Teodor Adorno
Teodor Adorno | |
---|---|
Lični podaci | |
Puno ime | Teodor Ludvig Vizengrund |
Datum rođenja | 11. septembar 1903. |
Mesto rođenja | Frankfurt, Nemačko carstvo |
Datum smrti | 6. avgust 1969.65 god.) ( |
Mesto smrti | Vjež, Švajcarska |
Obrazovanje | Merton College |
Filozofski rad | |
Epoha | 20. vijek; Savremena filozofija |
Regija | Kontinentalna filozofija |
Škola filozofije | Frankfurtska škola; Kritička teorija |
Ideje |
|
Uticaji od | Valter Benjamin, Maks Horkhajmer, Georg Vilhelm Fridrih Hegel, Karl Marks, Fridrih Niče |
Teodor Adorno (nem. Theodor W. Adorno, u stvari nem. Theodor Ludwig Wiesengrund; Frankfurt, 11. septembar 1903 — Vjež, 6. avgust 1969) je bio nemački filozof, mislilac društva, sociolog, muzikolog i kompozitor. Jedan od najvažnijih nemačkih intelektulaca u posleratnom periodu, kao i jedan od začetnika Kritičke teorije i aktivni učesnik Frankfurtske škole. Sarađivao je u značajnom časopisu Zeitschrift für Sozialforschung, koji je izdavao Institut za socijalna istraživanja.
Godine 1931. habilitirao je radom: Kjerkegor. Konstrukcija estetičkog. Godine 1934. emigrirao je iz nacističke Nemačke, prvo u Englesku i zatim u SAD. Godine 1949. vratio se u Frankfurt gde je obavljao dužnosti profesora filozofije i sociologije na Frankfurtskom univerzitetu i dužnost direktora Instituta za socijalno istraživanje.
Šezdesetih godina 20. vijeka, Adorno žestoko kritikuje filozofiju nauke Karla Popera i filozofiju egzistencije Martina Hajdegera. Jedan od bitnih socijalnih filozofa poslije 1970, Jirgen Habermas, bio je Adornov student i asistent. Širok obim Adornovih uticaja počiva u interdisciplinarnom karakteru njegovih istraživanja, uticaju Frankfurtske škole kojoj je pripadao, kao i u potpunoj i detaljnoj analizi Zapadne filozofske tradicije, počev od Kanta pa naovamo i na kraju, njegove radikalne kritike savremenog Zapadnog društva. Igrao je odlučujuću ulogu u socijalnoj teoriji i bio jedan od vodećih lidera prve generacije teoretičara Kritičke teorije.
Veoma značajna su njegova djela iz epistemologije, etike i socijalne filozofije, kao i ona iz estetike, muzikologije i teorije kulture, koja ostavljaju snažan uticaj na kasnije postmodernističke filozofe i teoretičare.
Kratka biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen 11. septembra, 1903. godine, kao Teodor Ludvig Vizengrund (Theodor Ludwig Wiesengrund), živio je u Frankfurtu na Majni prve tri i posljednje dvije decenije svog života. Bio je sin jedinac trgovca vina jevrejskog porijekla i muzičarke italijansko-rimokatoličkog porijekla. Adorno je studirao filozofiju kao štićenik kantovca Hansa Kornelijusa i muziku sa Albanom Bergom. Završava svoje djelo iz estetike, Habilitationsschrift on Kierkegaard, 1931. godine, pod tutorstvom hrišćanskog socijaliste Paula Tiliha. Poslije samo dvije godine, kao univerzitetski instruktor (Privatdozent), biva izbačen s posla od strane nacističkih vlasti, zajedno sa ostalim profesorima jevrejskog porijekla i političkim ljevičarima. Poslije nekoliko godina, uzima majčino prezime Adorno kao glavno, a očevo jevrejsko, koristi samo kao srednji inicijal.
Napušta Njemačku u proljeće 1934. godine. Za vrijeme epohe nacizma, boravi u Oksfordu, Njujorku i južnoj Kaliforniji. U to vrijeme je napisao više knjiga po kojima kasnije postaje poznat: Dijalektika prosvjetiteljstva (zajedno sa Maks Horkhajmerom) 1947, Filozofija nove muzike 1949, Minima moralija 1951, Studije o Huserlu i filozofijskim antinomijama 1956, Uvod u sociologiju muzike 1962. Tri studije o Hegelu 1963, Negativna dijalektika 1966, Žargon autentičnosti 1964, Estetička teorija 1970, i Autoritativna ličnost (projekat u saradnji). Iz tog vremena su i njegove provokativne kritike masovne kulture i njene industrije. Vrativši se u Frankfurt 1949, da bi preuzeo poziciju na katedri filozofije, Adorno je ubrzo postao vodeći njemački intelektualac i centralna figura Instituta socijalnih istraživanja. U svojstvu javnog intelektualca, učestvovao je u mnogobrojnim radio i televizijskim programima na teme iz filozofije, društva, obrazovanja i umjetnosti.
