Šantal Akerman
Šantal Akerman | |
---|---|
Datum rođenja | 6. jun 1950. |
Mesto rođenja | Brisel, Belgija |
Datum smrti | 5. oktobar 2015.65 god.) ( |
Mesto smrti | Pariz, Francuska |
Šantal Akerman (franc. Chantal Akerman; Brisel, 6. jun 1950 – Pariz, 5. oktobar 2015) bila je belgijska režiserka i scenaristkinja. Svojim filmovima je izvršila široki uticaj na feministički i avangardni film.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođena u jevrejskoj porodici poljskih emigranata, Akerman je debitovala 1968. godine kratkometražnim igranim filmom „Raznesi se, moj grade”. Pod uticajem Majkla Snoua i Endija Vorhola režirala je svoj prvi dugometražni film „Hotel Monterej” (1972). Proslavila se filmovima „Ja, ti, on, ona” (1974) i „Žana Dilman, Trgovački kej, 1080 Brisel” (1975) u kojima je tematizovala probleme savremene žene upotrebljavajući statičnu kameru i odbacujući klasičnu filmsku naraciju i montažne elipse. Imala je izrazito blizak odnos s majkom, te je taj odnos tematizovala u nekoliko zapaženih filmova; u ostvarenju iz 1976. godine „Vesti od kuće” iskoristila je pisma svoje majke o svakodnevnim porodičnim događajima kao zvučni zapis filma,[1] dok je u svom poslednjem filmu „Nije kućni film” (2015) istraživala temu metempsihoze kao odgovor na majčinu smrt.[2] Poznata je i po filmu „Zatočenica” (2000), osavremenjenoj adaptaciji petog toma Prustovog romana „U traganju za iščezlim vremenom”.
Njene filmove odlikuje šturost jezika, nedostatak metafora, kompozicija u seriji isprekidanih jedinica i težnja za iskazivanje novog intenziteta slabim vokabularom. Odbacivši dominatni interes filma za pričom i pod uticajem strukturalizma i poststrukturalizma, težila je da izazove telesni osećaj kod gledaoca o protoku vremena. Podstičući gledaoce na strpljenje za sporiji tempo, njeni filmovi naglašavaju humanost svakodnevnog. Na taj način, Akerman je stvorila upečatljive filmove čekanja, prolaznosti i odlaganja donošenja odluka.[3] Iako se smatra jednom od najuticajnijih autorki feminističkog filma, sama Akerman je pravila otklon do etikata koje su nametali njeni identiteti, te je poznata njena izjava: „Kada me ljudi pitaju jesam li feministička režiserka, odgovaram im da sam žena i da pravim filmove”.[4]
Filmografija[uredi | uredi izvor]
godina | originalni naziv | trajanje | napomena | prevod |
---|---|---|---|---|
1968 | Saute ma Ville | 13 minuta | Raznesi se, moj grade | |
1971 | L'enfant aimé ou Je joue à être une femme mariée | 35 minuta | ||
1972 | La Chambre 1 | 11 minuta | Akerman je radila i montažu | Soba 1 |
1972 | La Chambre 2 | 11 minuta | Akerman je radila i montažu | Soba 2 |
1972 | Hotel Monterey | 62 minuta | ||
1973 | Le 15/8 | 42 minuta | režirala zajedno sa Semi Šlingerbaum Akerman je radila i montažu i fotografiju |
|
1973 | Hanging Out Yonkers | 90 minuta | nezavršen | |
1974 | Je Tu Il Elle | 90 minuta | Ja, ti, on, ona | |
1975 | Jeanne Dielman, 23 Quai du Commerce, 1080 Bruxelles | 201 minuta | Žana Dilman, Trgovački kej, 1080 Brisel | |
1976 | News from Home | 85 minuta | Vesti od kuće | |
1978 | Les Rendez-vous d'Anna | 127 minuta | Anini sastanci | |
1980 | Dis-moi | 127 minuta | Kaži mi | |
1982 | Toute une nuit | 89 minuta | ||
1983 | Les Années 80 | 82 minuta | Osamdesete | |
1983 | Un jour Pina à demandé | 57 minuta | Jednog dana Pina me je pitala | |
1983 | L'homme à la valise | 60 minuta | ||
1984 | J'ai faim, j'ai froid | 12 minuta | segment za Paris vu par, 20 ans après | Gladan sam, hladno mi je |
1984 | New York, New York bis | 8 minuta | izgubljen | |
1984 | Lettre d'un cinéaste | 8 minuta | ||
1986 | Golden Eighties | 96 minuta | ||
1986 | La paresse | 14 minuta | segment za Seven Women, Seven Sins | |
1986 | Le marteau | 4 minuta | ||
1986 | Letters Home | 104 minuta | ||
1986 | Mallet-Stevens | 7 minuta | ||
1989 | American Stories, Food, Family and Philosophy | 92 minuta | Američka istorija | |
1989 | Les trois dernières sonates de Franz Schubert | 49 minuta | ||
1989 | Trois strophes sur le nom de Sacher | 12 minuta | ||
1991 | Nuit et jour | 90 minuta | Noć i dan | |
1992 | Le déménagement | 42 minuta | ||
1992 | Contre l'oubli | 110 minuta | Akerman je režirala jedan kraći segment | |
1993 | D'Est | 107 minuta | ||
1993 | Portrait d'une jeune fille de la fin des années 60 à Bruxelles | 60 minuta | ||
1996 | Un divan à New York | 108 minuta | ||
1997 | Chantal Akerman par Chantal Akerman | 64 minuta | ||
1999 | Sud | 71 minuta | ||
2000 | La Captive | 118 minuta | Zatočenica | |
2002 | De l'autre côté | 103 minuta | ||
2004 | Demain on déménage | 110 minuta | ||
2006 | Là-bas | 78 minuta | Akerman je radila i fotografiju | |
2007 | Tombée de nuit sur Shanghaï | 60 minuta | Segment za O Estado do Mundo | |
2011 | Almayer's Folly | 127 minuta | ||
2015 | No Home Movie | 115 minuta | Akerman je radila i fotografiju | Nije kućni film |
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Lebow, Alisa (2016). „Identity Slips: The Autobiographical Register in the Work of Chantal Akerman” (PDF). Film Quarterly. 1 (70): 54—60.
- ^ Davies, Jon (2016). „Every Home A Heartache: Chantal Akerman”. C: International Contemporary Art (130).
- ^ Matošević, Vesna. „Chantal Akerman: redateljica unutarnjih života žena”. voxfeminae.net. Pristupljeno 8. 11. 2019.
- ^ Atkinson, Nathalie. „How Chantal Akermans modernist masterpiece changed cinema”. BBC. Pristupljeno 8. 11. 2019.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Šantal Akerman na sajtu IMDb (jezik: engleski)