Sahat-kula u Banjaluci — разлика између измена

С Википедије, слободне енциклопедије
Интерактиван преглед историје
← Старија изменаНовија измена →
Садржај обрисан Садржај додат
ВизуелноВикитекст
мНема описа измене
Ред 1: Ред 1:
'''Sahat kula u Banjoj Luci''' se nalazila u [[Banja Luka|banjalučkoj čaršiji]], u neposrednoj blizini [[Ferhadija džamija|Ferhadije džamije]] i spadala je u njene značajne objekte i predstavljala je specifičan javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko - urbanistički razvoj grada Banjaluke. Sahat-kula je bila bitan element prilikom [[Kulturni identitet|identifikacije]] banjalučke čaršije nalazeći se uvek kao sastavni element svih vizura ovog prostora. Objekat sahat-kule je bio kompozicijski i koncepcijski usko povezan sa objektom Ferhad-pašine džamije i ostalim objektima stare čaršije u Banjoj Luci.
'''Sahat kula u Banjoj Luci''' nalazila se u [[Banja Luka|banjalučkoj čaršiji]], u neposrednoj blizini [[Ferhadija džamija|Ferhadije džamije]] i spadala je u njene značajne objekte i predstavljala je specifičan javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko-urbanistički razvoj grada Banje Luke. Sahat-kula bila je bitan element prilikom [[Kulturni identitet|identifikacije]] banjalučke čaršije nalazeći se uvijek kao sastavni element svih vizura ovog prostora. Objekat sahat-kule bio je kompozicijski i koncepcijski usko povezan sa objektom Ferhad-pašine džamije i ostalim objektima stare čaršije u Banjoj Luci.


Premda vrijeme tačnog nastanka sahat-kule nije poznato, najvjerovatnije je to [[1587]]. godine, vremenu velikih građevinskih poduhvata [[Ферхат-паша Соколовић|Ferhad-paše Sokolovića]] u Banjoj Luci, novoj prijestonici novoformiranog [[Босански пашалук|Bosanskog pašaluka]]. Ako je ova pretpostavka istinita, banjalučka sahat-kula je bila najstarija sahat-kula u [[Босна и Херцеговина|Bosni i Hercegovini]].
Premda vrijeme tačnog nastanka sahat-kule nije poznato, najvjerovatnije je to [[1587]]. godine, vremenu velikih građevinskih poduhvata [[Ферхат-паша Соколовић|Ferhad-paše Sokolovića]] u Banjoj Luci, novoj prijestonici novoformiranog [[Босански пашалук|Bosanskog pašaluka]]. Ako je ova pretpostavka istinita, banjalučka sahat-kula je bila najstarija sahat-kula u [[Босна и Херцеговина|Bosni i Hercegovini]].


Sahat-kula je bila jednoprostoran objekt i u podnožju je imala skoro četvornu osnovicu dimenzija 3,20 x 3,30 -{m}-. Njeni zidovi su bili neobično masivni. Imala je oblik [[Торањ|tornja]] koji se postupno sužavao prema koti koja se nalazila na visini 14,45 -{m}-, odakle je započinjao vertikalni dio novoizgrađenoga dijela koji je nastao nakon [[Земљотрес у Бањалуци 1969.|potresa 1969. godine]]. Visina sahat-kule u vrijeme rušenja [[1993]]. godine iznosila je 18,89 -{m}-, a bila je završena četverovodnim šatorastim krovom. Sahat-kula je kroz vremenski period od svog nastanka doživljavala čitav niz promjena, kako u svom izgledu, tako i u dimenzijama.
Sahat-kula bila je jednoprostoran objekt i u podnožju je imala skoro četvornu osnovicu dimenzija 3,20 × 3,30 -{m}-. Njeni zidovi su bili neobično masivni. Imala je oblik [[Торањ|tornja]] koji se postupno sužavao prema koti koja se nalazila na visini 14,45 -{m}-, odakle je započinjao vertikalni dio novoizgrađenoga dijela koji je nastao nakon [[Земљотрес у Бањалуци 1969.|potresa 1969. godine]]. Visina sahat-kule u vrijeme rušenja [[1993]]. godine iznosila je 18,89 -{m}-, a bila je završena četverovodnim šatorastim krovom. Sahat-kula kroz vremenski period od svog nastanka doživljavala je čitav niz promjena, kako u svom izgledu, tako i u dimenzijama.


