Zlatno doba holandskog slikarstva

С Википедије, слободне енциклопедије
Johanes Vermer, Mlekarica (1658–1660)

Zlatno doba holandskog slikarstva se odvilo tokom holandskog zlatnog doba, perioda u holandskoj istoriji u 17. veku,[1] tokom i nakon kasnijeg dela Osamdesetogodišnjeg rata (1568–1648) za nezavisnost Holandije.

Nova Holandska republika bila je najnaprednija nacija u Evropi i predvodila je evropsku trgovinu, nauku i umetnost. Severne holandske provincije koje su sačinjavale novu državu su tradicionalno bile manje važna umetnička središta od gradova u Flandriji na jugu. Prevrati i veliki transferi stanovništva usled rata, kao i oštar prekid sa starim monarhističkim i katoličkim kulturnim tradicijama, značili su da je holandska umetnost morala da ponovo otkrije sebe. Zastupljenost slike sa religioznim subjektima je naglo opala, ali je raslo veliko novo tržište za sve vrste sekularnih subjekata.

Iako je holandsko slikarstvo Zlatnog doba uključeno u opšti evropski period baroknog slikarstva, i često pokazuje mnoge njegove karakteristike, najviše mu nedostaju idealizacije i ljubavi prema sjaju tipičnog baroknog rada, uključujući i radove susedne Flandrije. Većina radova, uključujući i onaj po kome je period najpoznatiji, odražava tradiciju detaljnog realizma nasleđenog iz ranog holandskog slikarstva.

Oslepljivanje Samsona iz 1636. godine je slika koju je Rembrandt dao Hajgensu

Osobena karakteristika ovog perioda je proliferacija različitih žanrova slika,[2] sa većinom umetnika koji proizvode veći deo svog rada unutar jednog od njih. Potpuna razvijenost ove specijalizacije vidljiva je od kasnih 1620-ih, a period od tada pa do Francuske invazije iz 1672. godine predstavlja srž slikarstva zlatnog doba. Umetnici bi provodili većinske delove svojih karijera u slikanju samo portreta, žanrovskih scena, pejzaža, morskih pejzaža i brodova, ili mrtvih priroda, a često i određene podvrste u okviru ovih kategorija. Mnogi od ovih tipova tema bili su novi u zapadnom slikarstvu, a načini na koji su ih holandski slikari u tom periodu predstavljali bili odlučujući za njihov budući razvoj.

Tipovi slika[уреди | уреди извор]

Paulus Poter, Bik (1647); 3,4 metara široka slika. Neobično monumentalna slika životinje, koja izaziva hijerarhiju žanrova.

Posebnost ovog perioda, u poređenju sa ranijim evropskim slikarstvom, bio je ograničen broj religijskih slika. Holandski kalvinizam zabranio je verske slike u crkvama, i iako su biblijski predmeti bili prihvatljivi u privatnim kućama, relativno malo ih je proizvedeno. Ostale tradicionalne klase istorijskog i portretnog slikarstva bile su prisutne, ali je овaj period mnogo izraženiji по velikом brojу drugih žanrova, podeljenih u brojne specijalizovane kategorije, kao što su prizori seljačkog života, pejzaži, prikazi gradova, pejzaži sa životinjama, pomorske slike, cvetne slike i mrtve prirode raznih vrsta. Na razvoj mnogih od ovih tipova slikarstva odlučno su uticali holandski umetnici iz 17. veka.

Široko rasprostranjena teorija „hijerarhije žanrova” u slikarstvu, prema kojoj su neki tipovi smatrani prestižnijim od drugih, naveli su mnoge slikare da prave istorijske slike. Međutim, njih je bilo najteže prodati, kao što je to čak i Rembrandt iskusio. Mnogi su bili primorani da proizvode portrete ili žanrovske scene, koje su se mnogo lakše prodavale. U opadajućem redosledu statusa, kategorije u hijerarhiji su bile:

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ In general histories 1702 is sometimes taken as the end if the Golden Age, a date which works reasonably well for painting. Slive, who avoids the term (see p. 296), divides his book into two parts: 1600–1675 (294 pages) and 1675–1800 (32 pages).
  2. ^ Confusingly, one particular genre of painting is called genre painting, the painting of some kind of everyday scenes with unidentified people. But, for example, still-life is also a genre in painting.
  3. ^ Fuchs, стр. 104

References[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]