Praško proleće
Ovaj članak sadrži spisak literature (štampane izvore i/ili veb-sajtove) korišćene za njegovu izradu, ali njegovi izvori nisu najjasniji zato što ima premalo izvora koji su uneti u sam tekst. Molimo vas da poboljšate ovaj članak tako što ćete dodati još izvora u sam tekst (inlajn referenci). |
Praško proleće | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
| |||||||
Sukobljene strane | |||||||
SSSR Varšavski pakt | Čehoslovačka | ||||||
Jačina | |||||||
5.000 tenkova + 500.000 vojnika Varšavskog pakta | nepoznato |
Praško proleće (češ. Pražské jaro, slč. Pražská jar) bio je period političke liberalizacije u Čehoslovačkoj koji je počeo 5. januara 1968, a trajao je do 21. avgusta te godine kada je Sovjetski Savez sa svojim saveznicima iz Varšavskog pakta (izuzev Rumunije) okupirao zemlju.
Situacija u Čehoslovačkoj[uredi | uredi izvor]
Za vreme Drugog svetskog rata Čehoslovačka je ušla u sovjetsku sferu uticaja (Istočni blok). Od 1948. u zemlji nije bilo ni jedne druge političke partije izuzev Komunističke partije koja je bila pod direktnom upravom Sovjetskog Saveza. Za razliku od drugih zemalja u centralnoj i istočnoj Evropi, komunisti su 1948. preuzeli vlast u Čehoslovačkoj kao izvorni narodni pokret (mada jednako brutalno). Reforme u zemlji nisu dovele do potresa kakvu su viđeni u Mađarskoj.
Treba napomenuti da su postojala dva razloga za popularnost pokreta:
1) Kako se bližio kraj Drugog svetskog rata Staljin je želeći Čehoslovačku potpisao sporazum sa Čerčilom i Ruzveltom po kome će Prag osloboditi Crvena armija, uprkos činjenici da je američka vojska pod komandom generala Patona mogla osloboditi grad ranije. Ovo je bila vrlo važna činjenica u kasnijoj proruskoj (i prokomunističkoj) propagandi posle rata.
2) Ljudi su se još sećali da je Zapad izdao Čehoslovačku potpisivanjem Minhenskog sporazuma kojim je Nemačka anektirala zapadni deo Čehoslovačke.
Upravo iz ovih razloga narod je glasao za komuniste na izborima 1948. godine – poslednje demokratske izbore u dugom periodu.
Od sredine šezdesetih Česi i Slovaci su počeli da pokazuju sve veće neprihvatanje postojećeg režima. Ove promene su se odražavale u raspoloženju reformističkih elemenata unutar same komunističke partije koji su uspeli da izaberu Aleksandera Dubčeka za lidera partije. Dubčekove reforme političkih procesa u Čehoslovačkoj, koje je on nazivao „socijalizmom s ljudskim licem“ nisu predstavljale potpuno odbacivanje starog režima, kao što je bio slučaj u Mađarskoj 1956. Dubčekove promene su imale široku podršku društva, uključujući i radničku klasu. Međutim, sovjetske vođe su ove reforme posmatrali kao pretnju njihovoj hegemoniji nad zemljama Istočnog bloka kao i na ugrožavanje bezbednosti samog Sovjetskog Saveza. Čehoslovačka se nalazila u sredini odbrambene linije Varšavskog pakta i njen mogući prelazak na stranu neprijatelja je bio neprihvatljiv u vreme Hladnog rata.
S druge strane, značajna manjina u vladajućoj partiji, naročito na višim upravljačkim nivoima, opirala se popuštanju čvrste ruke i aktivno je kovala zaveru sa vođstvom Sovjetskog Saveza da zbace reformiste. Ova grupa je sa strahom gledala kako su pozivi na višepartijske izbore i druge reforme odjekivali širom zemlje.
Sovjetska politika[uredi | uredi izvor]
Istočni Blok |
---|
Sovjetska politika podržavanja prosovjetskih komunističkih režima u satelitskim zemljama, čak i vojnom silom ako je potrebno, postala je poznata kao Brežnjevljeva doktrina, nazvana tako po sovjetskom lideru Leonidu Brežnjevu, koji ju je prvi javno obznanio, iako je korišćena još od Staljinovih vremena. Ova doktrina je ostala na snazi dok nije zamenjena Sinatrinom doktrinom u vreme Mihaila Gorbačova u osamdesetim godinama.
Sovjetsko rukovodstvo je prvo pokušalo da zaustavi ili ograniči promene u Čehoslovačkoj serijom pregovora. Kada su im pokušaji propali počeli su da pripremaju vojnu alternativu.
