Johan Hajnrih Pestaloci

Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Johan Hajnrih Pestaloci
Johan Hajnrih Pestaloci
Puno imeJohan Hajnrih Pestaloci
Datum rođenja(1746-01-12)12. januar 1746.
Mesto rođenjaCirih, Švajcarska
Datum smrti17. februar 1827.(1827-02-17) (81 god.)
Mesto smrtiBrug, Švajcarska
SupružnikAna Pestaloci-Šultes

Johan Hajnrih Pestaloci (nem. Johann Heinrich Pestalozzi; Cirih, 12. januar 1746 — Brug, 17. februar 1827) bio je švajcarski pedagog i reformator obrazovanja. Kao i njegovi prethodnici, Komenski i Ruso, i Pestaloci je smatrao da rješenje suprotnosti i siromaštva u društvu treba tražiti u dobrom obrazovanju.[1]

Pestaloci je smatrao da dijete treba da uči krećući se „od lakšeg ka težem“: učenje počinje posmatranjem, nastavlja se razvojem svijesti, da bi se finaliziralo kroz govor, mjerenje, crtanje, pisanje riječi i brojeva i računanje. Smatrao je da djeci ne treba pružati gotova znanja nego priliku da sama saznaju kroz ličnu aktivnost. Trebalo bi da razvoj intelektualnih sposobnosti bude predmet samo jednog dijela obrazovanja, a pravi cilj treba da bude cio, „moralan čovjek“; moralan čovjek čini dobro i voli, njegovi postupci se temelje na vjeri i ostavlja svoju sebičnost po strani kad god je to moguće.[2] Moral osoba mora izgraditi sama.

Detinjstvo, mladost i karijera[uredi | uredi izvor]

Johanov otac je umro kad je on imao samo pet godina i podigle su ga majka, starija sestra i kućna pomoćnica.[3] Upisao se u osnovnu školu kad je imao devet godina. Zbog svoje sklonosti ka sanjarenju nije bio dobar učenik, ali je ipak uspeo da se upiše na studije Univerziteta u Cirihu. Na univerzitetu se upoznao sa Lavaterom i reformskom partijom, pa je taj najraniji dio života proveo tragajući za načinima da poboljša život ljudi.

Međutim, posle smrti svog prijatelja Bluntšlija, Pestaloci je prestao da se bavi politikom. Napustivši studije teologije i prava, okrenuo se poljoprivredi. Godine 1767, kad je imao 23 godine, i pored velikog opiranja svojih roditelja,[4] oženio se Anom Šultes, devet godina starijom od sebe, koju je znao iz djetinjstva.

Nojhof[uredi | uredi izvor]

Godine 1769. Pestaloci i njegova supruga su kupili oko 20 hektara zemljišta u selu Bir u Argauu, oko 25 km od Ciriha, da bi na njemu sagradio imanje i dao mu ime „Nojhof“ (Nova farma). Ne imajući iskustva sa poljoprivredom, Pestaloci se uskoro okrenuo ka stočarstvu, ali ni sa tim nije imao mnogo uspjeha kao ni sa pokušajem obrade pamuka, te je cijeli projekat propao. Nakon toga je pokušao da napravi ustanovu za borbu protiv siromaštva, ali nakon što je i taj pokušaj propao, troškove je morao da otplati tako što je rasprodao sve kupljeno zemljište i potpuno bankrotirao 1780. godine.

Početak književnog stvaralaštva[uredi | uredi izvor]

Izvjesni spas Pestalociju i njegovom finansijskom stanju je došao kad ga je njegov prijatelj, državni službenik u Bernu, Isak Izelin ohrabrio da počne da piše i posveti se objavljivanju knjiga. Narednih osamnaest godina, od 1780. do 1798. godine, Pestaloci je postigao zavidan uspjeh u pisanju – objavio je najprije, već 1780. godine, zbirku aforizama i ličnih pogleda, „Večernji časovi jednog pustinjaka“[5], koja je bila protkana Rusoovim idejama i njegovim mislima o principima vaspitanja, a zatim, sljedeće godine, svoje najpoznatije djelo „Linhard i Gertruda“[6], koje govori o reformama – prvo domaćinstva a zatim i cijelog sela, zahvaljujući dobroj i posvećenoj domaćici Gertrudi. Djelo je steklo zainteresovanost u Njemačkoj, i Pestalocijevo ime se pročulo. Uslijedilo je pisanje knjiga „Über Gesetzgebung und Kindermord“, „Nachforschungen“ i, 1791. godine, „Basne“. U ovom periodu je pisao i brojne tekstove koji su predstavljali svojevrsni osvrt na Francusku revoluciju i uslove u Švajcarskoj.