Srušena je [[15. децембра|15. decembra]] [[1993]]. godine zajedno sa drugim objektima u kompleksu Ferhadije džamije. Do danas nije obnovljena. Područje i ostaci banjalučke sahat-kule su [[Списак непокретних културних добара Републике Српске|nepokretno kulturno dobro Republike Srpske]] i [[Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine|nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine]].
Srušena je [[15. децембра|15. decembra]] [[1993]]. zajedno sa drugim objektima u kompleksu Ferhadije džamije. Do danas nije obnovljena. Područje i ostaci banjalučke sahat-kule [[Списак непокретних културних добара Републике Српске|nepokretno su kulturno dobro Republike Srpske]] i [[Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine|nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine]].


== Kontekst ==
== Kontekst ==

Верзија на датум 5. јун 2020. у 00:56

Sahat kula u Banjoj Luci nalazila se u banjalučkoj čaršiji, u neposrednoj blizini Ferhadije džamije i spadala je u njene značajne objekte i predstavljala je specifičan javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko-urbanistički razvoj grada Banje Luke. Sahat-kula bila je bitan element prilikom identifikacije banjalučke čaršije nalazeći se uvijek kao sastavni element svih vizura ovog prostora. Objekat sahat-kule bio je kompozicijski i koncepcijski usko povezan sa objektom Ferhad-pašine džamije i ostalim objektima stare čaršije u Banjoj Luci.

Premda vrijeme tačnog nastanka sahat-kule nije poznato, najvjerovatnije je to 1587. godine, vremenu velikih građevinskih poduhvata Ferhad-paše Sokolovića u Banjoj Luci, novoj prijestonici novoformiranog Bosanskog pašaluka. Ako je ova pretpostavka istinita, banjalučka sahat-kula je bila najstarija sahat-kula u Bosni i Hercegovini.

Sahat-kula bila je jednoprostoran objekt i u podnožju je imala skoro četvornu osnovicu dimenzija 3,20 × 3,30 m. Njeni zidovi su bili neobično masivni. Imala je oblik tornja koji se postupno sužavao prema koti koja se nalazila na visini 14,45 m, odakle je započinjao vertikalni dio novoizgrađenoga dijela koji je nastao nakon potresa 1969. godine. Visina sahat-kule u vrijeme rušenja 1993. godine iznosila je 18,89 m, a bila je završena četverovodnim šatorastim krovom. Sahat-kula kroz vremenski period od svog nastanka doživljavala je čitav niz promjena, kako u svom izgledu, tako i u dimenzijama.

Srušena je 15. decembra 1993. zajedno sa drugim objektima u kompleksu Ferhadije džamije. Do danas nije obnovljena. Područje i ostaci banjalučke sahat-kule nepokretno su kulturno dobro Republike Srpske i nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Kontekst

Glavni članak: Sahat kula

Izgradnja sahat-kula je na području Osmanskog carstva otpočela sredinom XVI vijeka kao posljedica arhitektonskih i kulturnih uticaja donsenih sa područja Srednje Evrope.[1][2] Izgradnja je bila uslovljena sa jedne strane potrebom obavljanja pet dnevnih molitvi u određeno vrijeme kako je propisano islamskim vjerskim kanonima[1][2], a sa druge strane to je bila skupoća tada veoma retkih džepnih satova koje prosečan stanovnih nije sebi mogao da priušti.[3][4] Zajedničke arhitektonske i prostorne karakteristike sahat-kula su vezane za rješenja tornjeva građenih u evropskim gradovima, ali prilagođenih sredini u kojoj se gradila sahat-kula u vidu lokalnog materijala od kog se gradila i zateknutog tradicionalnog načina gradnje.[1][2]