Kritička teorija[uredi | uredi izvor]
Adorno je dao značajan doprinos razvoju kritičke teorije, dijalektičkog, istorijskog pristupa i razmišljanja i pisanja, koji je bezuslovno imao za cilj da otkrije greške (aporije) dominirajućih naučno-filozofskih, empiričkih i pozitivističkih tekućih metoda. Godine 1961. u Tibingenu, ušao je u takozvani „pozitivistički spor” sa, između ostalih, Karlom Poperom i Jirgenom Habermasom. Ono što je Adorno zastupao bio je tek nastavak njegove neprekidne dvostruke kritike, odnosno kritike redukcionističkog ili eliminativističkog metoda, s jedne, i pretjerano utemeljene ili isuviše sigurno utemeljene totalizirajuće metafizike, s druge strane. (Sa potonjim, obično je povezivao rad Hajdegera i poslijeratnih Hajdegerijanaca.) Njegov rad u estetičkoj teoriji odražavao je istovjetan, dvostruki kritički cilj.
Projekti u saradnji[uredi | uredi izvor]
Po temperamentu više blizak usamljenim misliocima i kompozitorima modernog doba, Adornovu misao su oblikovali pojmovi kao što su izgnanstvo i otuđenost. Uprkos tome, ne može ga se smatrati izolovanim i ezoteričnim misliocem, pošto je veći dio njegovog djela nastao u saradnji sa drugim kolegama, vrlo često kao projekat pod pokroviteljstovm javnih istraživačkih institucija.
Kao jedan od vodećih članova frankfurtskog Instituta za socijalna istraživanja, sarađivao je sa njegovim osnivačem Maksom Horkhajmerom, ali i sa drugim članovima instituta kao što su Valter Benjamin i Leo Loventhal.
Filozofija[uredi | uredi izvor]
Zajedno sa Horkhajmerom, Adorno definiše filozofsku orijentaciju Frankfurtske škole, kao i njenih istraživačkih projekata u različitim oblastima društvenih nauka. Pošto je bio izuzetan pijanista i kompozitor, Adorno se na prvom mjestu koncentrisao na teoriju umjetnosti i kulture, radeći, kroz veliki broj eseja napisanih 1930—ih godina, na razvoju jedne materijalističke, (ali u isto vrijeme neredukcionističke), teorije muzike i umjetnosti. Pod uticajem Valtera Benjamina, Adorno je usmjerio svoju pažnju na razvoj jednog mikrološkog tretmana kulturnih proizvoda u kojem su isti posmatrani kao konstelacije istorijskih i društvenih sila.
Pisao je na teme metafizike, epistemologije, političke filozofije, etike, istorije filozofije i filozofije istorije. Najpoznatiji je po tome što je pokušao da otkrije zamršeni istorijski i dijalektički odnos između filozofije, društva i umjetnosti, odnosno između filozofije, sociologije i estetičke teorije.
Dijalektika prosvjetiteljstva[uredi | uredi izvor]
Kako se razvijala njegova saradnja sa Horkhajmerom, Adorno se sve više interesovao za problem autodestruktivne dijalektike modernističkog razuma i slobode. Pod uticajem što je tada izgledalo kao neodloživa pobjeda nacizma u Evropi, ta analiza je usmjerena na „povezanost mita i razuma”. U Dijalektici prosvjetiteljstva (1941. godine), Adorno tvrdi da je instrumentalistički razum spreman da obeća autonomiju subjekta naspram sila prirode, jedino po cijenu njegovog ponovnog ropstva kroz vlastitu represiju impulsa i motivacije. Jedini način da se izbjegne ta vrsta autopodređivanja je preko „diferencijalne misli”, koja se nalazi u sjedinjujućim tendencijama jednog nereprezentativnog razuma. Ta autodestruktivna dijalektika je predstavljena preko upečatljive slike vezanog Odiseja na svom brodu, kako bi preživio susret sa sirenama. U početku, Adorno je vjerovao da jedna pozitivna analiza prosvjetiteljstva može spasiti tu vrstu genealogije modernističkog razuma, ali nikad nije stigao da razvije ideju. Umjesto toga, sve se više usmjeravao na jednu pesimističku analizu rastuće konkretizacije modernog života i mogućnosti jednog „u potpunosti administriranog društva”.
