovnik
Учешће у ратовимаodbrana Slovenije od Italijana 1918.
Каснији радtajnik Aero-kluba
ОдликовањаČastni građanin Ljubljane
Švabičeva ulica u Ljubljani (kvart Trnovo)

Stevan Švabić (Božurnja, 1. novembar 1865Beograd, 21. januar 1935) je bio potpukovnik Srpske kraljevske vojske u Prvom svetskom ratu. Imao je velike zasluge u borbi Slovenaca za novonastalu državu SHS, koja je nastala raspadom Austrougarske nakon Prvog svetskog rata.

Biografija[уреди | уреди извор]

Nakon školovanja odlučio je da postane profesionalni vojnik. Brzo je dobio čin kapetana. Učestvovao je u srpsko-bugarskom ratu i balkanskim ratovima, gde je bio ađutant kralja Petra I. Ranjen je u bici na reci Moravi u prvom svetskom ratu i zarobljen od Austrougarske vojske. Zarobljeništvo je proveo kod Salcburga, sve do kapitulacije Austrougarske 1918.

Stevan Švabić je došao u Sloveniju nakon kapitulacije Centralnih sila u vozu sa ostalim zarobljenim srpskim vojnicima, koji su bili u logorima Griding (нем. Groeding) kod Salcburga. Voz sa 670 vojnika je stigao u Ljubljanu 8. novembra 1918. godine. Nakon dolaska na ljubljansku železničku stanicu srpske vojnike lepo je dočekao slovenački „Narodni svet“ i zamolio Srbe da ostanu u Ljubljani radi održavanja reda. Naime, Slovenci su bili na samom početku formiranja državnih institucija i vojske, i u velikim poteškoćama sa zacrtavanjem granice Država SHS-Austrija-Italija, pa su računali na bratsku pomoć Srba.

Nakon razgovora sa komandom Srpske vojske u Zagrebu, konjički potpukovnik Švabić ostao je sa svojim vojnicima u Sloveniji. U Ljubljani je ostao sa oko 300 do 400 vojnika.

Jedan od najznačajnijih akata Stevana Švabića je nastup prema italijanskoj vojsci, koja je prodirala prema rudniku Trbovlje, koji joj je bio glavni cilj.[1] Potpukovnik Švabić tada šalje kapetana Kujužića sa 300 vojnika i 12 mitraljeza prema Vrhniki, gde se predstavio kao Kraljevska srpska vojska, nakon čega su se Italijani zaustavili.

Stevan Švabić je sa srpskim vojnicima imao i znatno učešće u boju za severnu granicu prema Štajerskoj. Srpski vojnici su znatno potpomogli Slovence u borbi Rudolfa Majstera. Neretko su se slovenački vojnici predstavljali pod srpskim imenima, što je plašilo austrijske vojnike.

Ukupno je u borbama za slovenačke pokrajine učestvovalo oko 1.700 srpskih dobrovoljaca.

Stigao je do čina pukovnika. 1930. ljubljanski mestni odbor dao mu je naziv počastni građan Ljubljane.[2][3] Danas, od 1923. godine, po Stevanu Švabiću nosi ime ulica u Ljubljani - Švabičeva ulica.[4][5] Druga Švabičeva ulica se nalazi na Vrhniki.

Članak u slovenačkom časopisu „Naš rod”[уреди | уреди извор]

Posle smrti Stevana Švabića u slovenačkom časopisu „Naš rod” zapisan je članak Miroslava Zora[6]:

