Разговор:Иван Гундулић

Time Mickjevič završava predavanja o „istoriji srpske literature do XIV v., tj. do vremena kad su se, kako se čini, počele stvarati junačke pesme i romantične istorije” („powieści romansowe”; 211; „les récits romanesques”, 334). Kasnije nije više opširnije govorio o našoj književnosti. Znamo već da je u XVI predavanju trećeg godišta govorio o Milutinovićevoj Tragediji Obilić: u istoj lekciji, nešto pre toga, ima nekoliko reči o Gundulićevoj Arijadni. On kaže: „Ostavili smo po strani u slovenskoj književnosti cenjenu Gundulićevu Arijadnu, koja nije ništa drugo nego libreto talijanske opere” (III, 158). — Mickjevič je imao u rukama izdanje od 1829 g.: ,,Ariadna poluſcjalostivo — prikaſagne spjevano od gospara Giva Frana Gundulichja”... u Dubrovniku, 1829 159). Mi, doista, i danas smatramo da je ta drama prevod tragikomedije Arianna od Otavija Rinućinija, uz koju je komponovao muziku Klaudije Monteverdi, te je kao melodrama prikazivana u Firenci, 1608 g., a Gundulić ju je preveo pre g. 1620. Inače, ona nije bila toliko cenjena kako to misli Mickjevič. U njegovu izlaganju ostala je po strani ne samo dubrovačko-dalmatinska književnost nego i pokrajinske književnosti Hrvatske, Srbije, Slavonije, o čemu je mogao naći podataka u Šafaržikovoj Geschichte. Ali ja smatram da on za vreme svojih predavanja prve godine nije imao Šafarikovu Geschichte, jer se u podacima o nama ne može nigde opaziti da ju je upotrebljavao. K. Gurski, ispitujući odnos Mickjevičev prema češkoj književnosti, pokazao je da se Mickjevič služio Šafaržikom govoreći o Česima i njihovoj književnosti, ali to se odnosi tek na drugo godište predavanja (predav. od 21-XIII 1841, 21-I 1842) 160). Prema tome, nemamo nikakvih razloga da smatramo da je Mickjevič imao taj izvor za vreme predavanja o nama. Zašto pak nije kasnije govorio, recimo, o Gundulićevu Osmanu, to je teško reći. Zato što ga nije poznavao? Što je u Šafaržika našao „Joh. Gondola”, a ne Gundulić? (Batovski, 254). O Gunduliću i njegovu Osmanu mogao je naći podataka i u navedenu delu Sorkočevićevu (Sorgovu) Fragments sur l'histoire... littéraire de Ragusa ili u Sorkočevićevu prevodu Osman, poème illyrien en 20 chants [c prevodom u prozi VIII i XIV pevanja], extrait de la Revue du Nord, bp. 8, 1838. Inače, može se postaviti gotovo kao pravilo da je Mickjevič govorio samo o delima koja je imao u rukama i koja je bar delimično čitao; izuzetak je učinio s Osmanom, kojeg je imao, ali nije izvesno da li ga je čitao. Mickjevič je postupao kao kritičar i kao ideolog, i s te tačke promatra razna književna dela; on nije literarni istoričar, iako je dobro poznavao poljsku, rusku, češku, pa donekle i južnoslovenske književnosti. Njemu nije bilo stalo do toga da dade sistematski pregled književnih pojava, jer ni njegova publika nije bila spremna za to; on ne može da ističe slaba dela, nego samo ono što je najvažnije, ideološki najzanimljivije 161). Njegova predavanja morala su biti i popularna, očišćena od istoričarske i filološke erudicije, spremljena za prigodan karakter slušalaca, a opet sastavljena tako da pokažu duhovna strujanja u slovenstvu. Mickjevičeva predavanja bila su — po mišljenju Tadeuša Grabovskog — „najbolja književna sinteza slovenskog sveta, a romantična kritika dosegla je u njima svoj vrhunac” 162).

Шаблон:Mergeto Nadimak obitelji PLAVČIĆ ili PLAVKOVIC, njegov osobni nadimak bio je MAČICA, umro je u 49. godini života od upale podrebrice. bio je najstariji sin Fran-a gundulića (1587-1629) i majke Džive Gradić (gradi). bio je dva puta konavoski knez; senator i član malog vijeća. Oženio se iz obitelji sorgojević (sorgo) čije je ime bilo nika (nike). Koliko je poznato imao je tri sina: frana, šiška i mata. da je šiško zasigurno jedan od sinova to znam, jer je đivo, šiškov gundulić (za kojega sam napisala MOJ) bio njegov unuk. njegovim se rukopisima bavim. Franjo (Frano) je bio vojnik kao i njegov brat mato (Matija), a šiško (Sigismund) je bio dramski pisac. za njega (šiška) se zna da je bio osuđivan zbog zlostavljanja žena. drugi izraz, silovatelj. uz to je bio i svađalica. znao je izazvati tuču na javnom mjestu. osuđivan. ne zna se tko mu je bila prva supruga, stradala je u potresu 1667. druga žena imenom kate bijaše pučanka iz roda nalješkovića. Spomenuti (MOJ) šiško je naslijedio očevu narav i također je bio osuđen zbog silovanja Luna Židovka. nije poznato iz kojega je očeva braka potekao. Evo toliko od mene, lijep pozdrav iz gundulićeva grada, sinoć je po 57. put ispred sv. vlaha otpjevana njegova himna: "O lijepa, o draga, o slatka slobodo".