Teorija estetike[uredi | uredi izvor]
Adorno tvrdi da jedna „autonomna umjetnost” može slomiti uspostavljenu stvarnost i negirati iskustvo konkretizacije koja prevladava savremenim društvom. U Teoriji estetike (1970. godine), razvio je ideju jedne autonomne umjetnosti u okviru koncepta estetičke forme ili sposobnosti umjetnosti za unutrašnju organizaciju same sebe, kako bi se restrukturisali postojeći šabloni misli. Autentično umjetničko djelo stiče jednu vrstu „vrijednosne istine”, kroz svoju sposobnost da predoči našoj svijesti društvene kontradikcije i antinomije (protivrječnosti).
Negativna dijalektika[uredi | uredi izvor]
U Negativnoj dijalektici (1966. godine), Adorno nudi jedan generalni tretman socijalne kritike pod „fragmentarističkim” uslovima modernističke racionalizacije i dominacije. Ovaj i drugi slični eseji socijalne kritike, imali su jak uticaj na dalju kritiku kulture, naročito analiza popularne kulture i industrije kulture koju Adorno ovdje posmatra.
Mjesto u istoriji filozofije[uredi | uredi izvor]
Adorno je smješten u okviru Kontinentalne filozofske tradicije i smatran jednim od velikih intelektualaca i mislioca 20. vijeka. Njegova sabrana djela se sastoje iz 23 knjige.
Adornova filozofija se obično smatra neprekidnim dijalogom sa tri prethodna njemačka filozofa: Hegelom, Marksom i Ničeom. Takođe, njegovo angažovanje u Institutu za socijalna istraživanja ima presudan uticaj u uobličavanju njegove filozofije.
Institut za socijalna istraživanja je uspostavljen 1923. godine na Frankfurtskom univerzitetu. Institut, ili Frankfurtska škola kako je kasnije postao poznat, je bio interdisciplinarna institucija gdje su se okupljali stručnjaci iz ekonomije, političkih nauka, teorije prava, psihoanalize i studije kulturnih fenomena kao što su muzika, film, i masovna kultura.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Christine Fillion, "Adorno's Marginalien zu Theorie und Praxis: In Praise of Discontinuity", Humanitas, Volume 2, Issue 1, Fall 2012.
- ^ Adorno/Horkheimer, The Culture Industry: Enlightenment as Mass Deception.
- ^ Theodor W. Adorno (trans. Francis McDonagh), "Commitment" [based on a March 1962 radio broadcast under the title "Engagement oder künstlerische Autonomie"] in Andrew Arato, Eike Gebhardt (eds.), The Essential Frankfurt School Reader, Continuum, 1978, pp. 300–318 (modernist art as an opposition to the conventional experience of the mass media).
- ^ Day, Gary (2008). Literary Criticism: A New History. str. 265. ISBN 9780748615636..
- ^ MacDonald, Iain (2011). „Cold, cold, warm: Autonomy, intimacy and maturity in Adorno”. Philosophy & Social Criticism. 37 (6): 669—689. S2CID 144774789. doi:10.1177/0191453711402940.
- ^ "[Art's] paradoxical task is to attest to the lack of concord while at the same time working to abolish discordance" (Adorno quoted by James Martin Harding in Adorno and "a Writing of the Ruins", SUNY Press, 1997, p. 30); variant translation by Robert Hullot-Kentor in Adorno, Aesthetic Theory, 1997, University of Minnesota Press, p. 168: "Paradoxically, art must testify to the unreconciled and at the same time envision its reconciliation; this is a possibility only for its nondiscursive language."
(Original German: "Paradox hat sie das Unversöhnte zu bezeugen und gleichwohl tendenziell zu versöhnen; möglich ist das nur ihrer nicht-diskursiven Sprache.").
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Day, Gary (2008). Literary Criticism: A New History. str. 265. ISBN 9780748615636.
- Adorno, Theodor. "On Popular Music". . London: Routledge. 1990. ISBN 978-0-415-05306-8.. ISBN 978-0-415-05305-1. ISBN 978-0-679-72288-5; New York: Pantheon. ISBN 978-0-415-05305-1. ISBN 978-0-394-56475-3. ISBN 978-0-415-05306-8. ISBN 978-0-679-72288-5.
