Tiocijanat

С Википедије, слободне енциклопедије
Tiocijanat
Nazivi
IUPAC naziv
cijanosulfanid
Drugi nazivi
sulfocijanat, tiocijanid
Identifikacija
3D model (Jmol)
ChEBI
ChemSpider
  • [S-]C#N
Svojstva
SCN-
Molarna masa 58,0824
Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje materijala (na 25 °C [77 °F], 100 kPa).
ДаY verifikuj (šta je ДаYНеН ?)
Reference infokutije

Tiocijanat ili rodanid je anjon [SCN]. On je konjugovana baza tiocijanske kiseline. Primeri jedinjenja sa ovom grupom su bezbojne soli kalijum tiocijanat i natrijum tiocijanat. Živa(II) tiocijanat je nekad korištena u pirotehničkim smesama. Organska jedinjenja koja sadrže ovu funkcionalnu grupu se takođe nazivaju tiocijanatima.

Tiocijanat je analogan cijanatnom jonu, [OCN], kiseonik je zamenjen sumporom. [SCN] je jedan od pseudohalida, u smislu sličnosti njegovih reakcija sa halidnim jonima. Tiocijanat se formira reakcijom elementarnog sumpora ili tiosulfata sa cijanidom:

8 CN + S8 → 8 SCN
CN + S2O32− → SCN + SO32−

Drugu reakciju katalizuje enzim sulfotransferaza, poznat kao rodanaza. Ta reakcija je relevantna za detoksifikaciju cijanida u telu.

Struktura, vezivanje i koordinaciona hemija[уреди | уреди извор]

Rezonantne strukture tiocijanatnog jona

Tiocijanat aproksimativno jednako deli svoje negativno naelektrisanje između sumpora i azota. Konsekventno, tiocijanat može da deluje kao nukleofil na bilo sumporu ili azotu. [SCN] takođe može da premoštava (M−SCN−M) ili čak tri metala (>SCN− ili −SCN<). Eksperimentalna evidencija dovodi do opštog zaključka da klasa A metala teži da formira N-vezane tiocijanatne komplekse, dok metali klase B formiraju S-vezane tiocijanatne komplekse. Drugi faktori, e.g. kinetika i rastvorljivost, ponekad imaju uticaja, te dolazi do izomerizma veza, na primer [Co(NH3)5(NCS)]Cl2 i [Co(NH3)5(SCN)]Cl2.[3]

Organski tiocijanati[уреди | уреди извор]

Tiocijanatni derivati organiskih jedinjenja i prelaznih metala mogu da postoje kao izomeri veza. U tiocijanatima, organska grupa (ili metalni jon) je vezan za sumpor: R−S−C≡N ima S-C jednostruku vezu i C-N trostruku vezu.[4] U izotiocijanatima, supstituent je vezan za azot: R−N=C=S ima S-C dvostruku vezu i C-N dvostruku vezu:

Feniltiocijanat i fenilizotiocijanat su izomerno vezani

Organski tiocijanati se mogu hidrolizovati do tiokarbamata.[5][6]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Li Q, Cheng T, Wang Y, Bryant SH (2010). „PubChem as a public resource for drug discovery.”. Drug Discov Today. 15 (23-24): 1052—7. PMID 20970519. doi:10.1016/j.drudis.2010.10.003.  уреди
  2. ^ Evan E. Bolton; Yanli Wang; Paul A. Thiessen; Stephen H. Bryant (2008). „Chapter 12 PubChem: Integrated Platform of Small Molecules and Biological Activities”. Annual Reports in Computational Chemistry. 4: 217—241. doi:10.1016/S1574-1400(08)00012-1. 
  3. ^ Greenwood, Norman N.; Earnshaw, Alan (1997). Chemistry of the Elements (II изд.). Oxford: Butterworth-Heinemann. стр. 326. ISBN 0080379419. 
  4. ^ Guy, R. G. (1977). „Syntheses and Preparative Applications of Thiocyanates”. Ур.: Patai, S. Chemistry of Cyanates and Their Derivatives. 2. New York: John Wiley. 
  5. ^ Randolph Riemschneider; G. Orlick (1952). „Die Schmelzpunkte primärer Monothiocarbamidsäure-S-n-alkyl-ester Thiocarbamate. VI. Mitteilung”. Angewandte Chemie. 64 (15): 429. doi:10.1002/ange.19520641506. 
  6. ^ R. Riemschneider; F. Wojahn & G. Orlick (1951). „Thiocarbamates. III.1 Aryl Thiocarbamates from Aryl Thiocyanates”. Journal of the American Chemical Society. 73 (12): 5905—5907. doi:10.1021/ja01156a552. 

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]