---

Još jedna odvojena biografija:

Ivan Gundulić rodio se 8. siječnja 1589. godine u Dubrovniku, u plemićkoj obitelji, od oca Frana Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika. Naobrazbu stječe u školama rodnoga grada, gdje mu učiteljima, među inim, bijahu Toskanac Camillo Camilli, autor dopune Tassovu Oslobođenom Jeruzalemu, i svećenik Petar Palikuća. Godine 1608. Ne zna se koji su razlozi naveli Dživova oca da se odrekne brige o svojemu prvencu; možemo samo pretpostaviti da je to ostavilo nekog traga u naravi budućeg pjesnika. Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada - republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao - kao plemić - redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali svi sinovi njegova staleža. Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, član Malog vijeca. Suvremenici su mu nadjenuli i nadimak, zvali su ga Macica: da li zbog njegove političke lukavosti i vještine ili zbog njegove vrlo istančane i profinjene duševnosti - teško je reći. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Siska Sorkočevića, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov sin Frano (Francesco) bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Sisko (Segismondo), bavio se pjesništvom, a najmlađi, Mato (Matheo), vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi. Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u samostan - jedna je postala franjevka, druga benediktinka, kao što je često bivalo s kćerima dubrovačkih plemića. Ivan Gundulić je umro mlad, ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.

Najpoznatija djela su mu:

- Piesni pokorne kralja Davida, zapravo prijevodi Davidovih psalama, tiskani u Veneciji 1620. - Suze sina razmetnoga, religijsko-epski spjev tiskan u Veneciji 1622. - Osman, epski spjev koji je Gundulić počeo pisati 1622, a dovršio malo prije smrti 1638. godine. Prvi put je tiskan tek 1826. - Dubravka, pastirska igra prikazana 1628.

Gundulica, Ivana ZIVOTOPIS Hrvatski pjesnik Ivan Gundulic rodio se 8. sijecnja 1589. godine u Dubrovniku, u plemickoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulica i majke Dzive Gradic. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dzivu (dubrovacki oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika. Ne zna se koji su razlozi naveli Dzivova oca da se odrekne brige o svojemu prvencu; mozemo samo pretpostaviti da je to ostavilo nekog traga u naravi buduceg pjesnika. Tihe i mirne cudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o buducnosti svoga grada - republike, ne odvise sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odlican poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, prozivio je Dzivo Gundulic svoj kratki zivotni vijek u rodnome gradu, u kojemu se skolovao i gdje je obnasao - kao plemic - redom sve duznosti sto su ih po obicaju Dubrovacke Republike obnasali svi sinovi njegova staleza. Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, clan Malog vijeca. Suvremenici su mu nadjenuli i nadimak, zvali su ga Macica: da li zbog njegove politicke lukavosti i vjestine ili zbog njegove vrlo istancane i profinjene dusevnosti - tesko je reci. Godine 1628. pjesnik se ozenio Nikom Siska Sorkocevica, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kceri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Sisko, bavio se pjesnistvom, a najmladi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o krscanstvu u turskoj drzavi. Obje Gunduliceve kceri, Dziva i Mada, otisle su u samostan - jedna je postala franjevka, druga benediktinka, kao sto je cesto bivalo s kcerima dubrovackih plemica. Ivan Gundulic je umro mlad, ne napunivsi ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralackoj snazi, 10. prosinca 1638. Pokopan je u franjevackoj crkvi u Dubrovniku.