Sahat-kule su najčešće građene u centralnim zonama čaršije, i to uz džamije, kao zadužbine pojedinih legatora. Prema jednom putopiscu iz Francuske iz XVI vijeka, prva sahat-kula podignuta je u Skoplju između 1566. i 1572. godine, a sat je bio dovezen iz zauzetog Sigeta. U periodu osmanske uprave u BiH sa ubranim razvojem pojedinih gradova se grade i sahat-kule, tako da istoričar Hamdija Kreševljaković do 1952. godine bilježi 19 sačuvanih sahat-kula na ovom prostoru.[1][2][5][4]

Sahat-kule su visoke građevine četvorne osnovice, zidane najčešće kamenom i pokrivene šatorastim krovom. Ispod krova sahat-kule, najčešće se nalazi vijenac, a ispod njega četiri otvora okrenuta na sve četiri strane, gdje se nalazi sat sa napravom za otkucavanje vremena. Satovi su spojeni sa zvonom. Osim ta četiri, na sahat-kulama se javljaju i otvori u vidu puškarnica, koji su raspoređeni od podnožja pa do vrha objekta. Ovi otvori imaju zadatak da male količine svjetlosti uvedu u unutrašnjost objekta i osvijetle strmo drveno stubište kojim se dolazi do satnoga mehanizma. Stubišta su bila postavljena uz zidove i imala su na uglovima podeste – odmorišta. Brigu o sahat-kulama vodili su vakufi. Svaka sahat-kula imala je po jednog službenika, koji je navijao sat, a popravku su vršile urari.[4] Službenik koji je navijao sat se zvao muvekit, pa su uz džamiju postojale posebne prostorije gdje se izračunavalo vrijeme molitvi i vršilo navijanje sata (muvekhitane). Ovaj posao je često prelazio unutar jedne porodice, sa oca na sina, pa je tako jedna porodica ovaj posao obavljala dugi niz godina.[6][7]

Nastanak

Banjalučka je sahat-kula spadala u značajnije objekte ovoga perioda i predstavljala je specifičan javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko-urbanistički razvoj grada, a još uvijek bitan element prilikom identifikacije banjalučke čaršije, i predstavljala je njen integralni dio, nalazeći se uvijek kao sastavni element svih vizura ovoga prostora.[4][1][2] Porijeklo i hronološki okvir u kome je nastala ova sahat-kula još nije sa sigurnošću utvrđen[4][2][8], što predstavlja još uvijek nerasvjetljeni dio banjalučke srednjovjekovne istorije.[1] Postojanje srednjovjekovnog trga na ovoj lokaciji, smještenog između tvrđave sa jedne i brda Lauš na kojem je bila katolička crkva Sv. Lajoša — Sv. Ludovika sa grobljem sa druge strane, prema mišljenju arhitekte Sabire Husedžinović potvrđuje nesumnjivu prostornu važnost ove lokacije kroz istoriju.[1]

Vikizvornik ima izvorni tekst povezan s ovim člankom Vakufnama Ferhad-paše Sokolovića.

Brojni istoričari, kao Hamdija Kreševljković i Alija Bejtić, ističu da je sahat-kula najvjerojatnije nastala u XVI vijeku, odnosno u vrijeme uspostavljanja Bosanskoga pašaluka u Banjoj Luci za vrijeme Ferhat-paše Sokolovića (1574. — 1588.) U pronađenoj Ferhat-begovoj vakufnami, kako navodi ovi autori, može se zaključiti da je podignuta oko 1587. godine. Istina, to u vakufnami nije izričito spomenuto, ali je navedeno da se određuju materijalna sredstva za plaćanje službenika koji mora voditi računa o održavanju javnoga sata, a posve je jasno prema ovim autorima da je taj sat mogao stajati jedino na sahat-kuli. To je najstarije spominjanje jednoga sata na ovim prostorima, tako da postoji vjerovatnoća da je banjalučka sahat-kula najstarija sahat-kula u Bosni i Hercegovini.[4][9][10][11]

