Pređi na sadržaj

Jovan XII Carigradski

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jovan XII Carigradski
Lični podaci
Datum rođenjanepoznato
Mesto rođenjaSozopolj, Vizantijsko carstvo (današnja Bugarska)
Datum smrtinepoznato, posle 1308.
Carigradski patrijarh
Godine12941303.
PrethodnikAtanasije I Carigradski
NaslednikAtanasije I Carigradski

Jovan XII Carigradski (umro posle 1308) je bio carigradski patrijarh od 1294. do 1303. godine, u srpskoj istoriji poznat kao patrijarh koji se oštro suprotstavio odluci vizantijskog cara Andronika II Paleologa (1282—1328) da svoju maloletnu ćerku Simonidu uda za srpskog kralja Milutina (1282—1321).

Mladost[uredi | uredi izvor]

Godina rođenja patrijarha Jovana nije poznata. Rođen je u Sozopolju, na zapadnoj obali Crnog Mora, u današnjoj Bugarskoj. Bio je poznat po nadimku "Kozma" pre nego što je 1294. godine postao patrijarh. Pripadao je stranci "zilota". Po dolasku na patrijaršijsku stolicu, Jovan se sukobio sa vladajućim carem Andronikom najpre zbog toga što je odbio da ispuni carev zahtev da baci anatemu na sve one koji su kovali zavere protiv dinastije Paleologa. Ostao je upamćen i kao borac protiv simonije[1].

Sukob sa carem oko Simonidine udaje[uredi | uredi izvor]

Andronik Paleolog, vizantijski car (1282-1328)

Uzroci[uredi | uredi izvor]

Do sukoba cara i patrijarha povodom Simonidine udaje došlo je marta 1299. godine. Zbog jake zime, car Andronik je, po pisanju Georgija Pahimera, morao odložiti svoj odlazak na istok, gde je krenuo tek februara meseca. Odlučio je da patrijarhu Jovanu, sa kojim je i ranije bio u sukobu, ne govori ništa o bračnim planovima između Simonide i Milutina. Saznavši za vesti, patrijarh se našao teško uvređen. Smatrao je da se brak i ne može zaključiti bez njegovog odobrenja. Zbog toga je i Jovan napustio Carigrad, navodno da pozdravi cara, a u stvari je želeo da pokrene pitanje Simonidine udaje za Milutina. Dogovor je bio da se car i patrijarh sretnu u Silistriji, gde je Andronik došao tek 3. marta[2]. Razgovor je trebalo da bude obavljen sutradan, u nedelju, na uskršnje poklade. Nakon crkvene službe, patrijarh je pokrenuo dva pitanja: pitanje postavljanja njegovog smrtnog neprijatelja Jovana Tarhaniota za stratega na istoku. Tarhaniot je važio za jeretika. Drugo pitanje bilo je pitanje Simonidine udaje. Car je, međutim, prekinuo svaku raspravu, pozdravio patrijarha i napustio grad. Jovan se našao smrtno uvređenim zbog carevog postupka. Izjavio je da se neće vratiti u patrijaršiju pre povratka cara. Brak Milutina i Simonide nije bio legalan po crkvenim zakonima. Milutin se više puta ženio pre 1299. godine, napre sa nepoznatom vlastelinkom, potom sa ćerkom tesalskog vladara, pa sa Anom Terter, ćerkom bugarskog cara Georgija i naposletku sa Jelisavetom, ćerkom ugarskog kralja Stefana V (1270—1272). Interesantno je da je i Andronikova prva supruga, dok se na prestolu još uvek nalazio njegov otac Mihailo, bila ćerka ovog istog Stefana, koji je ujedno bio i otac Dragutinove supruge Katiline[3][4].

Simonidina udaja[uredi | uredi izvor]

Simonida Paleolog, srpska kraljica (1299-1321).

Jovan je ubrzo zaista morao napustiti Silistriju i otići u Carigrad zbog neke očne bolesti. Nije otišao u patrijaršiju, kao što je i obećao. Ostao je u manastiru Bogorodice Pamakariste. Andronik je na Uskrs pristigao u Solun gde je obavljeno sve oko Simonidine udaje za Milutina. Kotanic je predat kao talac Vizantincima. On je četovao protiv Vizantije još od vremena vladavine Milutinovog brata Dragutina (1276—1282), starijeg sina kralja Uroša (1243—1276). Međutim, od vremena Milutinove vladavine, Kotanic je bio u službi Srba, za razliku od prethodnog perioda, kada je komandovao srpskim odredima. Vizantincima je bio trn u oku, o čemu svedoči i Manojlo Fil. Mihailo Glavaš nije uspeo u potpunosti da ga suzbije. Zahtev Vizantinaca da svadbi prisustvuje kraljica Jelena nije ispunjen tobož zbog njene starosti i dužine puta, a stvarni razlog da se naslutiti - Jelenino protivljenje promeni Milutinove spoljne politike. O tome je i pisala patrijarhu Jovanu[5].

