Tomas Mor — разлика између измена

С Википедије, слободне енциклопедије
Садржај обрисан Садржај додат
м r2.7.2) (Робот: додато fy:Thomas More; измењено pl:Tomasz More
м r2.7.2) (Робот: уклоњено my:သောမတ်စ် မိုး
Ред 124: Ред 124:
[[mt:Tumas More]]
[[mt:Tumas More]]
[[ml:തോമസ് മൂർ]]
[[ml:തോമസ് മൂർ]]
[[my:သောမတ်စ် မိုး]]
[[nl:Thomas More]]
[[nl:Thomas More]]
[[no:Thomas More]]
[[no:Thomas More]]

Верзија на датум 2. март 2013. у 00:43

Tomas Mor
Томас Мор
Датум рођења(1477-02-07)7. фебруар 1477.
Датум смрти6. јул 1535.(1535-07-06) (58 год.)

Tomas Mor (Шаблон:Јез-; London, 7. februar 1477. - London, 6. jul 1535.) je engleski humanista, književnik i državnik.

Biografija

Tomas Mor je bio sin uglednog londonskog advokata i sudije Dzona Mora. Po završetku osnovnog obrazovanja postao je paž kanterberijskog nadbiskupa Dzona Mortona, gde se upoznao sa opasnostima i intrigama političkog života. To je snažno uticalo na mladog Tomasa, pa je i pored aktivnog političkog delovanja često razmišljao o povlačenju u neki manastir. Pod Mortonovim pokroviteljstvom i uz očevo odobrenje odlazi na Oksford, gde studira grčku i latinsku književnost. Ubrzo, po očevoj želji, vraća se u London da studira pravne nauke. Međutim, i pored velikog zalaganja u izučavanju prava, Mor nastavlja da se bavi književnošću, jezikom, filozofijom i teologijom. Pored velikog broja učenih ljudi, upoznaje i Erazma Roterdamskog, s kojim se brzo sprijateljio i koji mu je posvetio svoje delo Pohvala ludosti.

Posle završenih studija prava, Mor započinje uspešnu advokatsku karijeru, koja traje oko 15 godina. I pored učešća u javnom životu, i dalje gaji želju da se povuče u manastir. Ispod odela uvek je nosio siromašnu košulju od kostreti.

Kada je već stekao ugled kao advokat, dobija poziv od kralja Henrija VIII da bude javni službenik na njegovom dvoru. Mor je znao da je ta služba puna rizika i da je slabije plaćena nego advokatura, ali je ipak prihvatio. Između ostalog, bio je zadužen da piše napade na Martina Lutera, osnivača protestantizma.

Kada se Mor prihvatio službe na dvoru, kralj Henri VIII je još uvek bio u dobrim odnosima sa rimskim papom Lavom X, ali je ubrzo došlo do razlaza zbog papinog neprihvatanja da prizna Henrijev razvod od prve žene, Katarine Aragonske (zbog kraljeve optužbe da mu nije obezbedila muškog naslednika). Vrhovni sudija, kardinal Volsi, nije uspeo da ubedi papu da prizna razvod, pa je na njegovo mesto postavljen Mor, koji se privatno nije slagao sa kraljevim potezima, ali javno nije dovodio u pitanje njegove odluke i suverenitet.

Kao vrhovni sudija, Mor se usredsredio na dva osnovna zadatka: 1.oblikovanje i unapređivanje sudskog sistema, 2.otkrivanje i sankcionisanje postupaka koje je smatrao opasnim po državu i crkvu. Njegove reforme su bile toliko temeljne i sveobuhvatne da ih mnogi porede sa Kromvelovim reformama iz 1530-ih godina. Na ovoj poziciji Mor je proveo 31 mesec. Kao slobodouman i savestan čovek on je sve više ulazio u sukob sa kraljem. Otvoreno se usprotivio njegovom i Kromvelovom pokušaju da preko parlamenta ukinu slobodu crkve koja joj je bila zagarantovana u Magna Carta. Čak je podneo ostavku kada se kralj razveo od Katarine i oženio Anom Bolen, ali je Henri nije prihvatio.

Godine 1534. Mor odbija da prihvati dekret po kojem bi svako Anino dete bilo punopravni naslednik prestola, kao i da prizna Henriju apsolutnu svetovnu i duhovnu vlast u Engleskog. Uhapšen je i zatvoren u zloglasni londonski Tauer (The Tower of London). Odbija sve molbe porodice i prijatelja da potpiše dekret. Tokom zatočenja bavi se pisanjem pobožnih tekstova i tumačenjem Svetog pisma. Pogubljen je 6. jula 1535. godine i sahranjen u kraljevskoj kapeli Sveti Petar u lancima, a četiri veka kasnije, 19. maja 1935, Katolička crkva ga je proglasila svecem.

Pisao je dela na engleskom i latinskom jeziku, a najpoznatije mu je delo Utopija, u kojem kritikuje društvene prilike u Engleskoj i suprotstavlja im viziju o idealnoj zajednici na zamišljenom ostrvu Utopiji.

Literatura

  • Priruční slovník nauční ČS Akademia vied, Praha 1966.
  • Мала енциклопедија Просвета, треће издање, Београд, 1978.
  • William Roper: Das Leben des Thomas Morus. L. Schneider Verlag 1986, ISBN 3-7953-0635-3
  • Richard Marius: Thomas Morus. Eine Biographie, Benziger Verlag, Zürich 1987, ISBN 3-545-34054-6.
  • Peter Berglar: Die Stunde des Thomas Morus. Einer gegen die Macht, Freiburg 1978.
  • Joseph Bernhart, Thomas Morus, Konrad, 1979, ISBN 978-3-87437-156-8.
  • Hans Peter Heinrich: Thomas Morus. Mit Selbstzeugnissen und Bilddokumenten, Rowohlt, 3. Aufl., Reinbek bei Hamburg 1991, ISBN 3-499-50331-X.
  • Dietmar Herz: Thomas Morus zur Einführung, Junius, Hamburg 1999, ISBN 3-88506-301-8.
  • Stephan Füssel (Hrsg.): Thomas Morus 1477/78-1535. Humanist – Staatsmann – Märtyrer. Katalog zur Ausstellung des Moreanum 1987 in der Stadtbibliothek Nürnberg, Fink (Pirckheimer-Jahrbuch, Band 3), München 1987, ISBN 3-7705-2432-2.
  • Thomas Mertz: Thomas Morus begegnen, Sankt Ulrich Verlag 2011, ISBN 3-86744-078-6
  • Ulrich Arnswald, Hans-Peter Schütt (Hrsg.): Thomas Morus’ Utopia und das Genre der Utopie in der Politischen Philosophie. KIT Scientific Publishing, Karlsruhe 2011, ISBN 978-3-86644-403-4 (Volltext).

Preporučena literatura

  • More, Thomas. Yale Edition of the Complete Works of St. Thomas More (New Haven and London 1963–1997) links
  • Roper, William. The Life of Sir Thomas More (1556) ed. by Gerard B. Wegemer and Stephen W. Smith (Center for Thomas More Studies, 2003)[1]
  • More, Thomas. Utopia (Norton Critical Editions) ed. by George M. Logan and Robert M. Adams (3rd. ed. 2010)
  • More, Thomas. Saint Thomas More: Selected Writings ed. by John F. Thornton (2003)
  • More, Thomas. The Last Letters of Thomas More ed. by Alvaro de Silva (2001)
  • More, Thomas. A Thomas More Source Book ed. by Gerald B. Wegemer and Stephen W. Smith (2004)Catholic University of America Press

Spoljašnje veze

Шаблон:Link FA