Sabira Husedžinović relativizuje ovu tvrdnju ističući da je ovo jedna od mogućih interpretacija, te da je moguće da je sahat-kula postojala i prije ovog pomena u vakufnami Ferhad-paše, ali samo da je imala drugu namenu.[12][2] Jedna od hipoteza koja locira nastanak sahat-kule u period prije graditeljske aktivnosti Ferhad-paše Sokolovića u Banjoj Luci je hipoteza banjalučkog novinara i hroničara Aleksandra Ravlića. Ravlić drugačije iščitava podatak u pašinoj vakufnami od Kreševljakovića, ističući da je prije logičnije da je „pronicljivi i vidoviti Ferhad-paša, procijenio značenje sahat-kule (koju je zatekao na prostoru na kojem je naredio iznova „zakopati“ središte novom naselju) i unošenjem stavki o plaći „sajčije“ (urara, časovničara) želio na neki način sačuvati tu, vjerovatno, kršćansku „zaostavštinu“ od nasilnog rušenja.“ U prilog ovoj tezi Ravlić navodi i činjenice da je groblje, kako se implicitno navodi u vakfunami, postojalo tu, kako ističe, i prije podizanja džamije, te da je Ferhad-paša, kao poštovalac svih pokojnika, u vakufnami naredio da se proučava molitva svim sahranjenima u groblju, a ne samo onima koji su bili muslimani. Još jedan argument u prilog svojoj tezi o ranijem postojanju sahat-kule, Ravlić vidi i u natpisu na zvonu koje je do drugog svjetskog rata brojalo sate na ovoj građevini a na kom je pisalo da je iz 1501. godine (v. ispod). On ovaj fakat tumači mogućnošću da je ovo zvono specijalno bilo sačinjeno za ovu sahat-kulu, te upućuje na veoma bujan život u tadašnjoj Banjoj Luci i prije dolaska Ferhad-paše, koji je iz nekih drugih razloga zamro prije njegovog dolaska u Banju Luku. Ravlić kao još jedan argument u svoj prilog navodi jednu gravuru nepoznatog majstora koja prikazuje paljenje katoličke crkve u XVIII vijeku u panoramskom prikazu Banje Luke, a koja je stajala na mjestu na kom je do 1993. bila sahat-kula. Stoga zaključuje Ravlić, „s obzirom da se u Ferhad-pašinoj zakladnici spominje samo plaća za onog koji će se brinuti oko sahata, toranj sa satom je postojao i prije negova dolaska.“[13]

Sondažna arheološka istraživanja sprovedena oko sahat-kule 1984. godine pod nadzorom prof. Borisa Graljuka, su samo utvrdila da su temelji ovog objekta bili na hrastovim gredama, pa je na osnovu ovog podatka nastanak objekta lociran u osmanski period.[12][14][15]

Lociranje banjalučke sahat-kule u osmanski period potvrđuju i analitička razmatranja arhitekte, profesora i akademika Tinea Kurenta, koji je utvrđivao modul po kojem je građen ovaj objekat. Po njemu to je bio turski aršin — ad dira al istanbuliyya koji iznosi 68,579 cm tj. to je isti aršin koji je korišten pri izradi Gaz Husrev-begove džamije u Sarajevu.[16]

Husedžinovićeva relativizuje ovu Kurentovu tezu ističući da se ova mjera ne može primjeniti na sve elemente objekta, „posebno ona u osnovi ne čini cijeli broj, a zna se da je visina objekta tokom historije često mijenjana, zbog čega bi se ovaj modul ili neki drugi mogao prihvatiti, tek posle daljih i svestranijih proučavanja.“[12]

Do početka Drugog svjetskog rata na sahat-kuli je postojalo zvono koje je odbijalo satove. Na njemu je bio latinski natpis „Salio me Bartol Padovan anno domini MDI“. Slova su bila salivena vrlo primitivno. Zvono je bilo iz 1501. godine.[4][9][10][17] Zvono je najvjerovatnije opljačkano sa neke crkve u kontitentalnoj Hrvatskoj[18], jer je poznato da su Osmanlije često uzimali zvona sa crkava kao ratni plijen.[19]

Sahat-kula je u prvo vrijeme je otkucavala sate a la turca.[4][20]