Sastanak cara i patrijarha[uredi | uredi izvor]

Andronik se dugo zadržao u Solunu. U Carigrad se vratio tek iduće, 1300. godine. Sa sobom je poveo Kotanica i Anu Terter, Milutinovu prethodnu suprugu. Tamo ga je dočekao patrijarh Jovan koji je ponovo pokrenuo pitanje Simonidine uloge. Andronik je pokušao da smiri situaciju i ubedi patrijarha da se vrati u patrijaršiju, što je ovaj uporno odbijao. Andronik je 1. februara 1300. godine otišao u manastir u kome je patriharh boravio, zajedno sa drugim crkvenim velikodostojnicima. Pahimer je lično prisustvovao ovom sastanku i o njemu je ostavio iscrpne podatke. Pored Simonidine udaje, patrijarh je postavio i zahteve u pogledu poreza. Andronik je pravdao udaju svoje ćerke, naglašavajući da je nije dragovoljno predao u ruke varvarina. Milutin je pljačkao periferije carstva i odvodio stanovništvo u ropstvo, te je sporazumom iz 1299. godine Andronik kupio mir[6][7].

Takođe, Andronik je pravdao brak pred crkvenim pravom. Kako je Milutin oterao svoju prvu suprugu ne raskidajući brak sa njom, ostali brakovi su smatrani nevažećim, te se Milutin i nije ženio nekoliko puta, već samo jednom, pre Simonide. Terterova kći ne može se smatrati zakonitom ćerkom jer je Milutinova prva žena, čije ime u istoriografiji nije poznato, je još uvek bila u životu. Andronik je pozvao crkvene velikodostojnike da sude o njegovim postupcima. Oni su ostali pod utiskom Andronikovog govora, te su opravdali sve što je uradio. Govor je po svemu sudeći ostavio utisak i na patrijarha, te je on obećao da će se već sutradan vratiti u patrijaršiju[8].

Povlačenje i poslednje godine[uredi | uredi izvor]

Sporazum sa carem Andronikom iz 1300. godine bio je kratkog veka. Car je obećao da će ispuniti patrijarhove zahteve po pitanju poreza, što nije učinio. Jula 1302. godine Jovan XII je zapretio da će sići sa patrijaršijske stolice. Andronik, plašeći se skandala, tražio je izgovor da svrgne patrijarha. Pronašao je njegovog naslednika u Atanasiju I. Atanasije je već i ranije obavljao funkciju carigradskog patrijarha (1289—1293). Upamćen je kao veliki protivnik crkvene unije koju je Andronik pokušavao da uspostavi sa Rimom kako bi izbegao sukobe sa Karlom Anžujskim. Zbog toga je i zamenjen Jovanom 1293. godine. Kako se i Atanasijev naslednik pokazao kao carev suparnik, Andronik je nastojao da povrati svrgnutog patrijarha na vlast. Pozivajući se na njegov takozvani proročki dar, Andronik mu je dao legitimitet. Atanasije je predvideo da će velika katastrofa ubrzo zadesiti Vizantijsko carstvo koje je živelo u suprotnostima sa dogmama pravoslavne crkve. Carigrad je 15. januara 1303. godine pogodio jak zemljotres, u čemu su savremenici videli ispunjenje Atanasijevih proročanstava. Suočen sa takvim protivkandidatom, Jovan je napustio patrijaršijsku stolicu juna iste godine[9][10].

Patrijarh je 1308. godine zarobljen od strane Bugara. Tada je u ime bugarskog cara pregovarao sa carem Andronikom. Ovo je i poslednji put da ga srećemo u istorijskim izvorima. Godina smrti patrijarha Jovana nije poznata.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Vizantijski izvori, 51-2
  2. ^ Vizantijski izvori, 52
  3. ^ Vizantijski izvori, 52-4
  4. ^ Laskaris, str. 85–88
  5. ^ Vizantijski izvori, 54-57
  6. ^ Vizantijski izvori, 57
  7. ^ Laskaris, str. 88–90
  8. ^ Vizantijski izvori, 57-8
  9. ^ Laskaris, str. 91
  10. ^ Vizantijski izvori, 58-61

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • M. Laskaris, Vizantijske princeze u srednjovekovnoj Srbiji, Prilog istoriji vizantijskosrpskih odnosa od kraja XII do sredine XV veka, Beograd 1926. (Fototipsko izdanje Podgorica 1997), 53-82.
  • Ostrogorski, Georgije (1969). Istorija Vizantije. Beograd: Prosveta.
  • Maksimović, Ljubomir (1986). „Georgije Pahimer” (PDF). Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Beograd: Vizantološki institut. VI
  • Ćirković, Sima; Ferjančić, Božidar (1986). „Nićifor Grigora” (PDF). Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Beograd: Vizantološki institut. VI
Titule Pravoslavne crkve
Carigradski patrijarh
1294–1303