KNJIZEVNO RAZDOBLJE U doba Gunduliceve mladosti, krajem 16. i pocetkom 17. stoljeca, knjizevni je zivot u Dubrovniku, slobodnoj i ekonomski vrlo razvijenoj drzavi, bio neobicno ziv i dinamican. Vise od jednog stoljeca njegovala se u tom gradu-drzavi lijepa knjizevnost, nasljedujuci knjizevne oblike i vrste te stilske poticaje iz susjedne Italije, vodece zemlje u kulturi i knjizevnosti tadasnje Europe. U Gundulicevoj je mladosti dubrovacka poezija vec bila sposobna izraziti sve one sadrzaje koji su se oblikovali u lijepoj knjizevnosti diljem Europe, a u duhu suvremenih, renesansnih knjizevnih stremljenja. Oslobodena vecim dijelom izvanknjizevnih, religiozno-didaktickih namjena, hrvatska je knjizevnost u Dubrovniku tijekom 16. stoljeca ostvarivala one ciljeve koji su i u cijeloj tadasnjoj Europi bili legitimni ciljevi lijepe knjizevnosti: one estetske. Pjesnistvo, pa ni lirika, u doba baroka ne iskazuje osjecaje svojega tvorca, nego pokazuje njegovu obrazovanost, njegovo umijece stvaranja koje se ocituje u znanju, sposobnosti da svoju erudiciju iskaze na sto neobicniji nacin, ne oponasajuci prirodu i iskustveni svijet, nego stvarajuci nove svjetove, svjetove stvorene slobodnim uzletima maste u one predjele duha u kojima vladaju zakoni artificijelnog, imaginativnog, iskustvu nepoznatog i dalekog. Takve su norme i zakoni stvaralastva obiljezili novu epohu u knjizevnosti i kulturi - doba baroka. Barok nije unio neke nove teme u podrucje knjizevnosti, on njeguje tradicionalne teme i stare sadrzaje, mahom preuzete iz renesanse, ali ih obraduje na nov nacin. To novo iskazuje se u prvom redu kao izrazito lijep, biran, izuzetno rafiniran stil, koji je najbolji pokazatelj kultiviranosti i obrazovanosti pjesnika. Imajuci takve ciljeve pred sobom, pjesnik je pokazivao ne samo svoje umijece i obrazovanje nego i svoj talent: pjesnistvo je baroka igralacko, ludicko u najvecoj mogucoj mjeri, pokazujuci jasno da se knjizevnost krajem 16. i pocetkom 17. stoljeca oslobodila zahtjeva za oponasanjem realno postojecega, empirijskog svijeta i da je dopustila svojim tvorcima - na razini stila - uzlet u slobodne predjele maste, igre i slobode. Takva poeticka nacela stvaranja vrlo brzo dopiru i do obala Dubrovacke Republike i postaju pokretackom snagom knjizevnog stvaralastva u maloj drzavi-republici.

KNJIZEVNI RADOVI Ivan Gundulic zapoceo svoj knjizevni rad mladenackim radovima vec u drugom desetljecu 17. stoljeca. Tada je prevodio i preradivao talijanske mitoloske drame i skladao ljubavnu liriku. Danas su nam poznati samo prepjevi triju pjesama maniristickog pjesnika G. Pretija. U Dubrovniku su se tada, i to s velicijem slavama, kako je sam Gundulic rekao, prikazivala njegova slozenja, uglavno prijevodi poznatih talijanskih djela: Galateja, Dijana, Armida, Posvetiliste ljuveno, Proserpina ugrabljena, Cerera, Kleopatra, Arijadna i Koraljka od Sira. Sacuvane su samo cetiri: Arijadna (1633), izvodena i objavljena za Gunduliceva zivota, te Proserpina ugrabljena, Dijana i Armida. Sve su one melodrame, obraduju mitolosku tematiku cija je radnja popracena plesom i glazbom, a sam kor ima u djelu vrlo vaznu ulogu. U Rimu su 1621. godine tiskane Pjesni pokorne kralja Davida (Prepjev sedam psalama: br. 6, 31, 37, 50, 101, 129, 142). U predgovoru koji datira 10. lipnja 1620. godine, u posveti dubrovackom vlastelinu Maru Mara Bunica, Gundulic svoj dotadasnji mladenacki rad opisuje kao porod od tmine. Istodobno navjesta kako ce uskoro prevesti Tassov Oslobodeni Jeruzalem, sto nikada nije ucinio, ali se Tassova prisutnost osjetila u njegovu nadolazecem porodu od svjetlosti. Osam mjeseci kasnije, 1622. godine, u Mlecima je tiskana religiozna poema Suze sina razmetnoga, 1628. prikazana je Dubravka, a najslozenije djelo, ep Osman, pisan izmedu 1637. i 1638. godine, stigao je pred svoje citatelje nedovrsen.