Izgled i arhitektura

Objekt sahat-kule je bio kompozicijski i koncepcijski usko povezan sa objektom Ferhad-pašine džamije i ostalim objektima stare čaršije u Banjoj Luci. Sahat-kula je bila jednoprostoran objekt i u podnožju je imala skoro četvornu osnovicu dimenzija 3,20 x 3,30 m. Njeni zidovi su bili neobično masivni. Imala je oblik tornja koji se postupno sužavao prema koti koja se nalazila na visini 14,45 m, odakle je započinjao vertikalni dio novoizgrađenoga dijela koji je nastao nakon potresa 1969. godine. Visina sahat-kule u vrijeme rušenja 1993. godine iznosila je 18,89 m, a bila je završena četverovodnim šatorastim krovom.[4][21][22]

Pogled na sahat-kulu sa trijema Ferhadije džamije; fotografija iz 50ih godina XX vijeka.[9]

Sahat-kula je kroz vremenski period od svog nastanka doživljavala čitav niz promjena, kako u svom izgledu, tako i u dimenzijama, posebno visini. Većina izmjena, koja se mogla utvrditi prije rušenja 1993, je vjerovatno nastala u toku XIX vijeka, kada su gornji dijelovi objekta ozidani opekom. Taj se izgled može vidjeti na fotografijama iz austrougarskoga perioda i nije pouzdano utvrđeno da li je nastao kao posljedica autentične restauracije ili zbog potrebe za povećanjem visine objekta. U to je vrijeme objekt povećan na visinu od 24,25 m i u svom vrhu je dobio jedan polukružni otvor, a pored ukrasnog vijenca ispod strehe pojavili su se dekorativni elementi izvedeni u žbuki poput dekorativnog friza.[4][21][23][24][17] Donje zone sahat-kule su, kako ističe arhitekta Sabira Husežinović, vjerovatno tom prilikom utegnute čeličnim prstenovima i ukrasnim aplikacijama. Krovni pokrivač je zbog uzimanja olova za vrijeme Prvog svjetskog rata bio od šindre.[25][4]

Nakon zemljotresa 1969. stanje objekta je bilo izuzetno teško. Gornji dijelovi sahat-kule su se obrušili, a zadobila je i brojne pukotine na zidovima. U restauraciji koja je usljedila izgled objekta je ponovo promijenjen i to gornjoj zoni koja je bila sami predmet restauracije. Dograđena su dva polja; u prvo je smješten sat sa brojčanicima na sve četiri strane, a u drugom gornjem polju su se pojavila po dva otvora na svakoj strani sa blago prelomljenim lukovima. Potonja promjena je urađena na osnovu analogije izgleda drugih sahat-kula u BiH, kako ističe Husedžinovićeva, bez korištenja izvorne literature te se zbog toga, kako navodi ovaj arhitekta, može smatrati samo pretpostavkom originalnog izgleda. Prilikom restauracije je izostalo sužavanje objekta ka vrhu te je zbog toga nastao utisak iskrivljenosti sahat-kule. „Jajačka sedra“, krečnjak iz okoline Jajca slabijeg kvaliteta i strukture korišten prilikom zidanja ovog dijela objekta se razlikovao od autentičnog kamena kojim je zidana sahat-kula, što je još više unijelo nesklad sa opštim izgledom objekta.[21][23][4][26] Poslije novog zemljotresa 1980. godine došlo je do novih oštećenja, pukotina, u donjim i srednjim zonama sahat-kule, a objekat je izašao i iz vertikalne ose za 13 cm.[23]

Ulaz se nalazio sa jugoistočne strane objekta i nekoliko puta je mijenjan, prepravljan i dograđivan. Iznad polukružnoga otvora bili su vidljivi ostaci prelomljnoga luka od opeke, tzv. tuble, te mjesto gdje se ranije nalazila kamena ploča sa epigramom. Zbog graditeljskih aktivnosti oko kule došlo je do povećanja nivoa terena te je prvobitna kaldrma zatrpana i visina ulaza smanjena.[4][21][22][17] Zahvaljujući svim tim elementima svojevremeno je izvršena restauracija ulaza,a dodatno su ugrađena vrata od kovanog gvožđa.[21]