Okupacija[uredi | uredi izvor]
U noći između 20. i 21. avgusta 1968, armije Istočnog bloka iz pet zemalja Varšavskog pakta izvršile su invaziju Čehoslovačke. Za vreme invazije između 5 do 7 hiljada sovjetskih tenkova okupiralo je ulice. Pratilo ih je 200.000 do 600.000 vojnika trupa Varšavskog pakta. Sovjeti su stalno ponavljali da su oni pozvani da zauzmu zemlju, izjavljujući da su lojalni čehoslovački komunisti zatražili „bratsku pomoć protiv kontra-revolucije“. Pismo koje je pronađeno 1989. pokazuje da je poziv na invaziju zaista postojao. Više od 100 ljudi izgubilo je život za vreme napada. Aleksandar Dubček je pozvao narod da ne pruža otpor. On je uhapšen i odveden u Moskvu, zajedno s još nekoliko saradnika.
Posledice okupacije[uredi | uredi izvor]
Demokratske zemlje samo su verbalno osudile invaziju – realnost nuklearnog sukoba u vreme Hladnog rata značila je da zapadne zemlje nisu u poziciji da izazivaju sovjetsku vojnu silu u Istočnoj Evropi. Zanimljivo je da je lider komunističke Rumunije, Nikolae Čaušesku, oštar protivnik sovjetskog uticaja, koji se svrstao na Dubčekovu stranu, održao javni govor u Bukureštu na sam dan invazije, osuđujući sovjetsku politiku vrlo oštrim rečima. Pošto se Rumunija našla nakratko na istoj strani barikade s Titovom Jugoslavijom, ova alijansa je bila čisto prinudna (jer je Čaušesku već počeo da pokazuje da se protivi principu „socijalizma s ljudskim likom“). To je međutim učvrstilo nezavisan rumunski glas u kasnijim decenijama, naročito zbog toga što je Čaušesku ohrabrivao Rumune da uzmu oružje u ruke u slučaju slične agresije na njihovu zemlju; sve je to naišlo na oduševljeni odgovor, a mnogi ljudi, među njima i komunisti, iskazali su spremnost da se uključe u novoformiranu paravojnu Patriotsku gardu.
Okupacija je izazvala talas emigracije (procenjuje se da je odmah emigriralo 70.000, a ukupno 300.000 stanovnika [1]), najviše visokokvalifikovanih ljudi. Zapadne zemlje su dozvolile ovim ljudima da ostanu i rade bez ikakvih teškoća.
Događaji Praškog proleća produbili su razočaranje kod mnogih zapadnih levičara s lenjinističkim pogledima i doprineli usponu evrokomunističkih ideja u zapadnim komunističkim partijama — što je dovelo do razočaranja ili raspada mnogih od ovih grupa.
Deceniju kasnije, Praško proleće pozajmilo je svoje ime jednom sličnom periodu kineske političke liberalizacije poznatom kao Pekinško proleće. Delom je uticalo i na Hrvatsko proljeće u Jugoslaviji.
Poreklo naziva[uredi | uredi izvor]
Naziv „Praško proleće“ skovali su zapadni mediji pošto je događaj postao opštepoznat, pa su ga usvojili i u Čehoslovačkoj. Podsećao je na „Proleće naroda“, poetski naziv dat Revoluciji iz 1848..
Vidi još[uredi | uredi izvor]
- Čehoslovačka: 1948 - 1968 (sa detaljnijim opisom zbivanja)
- Nepodnošljiva lakoća postojanja (Roman Milana Kundere čija radnja se zbiva za vreme Praškog proleća i posle sloma.)
Reference[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Aspaturian, Vernon; Valenta, Jiri; Burke, David P. (1980). Eurocommunism Between East and West. Indiana Univ Pr. ISBN 978-0-253-20248-2.
- Bischof, Günter, ur. (2010). The Prague Spring and the Warsaw Pact Invasion of Czechoslovakia in 1968. Lexington Books. str. 510. ISBN 978-0-7391-4304-9.
- Chafetz, Glenn (1993). Gorbachev, Reform, and the Brezhnev Doctrine: Soviet Policy Toward Eastern Europe, 1985–1990. Praeger Publishers. ISBN 978-0-275-94484-1.
- Christopher, Andrew; Mitrokhin, Vasili (2005). The World Was Going Our Way: The KGB and the Battle for the Third World. Basic Books. ISBN 978-0-465-00311-2.
- Cook, Bernard (2001). Europe Since 1945: An Encyclopedia. Routledge. ISBN 978-0-8153-1336-6.
- Despalatović, Elinor. Neighbors at War: Anthropological Perspectives on Yugoslav Ethnicity. Penn State Press. ISBN 978-0-271-01979-6. Pristupljeno 9. 10. 2009.