IVAN Siskov Gundulic (2) / uredio Ivica Martinovic. - Ilustr. - Nastavak tematskog bloka o Gundulicu iz br. 2/2001. - Bibliografske biljeske uz tekst. - Iz sadrzaja: Zapis o krstenju Ivana Siskova Gundulica / prev. I. Martinovic. Iz ljetopisa Dubrovackoga kolegija za g. 1695. / Simone Capitozzi. Kako se Ivan Siskov Gundulic vjerio s Marijom Bosdari i sto se potom zbilo / Duro Basic. Kazne za rod Bosdari nakon ranjavanja Ivana Siskova Gundulica ; Ivan Siskov Gundulic i Luna Zidovka ; Zapisnik sjednice Vijeca umoljenih odrzane u petak 13. ozujka 1699. ; Tri ocitovanja dubrovackih sefarda o miraznim dobrima njihovih supruga ; Ivan Siskov Gundulic u izbornom zrvnju 1696.-1700. ; Cekinic (1731) vs. Appendini (1803) / I. Martinovic. Ocitovanje o miraznim dobrima moje majke Kate Nale / Ivan S. Gundulic. Ivan S. Gundulic / Sebastijan Slade. U: Dubrovnik. - ISSN 0353-8559. - N.s. 12 (2001), 3 ; str. 5-64.

IVAN GUNDULIĆ PLAVKOVIĆ (1589 - 1638), Dubrovnik - vlastelin; doživio pobunu Lastova (1601 - 1606) - učitelji: Kamilo Camilli, Petar Palikuća; sinovi: Frano, Šiško, Mato - pokretač stvaranja su mu često bila politička, a još češće religiozna raspoloženja 1. Prvo razdoblje stvaranja (1606 – 1616) 1. mladenačke drame (koje spominje u predgovoru Pjesnima pokornim) - «porod od tmine» - nesačuvane 1. Galatea (1) 2. Posvetilište ljuveno (4) 3. Čerera (6) 4. Kleopatra (7) 5. Adon (9) 6. Koraljka od Šira (10) - sačuvane 7. Dijana (2) - potpuna, iako ima 90 stihova - sačuvana u rukopisu - kratki dramski prizor (favoletta) 8. Armida (3) - 114 stihova, potpuna - sačuvana u rukopisu - kratki dramski prizor (favoletta) - prijevod razgovora između Armide i Rinalda u Tassovu Oslobođenom Jeruzalemu 9. Prozerpina ugrabljena (5) - u 3 čina s prologom - sačuvana u rukopisu 10. Arijadna (8) - tragedija u 5 činova - priča poznata iz grčke legende - tiskana u Anconi 1633. - prijevod Rinuccinijeve Arianne - protagonisti: Arijadna, Tezej 2. Drugo razdoblje stvaranja (1616 – 1620) - protureformatorski period - od sada sebe naziva «krstjanin spjevalac», govoreći dalje u duhu katoličke obnove 2. Pjesni pokorne kralja Davida - Rim, 1621. - njegova prva tiskana knjiga - počeo prevoditi oko 1616., a svršio je 1620. - pisana pod utjecajem isusovaca - nešto slobodniji prijevod - pjesma Od veličanstva božjijeh tiskana prvi put zajedno s Pjesnima pokornim 3. Suze sina razmetnoga - Mleci, 1622. - spjev u tri «plača» (sagrješenje, spoznanje, skrušenje) - u strofama od 6 osmeračkih stihova - igre i gomilanja riječi, antiteze, retorička pitanja, ... pojačavaju elokvenciju na račun poezije i premoć razuma nad čuvstvom 3. Treće razdoblje stvaranja (1621/22 – 1638) 4. U slavu Ferdinanda Drugoga - pjesma napisana u povodu njegova vjenčanja (1637) a) unutarnji društveni odnosi u Dubrovačkoj Republici 5. Dubravka - pastirska drama u 3 čina - likovi: Miljenko, Dubravka, Grdan, Ljubmir, Pelinka, Ljubdrag, pastir Radmio, ribar, satiri: Divjak, Jeljenka, Vuk, Gorštak - satiri (kao seljaci u dramskim eklogama M. Držića) – komičan element u drami - kako je glavna radnja oskudna (ljubav Miljenka i Dubravke), prerasli su je komični elementi, no sve te usporedne radnje ne čine dramu punijom, već samo šarenijom - tendeciozno-rodoljubni elementi daju čitavoj radnji drugačiju nijansu - okvir radnje je svakogodišnja svetkovina slobode u «Dubravi plemenitoj» - kako je radnja počela, tako će i svršiti slavljenjem dubrovačke slobode - prikazana 1628. - sljubljivanje rodoljubnog i pastirskog elementa b) vanjske političke prilike

DŽIVO ŠIŠKOV GUNDULIĆ (1678 - 1721), Dubrovnik Ivanov unuk 1. Suze i tužbe Radmilove (1702) prepjev idile Sospiri d'Ergasto GB. Marina 2. Radmio (1701) prepjev Tassove Aminte 3. Oton (1707) melodrama 4. Filomena tragedija druga iz Didone Jakete Palmotića rađena po tal. noveli Gianfiore e Filomena

he, he. Gundulić Srbin :)