Materijal i tehnika građenja

Sahat-kula je bila zidana kamenom krečnjakom, djelomično priklesanim blokovima u živom kreču. Kvalitet i vrsta kamena su bili različiti, ali je preovladavala tesana sedra na spoljnom dijelu zida, dok je unutrašnji zid od „lauš“ kamen (laporoviti krečnjak iz okoline Banje Luke, slabijeg kvaliteta), tako da sa spoljašnim zidom daje mješovitu strukturu međusobno inkorporisanih blokova.[4][27][22]

Gornje, nove zone objekta su,kao već iznad spomenuto, zidane „jajačkom“ sedrom u cementnom malteru. Temelji su objekta bili od većih i pravilnih blokova krečnjaka, povezanih također živim krečom. Objekt je ležao na nasipu visine 4 m, što je imalo za posljedicu da je kao takav, bio temeljen na drvenom roštilju, od zdrave hrastove građe. U objektu su bili vidljivi ostaci drvenih hatula i elementi prvobitne drvene stropne konstrukcije. Na kamenoj fasadi, neujednačene strukture, u donjim zonama nalazile su se maske za zatege u obliku dekorativnih aplikacija, a koje su bile postavljene u austrougarsko vrijeme. Sva kamena struktura objekta bila je mjestimice „prošarana“ kamenim spolijama od pravilnih klesanaca, komadima keramičkih cijevi, te ostacima tuble, što je bilo posebno uočljivo oko zazidanih otvora nekadašnjega sata, a koji su služili kao rezonatori.[4][28][29]

Arhitektonske i stilske osobenosti

Banjalučka sahat-kula je, ako se prihvati pretpostavka da je izgrađena 1587. godine, bila prva izgrađena sahat-kula u Bosni i Hercegovini. Nakon nje su se u kasabama i šeherima Bosne početkom XVII te kroz cijeli XVIII vijek gradile sahat-kule, tako da ih je 1952. godine bilo 19, a 1989. 18 od kojih 5 u upotrebi. Zajedničko svim sahat-kulama u BiH je mala osnova kvadratičnog oblika stranice 2,5 do 4,5 metara (sa izuzetkom Gračaničke sahat-kule čija je stranica iznosila 5,5 metara); visina im je varirala od 9 m kod gornje-vakufske sahat-kule do sarajevske koja je visoka 28 metara. U ovu kategoriju zajedno sa banjalučkom sahat-kulom se ubrajaju i sahat-kula u Donjem Vakufu, Gornjem Vakufu, Maglaju, Prozoru, Sarajevu, nevesinju, Foči, Počitelju, Stocu, Mostaru, dvije u Travniku, Gračanici, Trebinju, Gradačcu, Livnu, Jajcu i još jedna u Sarajevu koja je bila od drveta, a koja je srušena 1878. godine. Zidovi se svim navedemin sahat-kulama malo sužavaju od zemlje prema krovu, građene su od kamena, a kod nekih je bila kombinacija kamena i opeke. Ugovi su bili pažljivije obrađeni klesancima. Zajedničko svim sahat-kulama je i ostavljanje malih otvora u masi zida da bi se osvijetlilo unutrašnje drveno stubište; na vrhu je bio šatorasti krović, a ispod otvori (jedan, dva ili tri) na četiri strane, gdje su bila zvona.[30][31]

U poređenju sa drugim sahat-kulama u Bosni i Hercegovini banjalučka sahat-kula se, ako se uzmu podaci orijentaliste Alije Bejtića koji navodi da je ona izvorno imala dva otvora (za šta pak, kako ističe Husedžinović, Bejtić ne daje historijske izvore[30][10]), može porediti sa sahat-kulom u Livnu koja takođe ima dva otvora. Po opštem obliku kubusa, ličila je na sahat-kulu u Prozoru. U vrijeme austrijske vladavine imala je, kao iznad napomenuto, jedan otvor obrađen arhivoltama, znatno veću visinu i male konzolice ispod krova, te se prema svim detaljima mogla porediti sa sahat-kulom na Musali u Travniku ili sahat-kulom u Trebinju, kod koje su uticaju romaničko-mediteranske arhitekture bili jako naglašeni.[30]


  • Livanjska sahat-kula
    Livanjska sahat-kula
  • Travnička sahat-kula na Musali
    Travnička sahat-kula na Musali

