Pliske (rod) — разлика између измена

С Википедије, слободне енциклопедије
Садржај обрисан Садржај додат
м додана категорија Плиске помоћу геџета HotCat
м додана категорија Родови птица помоћу геџета HotCat
Ред 88: Ред 88:
[[Категорија:Motacilla]]
[[Категорија:Motacilla]]
[[Категорија:Плиске]]
[[Категорија:Плиске]]
[[Категорија:Родови птица]]

Верзија на датум 23. октобар 2017. у 22:28

Pliske
Žuta pliska
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Tip:
Klasa:
Red:
Porodica:
Rod:
Linnaeus, 1758
Vrste

Pogledati u tekstu.

Pliske ili pastirice (лат. Motacilla) su rod malih ptica pevačica. Šumska pliska pripada monotipskom rodu Dendronanthus koji je jako filogenetski blizak rodu Motacilla da je ponekad uključivana u njega. Pastirice su ime dobile po karakterističnom ponašanju praćenja pastira sa govedima ili ovcama, koje prilikom napasanja podižu insekte kojima se ove ptice hrane. Zajedno sa trepteljkama i dugokandžicama formiraju familiju pliski.

Karakteristike

Pliske su vitke, često živopisno obojene, insketivorne vrste koje plen sakupljaju na zemlji ili u letu i naseljavaju različita staništa Starog sveta. Recentne vrste koje se gnezde u Evropi, Africi i Aziji su parcijalni ili pravi migranti. Dve vrste koje se gnezde na Aljasci se mogu seliti čak i do Australije.

Gnezde se na zemlji, gde polažu i do 6 jaja. Ono po čemu su lako prepoznatljive je njihovo gore-dole mlatarenje repom. Još uvek nije objašnjen razlog takvog ponašanja i pomeranja repa. Predlagana objašnjenja su da je to jedna od strategija kojom plaše plen ili pokazivanje podređenosti drugim pliskama. Poslednje studije navode da ovim ponašanjem ukazuju na stanje opreznosti.[1] što može pomoći u odvraćanju predatora.[2]

Sistematika

Žutoglava pliska - mužjak
Jaja

Na prvi pogled, pliske izgledaju kao da su razdvojene na pliske sa žutim i belim stomakom ili na grupe koje uključuju vrste sa crnom glavom na jednu stranu ili vrste sa sivom glavom, mada mogu biti i maslinasto zelene, žute ili drugih boja. Međutim, to nisu prave evolutivne linije, pogotovo što promena boje stomaka može biti uzrokovana promenom količine melanina i ta promena se dešavala nekoliko puta nezavisno. To sve ukazuje na to da su odnosi u ovoj grupi mnogo suptilniji.

Mitohondrijalna DNK (mtDNK), citohrom b i subjedinica 2 NADH dehidrogenaze su slabo upotrebljivi za sekvencioniranje i odvajanje ovih vrsta (Voelker, 2002). Osnovna sumnja je da postoje tri supervrste sa belim stomacima, što je potvrđeno kod crnogrle pliske. Takođe postoji jedna supervrsta u subsaharskoj Africi, gde se sreću tri belogrle vrste sa crnim povezom preko grudi. Preostalih 5 vrsta su jako morfološki promenljive i njihova veza sa dva potvrđena kladusa u okviru ovog reda još nije zadovoljavajuće objašnjena.

Poreklo roda se vezuje za region istočnog Sibira i Mongolije. Pliske su se vrlo brzo raširile celom Evroazijom i raselile do Afrike u gornjem pliocenu.

Tri vrste su poli i parafiletske u sadašnjoj taksonomiji, pri čemu se neke podvrste moraju pregrupisati ili vrste podeliti u nove vrste. Žuta pliska je oduvek bila taksonomska noćna mora, u okviru koje se sreće gomila prihvaćenih podvrsta i podjednako veliki broj neprihvaćenih podvrsta. Dve preostale monohrone vrste, mekonška pliska (Motacilla samveasnae) i afrička bela pliska (Motacilla aguimp) verovatno su jako filogenetski bliske i to je dobar primer konvergentne evolucije.

Praistorijske forme pliski su fosilni nalazi Motacilla humata-e i Motacilla major-a.

Motacilla je latinsko ime za belu plisku; nastalo od deminutiva reči motare, „kretati se u nekom pravcu”, i od reči koja je još od srednjeg veka pogrešno interpretirana, cilla koja znači „rep”.[3]

Vrste u taksonomskom redu

Mekonška pliska je opisana kao nova vrsta tek u 2001.

Bivše vrste

Ranije su neki autoriteti smatrali da su ove navedene vrste one koje treba pripojiti rodu Motacilla:

Galerija vrsta

Референце

  1. ^ Randler, C (2006). "Is tail wagging in white wagtails, Motacilla alba, an honest signal of vigilance?" Animal Behaviour 71 (5): 1089-1093
  2. ^ Hasson, O. (1991). "Pursuit-deterrent signals: communication between prey and predator". Trends in Ecology & Evolution, 6:325-329.
  3. ^ Jobling, James A. (2010). The Helm Dictionary of Scientific Bird Names. London, United Kingdom: Christopher Helm. стр. 261. ISBN 978-1-4081-2501-4. 
  4. ^ „Pycnonotus jocosus emeria - Avibase”. avibase.bsc-eoc.org. Приступљено 2017-03-12. 

Reference

  • Voelker, Gary (2002): Systematics and historical biogeography of wagtails: Dispersal versus vicariance revisited. Condor 104(4): 725–739. [English with Spanish abstract] DOI: 10.1650/0010-5422(2002)104[0725:SAHBOW]2.0.CO;2 HTML abstract

Spoljašnje veze