- Adorno, Theodor (1992). Notes to Literature: Volume two. New York: Columbia University Press.
- Adorno, Theodor (2000). Brian O'Connor, ur. The Adorno Reader. Malden, MA: Blackwell Publishing.
- Adorno, Theodor (2002). Essays on Music. Berkeley: University of California Press.
- Adorno, Theodor (2003). Negative Dialectics. New York: Continuum.
- Arato, Andrew; Gephart, Eike, ur. (1982). The Essential Frankfurt School Reader. New York: Continuum.
- Claussen, Detlev (2008). Theodor W. Adorno: One Last Genius. Cambridge, MA: Harvard University Press.
- Durão, Fabio Akcelrud (2008). „Robert Hullot-Kentor in Conversation with Fabio Akcelrud Durão”. The Brooklyn Rail: Critical Perspectives on Art, Politics and Culture. Pristupljeno 28. 11. 2011.
- Laughey, Dan (2007). Key Themes in Media Theory. England: Open University Press.
- Müller-Doohm, Stefan (2005). Adorno: A Biography. Malden, MA: Polity Press.
- Wiggershaus, Rolf (1995). The Frankfurt School, Its History, Theories and Political Significance. Cambridge, MA: MIT Press. ISBN 9780262731133.
- Edwards, Peter. "Convergences and Discord in the Correspondence Between Ligeti and Adorno", Music & Letters, 96/2, 2015.
- Gerhardt, Christina (2006). „Introduction: Adorno and Ethics”. New German Critique. 97 (97): 1—3. JSTOR 27669151. doi:10.1215/0094033X-2005-001..
- Brunger, Jeremy. 2015. "The Administered World of Theodor Adorno". Numero Cinq magazine (5 May).
- Hogh, Philip. Communication and Expression: Adorno's Philosophy of Language. Translated by Antonia Hofstätter. London and New York: Rowman & Littlefield International, 2017.
- Hohendahl, Peter Uwe. Prismatic Thought: Theodor W. Adorno. Lincoln, Nebr.: University of Nebraska Press, 1995.
- Jarvis, Simon (1998). Adorno: A Critical Introduction. Cambridge: Polity.
- Jay, Martin (1996). The Dialectical Imagination: A History of the Frankfurt School and the Institute for Social Research 1923–1950. Berkeley and Los Angeles: University of California Press.
- Jay, Martin (1984). Adorno. Cambridge, Mass: Harvard University Press.
- Jeffries, Stuart (2016). Grand Hotel Abyss: The Lives of the Frankfurt School. New York: Verso.
- Paddison, Max (2004). Adorno, Modernism and Mass Culture: Essays on Critical Theory. London: Kahn & Averill. ISBN 1-871-08281-1..
- Morgan, Ben. The project of the Frankfurt School, Telos, Nr. 119 (2001), 75–98
- Scruton, Roger (2015). Fools, Frauds and Firebrands: Thinkers of the New Left. New York: Bloomsbury USA.
- Delanty, Gerard, ur. (2004). Theodor W. Adorno. London: SAGE.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Tekstovi Teodora Adornoa u Anarhističku biblioteci.
- Adornova filozofija umetnosti, negativnost i estetska teorija, doktorska disertacija (2016)
- Adorno, Theodor. Aesthetic Theory. University of Minnesota Press, 1996
- „Theodor Adorno”. Internet Encyclopedia of Philosophy.
- Zuidervaart, Lambert. „Theodor W. Adorno”. Ur.: Zalta, Edward N. Stanford Encyclopedia of Philosophy.
- Teodor Adorno na sajtu Find a Grave (jezik: engleski)
- Illuminations – The Critical Theory Project
- Odysseus and the Siren Call of Reason: The Frankfurt School Critique of Enlightenment published in Other Voices, n.1 v.1, 1997.
- "Adorno during the 1950s" by Juergen Habermas Архивирано на сајту Wayback Machine (7. фебруар 2016)
- Daniel Sherer, "Adorno's Reception of Loos: Modern Architecture, Aesthetic Theory, and the Critique of Ornament," Potlatch 3 (Spring 2014), 19–31.
- Online radovi
- Teodor Adorno na sajtu Internet Archive (jezik: engleski)
- The Adorno Reference Archive at Marxists.org. Contains complete texts of Enlightenment as Mass Deception, Supramundane Character of the Hegelian World Spirit and Minima Moralia.
- Negative Dialectics at efn.org.