Sahat-kula kroz vijekove

Istorijat do rušenja

Banjalučka sahat-kula je sredinom XX vijeka ostala bez sata, i takva ostala čitavih trideset godina do 1971. godine kada je on ponovo postavljen. Najveće zasluge za ovaj poduhvat su svojevremeno nosili Društvo prijatelja banjalučkih starina i Republički zavod za zaštitu spomenika kulture iz Sarajeva. U ponoć između 21. i 22. aprila 1971. ponovo je pušten da radi. Svečani govor je držao Fuad Balić, a otvaranje se dogodilo i uz stihove pjesnika Jovana Joce Bojovića.[32]

Istorijat zaštite i restauracija

Rješenjem Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine objekt je stavljen pod zaštitu države, i upisan u Registar spomenika kulture. Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine Sahat-kula u Banjoj Luci je bila evidentirana i kategorizovana kao objekt II kategorije, pod rednim brojem 9. Urbanističkim planom Banja Luke iz 1975. godine, bila je predviđena njena rekonstrukcija i vraćanje prvobitne namjene.[4]

Kad je o istoriji restauracija riječ one su se odvijale sljedećim hronološkim redosljedom:
-1587 godine. vjerovatni nastanak objekta[4]

  • XIX stoljeće[4]:

- gornje zone dozidane opekom[4]
- povećana visina objekta na 22,00 m[4]
- izrađen polukružni otvor, vijenac i dekorativni elementi[4]

  • Kraj XIX - početak XX stoljeća – dodate zatege sa maskama[4]
  • 1969. godine[4]

- sanacija gornje zone sahat-kule nakon potresa:[4]
- dograđena dva polja, gdje je u prvom smješten sat na četiri strane, a u drugom, gornjem, pojavljuju se dva lučno oblikovana otvora uz upotrebu jajačke sedre;[4]

  • 1984. godine – izradba tehničke dokumentacije za sanaciju objekta[4][33]
  • 1985/86. godine – sanacioni radovi:[4][33]

- fotogrametrijsko snimanje objekta,[4][33]
- geomehanička ispitivanje terena,[4][33]
- sondažna arheološka istraživanja,[4][33]
- arhitektonsko snimanje objekta,[4][33]
- utezanje prstenovima od željeznih profila na mjestima koja su predstavljala najkritičnije zone oštećenja objekta, a radi sigurnijeg rada na gradilištu,[4][33]
- ispitana seizmička osjetljivost objekta metodom ambijent vibracije,[4][33]
- sanacija i ojačavanje temelja injektiranjem i obostranim izvođenjem armiranobetonskih zidova,[4][33]
- bušenje unutrašnje površine kamenih zidova i kasnija izradba armirano betonskih serklaža na visinskim razmacima od 240-300 cm, na mjestima ranijih drvenih hatula,[4][33]
- postavljanje čeličnih šipki FI 20 mm u četiri kuta objekta i njihovo vezivanje sa horizontalnim serklažima pomoću ankeriranih kutovnika L 120x13 mm i zavarenih sidara (I 120), nakon prednaprezanja vertikalnih šipki u gornjim zonama izvršeno je injektiranje cementnom emulzijom svih pukotina i čitave mase zida do visine 14,40 m;[4][33]

Rušenje i današnjica

Sahat-kula je srušena 15. decembra 1993. godine zajedno sa drugim objektima u kompleksu Ferhad-pašine džamije u Banjoj Luci — turbetom Ferhad-paše Sokolovića i turbetom Ferhad-pašinih barjaktara, ogradom, česmom, šadrvanom i svim bašlucima na groblju. Istog dana je počelo odvoženje svih ostataka na smetljište.[34][35][4][36]

Područje i ostaci banjalučke sahat-kule su 7. maja 2003. godine od strane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (u sastavu: Tina Vik, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Zejnep Ahunbej), proglašeni nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Ovom odlukom Komisija je ujedno obavezala Vladu Republike Srpske da obnovi sahat-kulu u svom originalnom izgledu i stanju prije rušenja, sa ugrađivanjem što više moguće izvornog materijala.[4]