REŠITELJ LJUBLJANE JE UMRL

Dne 20. jan. t. l. je umrl v Beogradu upokojeni konjeniški polkovnik Stevan Švabič. On je bil v pravem pomenu besede rešitelj Ljubljane. Bogve, kako bi izgledala Slovenija danes, da ni bilo ob prevratnih dneh njega v Ljubljani. Kakor že veste, je v oktobru 1. 1918. razpadla trhla avstro-ogrska država in vojaki z italijanske fronte — veseli, da je vojne konec — so se vračali na svoje domove. Ne da bi mislili za ped daleč, so se upirali vsakemu, ki jim je hotel kaj zapovedovati, saj je vojne konec in Avstrije ter tuje komande ni več. To priliko so spretno izrabili Italijani, ki so s svojo vojsko zasedali kraje in dežele, ki so jih izmučeni vojaki zapuščali. Nihče se jim ni stavljal v bran — kdo se bo sedaj še bojeval, ko je konec vojne. Tako so Italijani vkorakali v Trst, tako so zasedli Istro, vso našo Goriško, vse naše Notranjsko in prve italjanske čete so že vkorakale v Vrhniko — na pragu Ljubljane. Tedaj je slučaj nanesel, da je prišel 6 nov. 1918. takratni podpolkovnik Stevan Švabič v Ljubljano. Kot srbski oficir se je vračal iz vojnega ujetništva s 370 častniki in 300 vojaki. V Ljubljani je bilo takrat veliko nereda. V opojnem veselju, da je vojne konec, je vsakdo mislil, da dela lahko, kar hoče. Največja nevarnost pa je pretila od podivjanih nemških in madžarskih vojakov, katerih se je vračalo cele vlake močno oboroženih v zaledje. Kjer so le mogli, so ropali in plenili in Ljubljana je bila tu skoro brez vsake obrambe. K temu se je pridružilo še dejstvo, da so bili Italijani pred pragom. Zaradi tega so se predstavniki narodne vlade v Ljubljani obrnili do vračajočega se Švabiča s prošnjo, naj kaj ukrene. Kakor rešitelj Maribora, general Maister, tako je tudi pokojni Švabič s spretnim očesom takoj videl, kaj je treba. Zbral je okoli sebe vračajoče se vojne ujetnike, legijo češkoslovaških častnikov in vojakov in vojake z italijanske fronte. Med častniki se je nahajal tudi sin češkoslovaškega prezidenta T. G. Masaryka. Vsega skupaj je imel Švabič 2000 mož in 75 častnikov. Ko je imel to vse urejeno, je poslal Italijanom na Vrhniko ultimat, v katerem jih je pozval,da se naj takoj umaknejo do razvodja Soče in Save, sicer bo moral poseči po orožju. Da bi ultimat podkrepil, je takoj 9. nov. krenil s svojimi četami proti Vrhniki. Italijani, misleči, da je ozemlje pred njimi nezaščiteno, so v par dneh pobrali šila in kopita ter odrinili jadrno nazaj do tja, kamor jim je bil Švabić naročil. Ljubljana je bila rešena italijanske zasedbe in z njo še mnogi slovenski kraji. Potem je polkovnik Švabić uredil vojaštvo še v ostalih krajih bivše Kranjske in je ostal v Ljubljani do srede decembra 1918, ko je prevzel general Krsta Smiljanič poveljstvo čet v Sloveniji. Pokojni polkovnik Stevan Švabić je bil l. 1875. rojen v Topoli. Cela 53 leta je kot vojak služil domovini in kralju. Ko je bil upokojen, je postal glavni tajnik aerokluba t. j. društva, ki pospešuje zračno plovbo, in je kot tak še večkrat obiskal Ljubljano, ki ga je v znak hvaležnosti izvolila za svojega častnega meščana ter imenovala po njem ulico. S pokojnikom je legel v grob eden onih herojev, ki je s krepko roko oblikoval meje naše države in še posebno naše ožje domovine.

Rešitelju Ljubljane večna slava!

Reference i napomene[уреди | уреди извор]

  1. ^ "Politika", Beograd 14. novembar 1926. godine
  2. ^ „Naziv častni meščan”. ljubljana.si. Приступљено 10. 3. 2018. 
  3. ^ Enciklopedija Slovenije; knjiga 13 (на језику: словеначки). Mladinska knjiga, Ljubljana. 1999. ISBN 978-86-11-15364-3. 
  4. ^ Hrastar, Mateja A. (24. 7. 2017). „Ljubljanske ulice: Švabićeva ulica, sprva poimenovana po konjih in tiskarju, zdaj po srbskem polkovniku”. www.dnevnik.si. Приступљено 10. 3. 2018. 
  5. ^ Ulica je bila preimenovana za vreme drugog svetskog rata od strane Italijana koji su okupirali grad od 1941, ime je vračeno 1948
  6. ^ Zor, Miroslav (1935). Naš rod”; 1934/1935; letnik 6/št. 5; REŠITELJ LJUBLJANE JE UMRL”. »Jugoslovansko učiteljsko udruženje« — sekcija za Dravsko banovino v Ljubljani. стр. 153-154. 

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]