Ustanak u Kronštatu

С Википедије, слободне енциклопедије
Ustanak u Kronštatu
Део Ruski građanski rat

Napad Crvene armije na Kronštat (mart 1921.)
Време7 - 17. mart 1921.
Место
Узрокnezadovoljstvo prema Boljševizmu
Исход pobeda Boljševika (ustanak ugušen)
Сукобљене стране
mornari sovjetske Baltičke flote
naoružani građani Kronštata
Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika
Команданти и вође
Stepan Petričenko
Aleksandr Kozlovski
Pavel Viljken
Mihail Tuhačevski
Grigorij Zinovjev
Lav Trocki
Sergej Kamenjov
Pavel Dibenko
Aleksandr Sedjakin
Jevgenij Kazjanski
Јачина
13.000 mornara i vojnika
2000 naoružanih građana
7. marta: 17600 vojnika
16. marta: 24.000 vojnika
159 topova
433 mitraljeza
25 aviona
Жртве и губици
oko 1000 vojnika ubijeno, 4000 ranjeno 1900 vojnika ubijeno, 1200 ranjeno

Kronštatski ustanak (рус. Кронштадтское восстание) je bio ustanak (pobuna) mornara sovjetske Baltičke flote protiv boljševičke vlasti, koja se odigrala 1921. godine u Kronštatu, njenoj glavnoj bazi na otoku Kotlin, 55 km udaljenom od tadašnjeg Petrograda.

Pozadina[уреди | уреди извор]

Do pobune je došlo u završnoj fazi postrevolucionarnog građanskog rata, u kojoj je sovjetska vlast dotada uspjela gotovo u potpunosti odnijeti pobjedu nad bijelim kontrarevolucionarima, ali i nastavila sa politikom ratnog komunizma, koja je dovela do oskudice i gladi među stanovništvom. Nezadovoljstvo se počelo odražavati i na mornare Baltičke flote, koji su nepune četiri godine ranije imali važnu ulogu u dolasku boljševika na vlast.

Pobuna[уреди | уреди извор]

28. februara 1921 su mornari sa bojnih brodova Petropavlovsk i Sevastopolj donijeli rezoluciju kojom se od sovjetske vlade tražio niz ekonomskih i političkih reformi, prije svega legalizacija anarhističkih i drugih radikalno lijevih grupa. Sledeći dan je održan i veliki skup garnizona, kome je prisustvovao, kako bih saslušao njihove zahteve, sovjetski partijski čelnik Mihail Kalinjin. 2. marta su mornari ipak uhapsili Nikolaja Kuzmina, komesara Baltičke flote, nakon glasina da sovjetske vlasti pripremaju napad na garnizon. Sledeći dan je vlada poslala ultimatum sa zahtevom za predaju. Nakon što je on odbijen, pokrenute su jedinice Crvene armije na čelu sa Mihailom Tuhačevskim, koje su koristile zaleđenost Finskog zaliva kako bi do svog cilja stigle kretale pešice. U grad Kronštat su ušle 17. marta, a konačno ga zauzele 19. marta. U borbama su obe strane imale značajne gubitke, a veliki broj zarobljenih pobunjenika je naknadno pogubljen ili zatvoren. Vođa pobunjenika, anarhistički aktivist Stepan Petričenko, je pobjegao u Finsku.

Posledice[уреди | уреди извор]

Iako je bio vojnički skršen, Kronštatski ustanak je posredno postigao svoj cilj, s obzirom da je boljševički vođa Lenjin, suočen sa tako spektakularnim izrazom nezadovoljstva protiv boljševičke vlasti, odlučio napustiti ratni komunizam u korist Nove ekonomske politike.

Kronštatski ustanak je tokom kasnijih godina postao predmetom brojnih debata među historičarima, ali i među krugovima radikalne levice, gde odnos prema ustanku predstavlja glavni izvor razdora između anarhista i trockista. U anarhističkim krugovima se Kronštatski ustanak smatra "autentičnom" Ruskom revolucijom, odnosno nastojanjem da se ostvare njeni ideali kroz parolu "sovjeti bez boljševika". U trockističkim krugovima se, pak, ustanak dan-danas tumači u skladu sa službenom sovjetskom verzijom, prema kojoj je on bio potaknut od francuske obavještajne službe i ruske bele emigracije.


Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]