Danas [juna 2020. godine] sahat-kula još uvijek nije obnovljena. Prema natpisima u pojedinim medijima obnova je ili bila u planu[37][38], ili je još uvijek u planu [podatak iz maja 2018. godine].[39]

Reference

  1. ^ а б в г д ђ е Husedžinović (2005). str. 354.
  2. ^ а б в г д ђ е Husedžinović (1989). str. 143.
  3. ^ Kreševljaković (1957). str. 18—19.
  4. ^ а б в г д ђ е ж з и ј к л љ м н њ о п р с т ћ у ф х ц ч џ ш аа аб ав аг ад ађ ае аж Ahunbay, Zeynep; Hadžimuhamedović, Amra; Lovernović, Dubravko; Ševo, Ljiljana; Wik, Tina (7. 5. 2003). „Odluka o proglašenju Područja i ostataka povijesne građevine - Sahat-kula u Banjoj Luci nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine [Broj: 08.2-6-791/03 ; Nosilac istraživanja i izrade Prijedloga odluke: Mirzah Fočo, diplomirani inženjer arhitekture, saradnik za cjeline graditeljskog naslijeđa i kulturne krajolike u Povjerenstvu za očuvanje nacionalnih spomenika]” (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 2. 6. 2020. 
  5. ^ Kreševljaković (1957). str. 19.
  6. ^ Husedžinović (2005). str. 367—368.
  7. ^ Mulaomerović (1990). str. 267—281.
  8. ^ Mujezinović (1977). str. 201.
  9. ^ а б в Kreševljaković (1957). str. 20.
  10. ^ а б в Bejtić (1953a). str. 103.
  11. ^ Karabegović (2016). str. 17.
  12. ^ а б в Husedžinović (2005). str. 356.
  13. ^ Ravlić (2002). str. 312—315.
  14. ^ Ravlić (2002). str. 315.
  15. ^ Husedžinović (1989). str. 146—147.
  16. ^ Husedžinović (2005). str. 355—356.
  17. ^ а б в Karabegović (2016). str. 18.
  18. ^ Škegro (2015). str. 308.
  19. ^ Husedžinović (2005). str. 368.
  20. ^ Ravlić (2002). str. 316.
  21. ^ а б в г д Husedžinović (2005). str. 362.
  22. ^ а б в Husedžinović (1989). str. 144.
  23. ^ а б в Husedžinović (1989). str. 145.
  24. ^ Ravlić (2002). str. 315—316.
  25. ^ Husedžinović (2005). str. 360;362.
  26. ^ Ravlić (2002). str. 316—317.
  27. ^ Husedžinović (2005). str. 365.
  28. ^ Husedžinović (2005). str. 363;365.
  29. ^ Husedžinović (1989). str. 144—145.
  30. ^ а б в Husedžinović (2005). str. 367.
  31. ^ Kreševljaković (1957). str. 18—29.
  32. ^ Ravlić (2002). str. 318.
  33. ^ а б в г д ђ е ж з и ј Husedžinović (1989). str. 146—149.
  34. ^ Husedžinović (2005). str. 578;583.
  35. ^ Galijaš (2009). str. 321.
  36. ^ Husedžinović, Mr. arh. Sabira (2002). „ZLOCINACKO UNISTAVANJE spomenika islamske arhitekture u Banjoj Luci”. bhmedia.se. Pristupljeno 4. 6. 2020. 
  37. ^ Jakovljević, Gorana (14. 2. 2016). „Simbol Banjaluke: Počele pripreme za obnovu najstarije sahat-kule u BiH”. Agencija Anadolija. Pristupljeno 4. 6. 2020. 
  38. ^ „Banjaluka: Počele pripreme za obnovu prve sahat-kule u BiH”. Nezavisne novine. 14. 2. 2016. Pristupljeno 4. 6. 2020. 
  39. ^ „Kozlić: Da Banjaluci vratimo još jedan spomenik kulture”. N1 televizija. 7. 5. 2018. Pristupljeno 4. 6. 2020. 

Literatura

Spoljašnje veze

Преузето из „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Sahat-kula_u_Banjaluci&oldid=23174584”