Đovani Đentile
Đovani Đentile | |
---|---|
Puno ime | Đovani Đentile |
Datum rođenja | 30. maj 1875. |
Mesto rođenja | Kastelvetrano, Italija |
Datum smrti | 15. april 1944.68 god.) ( |
Mesto smrti | Firenca, Italija |
Supružnik | Erminija Nudi |
Deca | Đovani Đentile, Federiko Đentile |
Roditelji | Benedeto Đentile |
Đovani Đentile (ital. Giovanni Gentile; Kastelvetrano, 30. maj 1875 — Firenca, 15. april 1944) je bio sicilijanski filozof i najuticajniji predstavnik neohegelijanske filozofije aktualizma. Smatra se jednim od začetnika moderne fašističke ideologije.
Ideologija[uredi | uredi izvor]
Đentile je podržavao Marksovu kritiku liberalnog kapitalizma i individualizma koji on donosi. Nalik Marksu, verovao je da je dužnost svakog pojedinca je potčinjavanje svom kolektivu i oštro se protivio ideologiji libertarijanizma. Za njega, država je izraz naroda i treba da ima apsolutnu medijsku i ekonomsku nadmoć nad pojedincem.
Slobodno tržište je, prema tome, nedopustivo jer podstiče pojedince da se ponašaju u svom interesu što je Đentile smatrao sebičnim. Država je po njemu samim tim dužna da se meša u privredu i ekonomski kontroliše važne industrijske grane kroz različite vidove poreza, regulacija i subvencija. Cilj ekonomije je dakle bogaćenje države. Nekontrolisano bogaćenje i lični interes kapitalista van državnog budžeta je samim tim pretnja po kolektiv (narod, javni sektor, proleterijat) i treba da bude sankcionisano.
Takvo razmišljanje je dosta uticalo na rađanje i oblikovanje moderne fašističke doktrine, pogotovo sa ekonomskog aspekta.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Njegova društvena i literarno-istorijska delatnost dolazi do izražaja u časopisu La Critica, koji je 1903. pokrenuo zajedno sa Benedetom Kročeom. Pristupa juna 1923. fašističkoj partiji. Sebe je opisao kao filozofa fašizma, a bio je i pisac iz senke za Benita Musolinija i napisao je knjigu Doktrina fašizma. Bio je predavač, istoričar, pobornik italijanske kulture, izdavač i ministar obrazovanja u Vladi Musolinija. Đentile je bio poslednji predsednik Kraljevske akademije Italije (1943-1944).[1]
Za razliku od mnogih italijanskih intelektualaca ostao je veran do kraja Musoliniju. Ubijen je od strane komunističkih gerilaca.[2] Sahranjen je u crkvi Santa Kroče.
Dela o Đentileu[uredi | uredi izvor]
- Giovanni Gentile (Augusto del Noce, Bologna: Il Mulino, 1990)
- Giovanni Gentile filosofo europeo (Salvatore Natoli, Turin: Bollati Boringhieri, 1989)
- Giovanni Gentile (Antimo Negri, Florence: La Nuova Italia, 1975)
- Faremo una grande università: Girolamo Palazzina-Giovanni Gentile; Un epistolario (1930-1938), a cura di Marzio Achille Romano (Milano: Edizioni Giuridiche Economiche Aziendali dell'Università Bocconi e Giuffré editori S.p.A., 1999)
- Parlato, Giuseppe. "Giovanni Gentile: From the Risorgimento to Fascism." Trans. Stefano Maranzana. TELOS 133 (Winter 2005): pp. 75–94.
- Antonio Cammarana, Proposizioni sulla filosofia di Giovanni Gentile, prefazione del Sen. Armando Plebe, Roma, Gruppo parlamentare MSI-DN, Senato della Repubblica, 1975, 157 Pagine, Biblioteca Nazionale Centrale di Firenze BN 758951.
- Antonio Cammarana, Teorica della reazione dialettica : filosofia del postcomunismo, Roma, Gruppo parlamentare MSI-DN, Senato della Repubblica, 1976, 109 Pagine, Biblioteca Nazionale Centrale di Firenze BN 775492.
Reference[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Parlato, Giuseppe. "Giovanni Gentile: From the Risorgimento to Fascism." Trans. Stefano Maranzana. TELOS 133 (Winter 2005): pp. 75–94
- Gabriele Turi, Giovanni Gentile. Una biografia, Torino, UTET, 2006.