- Dubček, Alexander; Hochman, Jiří (1993). Hope Dies Last: The Autobiography of Alexander Dubcek. Kodansha International. ISBN 978-1-56836-000-3.
- Ello (ed.), Paul (1968). "Control Committee of the Communist Party of Czechoslovakia, 'Action Plan of the Communist Party of Czechoslovakia (Prague, April 1968)'" in Dubcek's Blueprint for Freedom: His original documents leading to the invasion of Czechoslovakia. William Kimber & Co.
- Fowkes, Ben (2000). Eastern Europe 1945–1969: From Stalinism to Stagnation. Longman. ISBN 978-0-582-32693-4. Pristupljeno 9. 10. 2009.
- Franck, Thomas M. (1985). Nation Against Nation: What Happened to the UN Dream and What the U.S. Can Do About It. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-503587-2.
- Goertz, Gary (1995). Contexts of International Politics. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-46972-2.
- Gorbachev, Mikhail; Mlynař, Zdeněk (2003). Conversations with Gorbachev: On Perestroika, the Prague Spring, and the Crossroads of Socialism. Columbia University Press. ISBN 978-0-231-11865-1.
- Gorbanevskaya, Natalia (1972). Red Square at Noon. Holt, Rinehart and Winston. ISBN 978-0-03-085990-8.
- Grenville, J.A.S. (2005). A History of the World From the 20th to the 21st Century. Routledge. ISBN 978-0-415-28955-9.
- Hermann, Konstantin (2008). Sachsen und der "Prager Frühling". Beucha: Sax-Verlag. ISBN 978-0-415-28955-9.
- Judt, Tony (2005). Postwar: A History of Europe Since 1945. Penguin Press. ISBN 978-1-59420-065-6.
- Jutikkala, Eino; Pirinen, Kauko (2001). Suomen historia (History of Finland). ISBN 978-80-7106-406-0.
- Kundera, Milan (1999). The Unbearable Lightness of Being. HarperCollins. ISBN 978-0-06-093213-8.
- Kusin, Vladimir (2002). The Intellectual Origins of the Prague Spring: The Development of Reformist Ideas in Czechoslovakia 1956–1967. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-52652-4.
- Margolius-Kovály, Heda (1986). Under a Cruel Star: A life in Prague 1941–1968. New York: Holmes & Meier. ISBN 978-0-8419-1377-6.
- Morrison, Scott; Cherry, Don (2006). Hockey Night in Canada: By The Numbers: From 00 to 99. Key Porter Books. ISBN 978-1-55263-984-9.
- Navazelskis, Ina (1990). Alexander Dubcek. Chelsea House Publications. ISBN 978-1-55546-831-6.
- Navrátil, Jaromír (2006). The Prague Spring 1968: A National Security Archive Document Reader (National Security Archive Cold War Readers). Central European University Press. ISBN 978-963-7326-67-7.
- Ouimet, Matthew (2003). The Rise and Fall of the Brezhnev Doctrine in Soviet Foreign Policy. Chapel Hill and London: University of North Carolina Press.
- Rea, Kenneth (septembar 1975). „Peking and the Brezhnev Doctrine”. Asian Affairs. 3 (1).
- Skilling, Gordon H. (1976). Czechoslovakia's Interrupted Revolution. Princeton: Princeton University Press.[nedostaje ISBN]
- Stoneman, Anna J. "Socialism with a human face: the leadership and legacy of the Prague Spring." History Teacher 49.1 (2015): 103-125. online Arhivirano na sajtu Wayback Machine (24. januar 2021)
- Suvorov, Viktor (1983). The Liberators. London: New English Library, Sevenoaks. ISBN 978-0-450-05546-1.
- Tismaneanu, Vladimir (2011). Promises of 1968 Crisis, Illusion, and Utopia. Budapest: Central European University Press..
- Williams, Kieran (1997). The Prague Spring and its Aftermath: Czechoslovak Politics, 1968–1970. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-58803-4.
- Zantovsky, Michael. Havel: A Life (Atlantic, 2014).
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Czechoslovakia in 1968 Archive at marxists.org
- Czechoslovakia 1968 Documentary about the events
- Think Quest Arhivirano na sajtu Wayback Machine (28. jun 2006) – The Prague Spring 1968
- Radio Free Europe – A Chronology Of Events Leading to the 1968 Invasion
- Prague Life – More information on the Prague Spring
- The Prague Spring, 40 Years On Arhivirano na sajtu Wayback Machine (19. oktobar 2011) – slideshow by The First Post
- Victims of the Invasion – A list of victims from the Warsaw Pact Invasion with cause of death
- Lessons Drawn from the Crisis Development in the Party and Society After the 13th Congress of the Communist Party of Czechoslovakia, the Communist Party's account of Prague Spring.
- Praha 1968 footage na sajtu YouTube