Štans[uredi | uredi izvor]

Pestaloci sa siročićima u Štansu (ulje na platnu, autor Konrad Grob, 1879

Nakon francuske invazije i osvajanja Švajcarske, Pestalociju je povjereno upravljanje domom za djecu bez roditelja u Štansu. Smatrao je da konačno može da ostvari svoje planove za reformu narodnog obrazovanja. Međutim, nakon nešto više od pola godine ustanova je zatvorena da bi na njenom mjestu bila osnovana bolnica, a Pestaloci je ostao bez posla. Rezigniran, svoje iskustvo i rad u domu je opisao u djelu „Brief an einen Freund über meinen Aufenthalt in Stans“, koje se smatra jednim od najznačajnijih Pestalocijevih djela o pedagogiji i jedno od najznačajnijih pedagoških djela uopšte[4]. Pored značajnog djela, rad u domu za djecu bez roditelja je takođe doveo do velike Pestalocijeve odluke – da se u životu posveti obrazovanju. Priliku za to je dobio u Burgdorfu, kao nastavnik. Nedugo poslije toga je bio u stanju da ostvari svoju ideju o naprednoj školi povezanoj sa ustanovom za obučavanje nastavnika. Ostvarivši saradnju sa nekolicinom uticajnih obrazovnih radnika, Pestaloci je započeo svoj rad na novoj vrsti obrazovanja.

Kako Gertruda uči svoju djecu[uredi | uredi izvor]

Godine 1801. Pestaloci je izložio svoje ideje o obrazovanju u knjizi „Kako Gertruda uči svoju djecu“[7]. Smatrao je da dijete treba da uči krećući se „od lakšeg ka težem“, i da djeci ne treba pružati gotova znanja nego priliku da sama saznaju kroz ličnu aktivnost. Cilj obrazovanja treba da bude cio čovjek — intelektualne sposobnosti bi trebalo da budu samo jedan dio obrazovanja[8]. Učenje započinje posmatranjem, nastavlja se razvojem svijesti, da bi se finaliziralo kroz govor, mjerenje, crtanje, pisanje riječi i brojeva i računanje. Ovaj rad je bacio Pestalocija u nove visine u pedagoškim krugovima, u kojima je ostvario saradnju sa brojnim evropskim stručnjacima koji su dolazili u Burgdorf da se sa njim upoznaju[4].

Po novom ustavu („Mediationsverfassung“) stare švajcarske građevine iz vremena prethodne švajcarske federacije su doživjele rekonstrukciju a burgdorfska tvrđava je postavljena pod kontrolu Berna, kao kancelarija za visokog civilnog predstavnika. Tako je Pestaloci morao da napusti tvrđavu i sredinom 1804. godine započne izgradnju instituta u Iverdonu, u francuskom govornom području Švajcarske, u novoformiranom kantonu Vadu, na Nešatelskom jezeru.

Iverdon[uredi | uredi izvor]

Spomenik Pestalociju u Iverdonu

Godine u Iverdonu su bile vjerovatno najplodnije godine u Pestalocijevom radu. Brojni kasnije uticajni pedagozi su dolazili u Pestalocijevu školu, poput Fridriha Frebela, a izuzetno su ga cijenili i Vilhelm fon Humbolt i Gotlib Fihte[9]. Među njegove učenike se još ubrajaju Alan Kardek, Čarls Badam, Karl Riter, Edvard Zeler i brojni drugi. U ovom periodu je napisao treće izdanje knjige „Linhard i Gertruda“, zatim političke spise „An die Unschuld“, brojne spise u saradnji sa svojim kolegama i svoje djelo „Rede an mein Haus“.

Pestaloci je uvijek poredio čovjeka sa drvetom: duh drveta je koncentrisan u njegovom sjemenu, korijenje i grane se šire, rastu lišće i plodovi, a njegova unutrašnja priroda se nikad ne mijenja niti gubi. Tako on primjenjuje ovu teoriju na duh ljudskog bića, koje je u početku spregnuto životinjskim instinktima ali se docnije razvija u kompletno ljudsko biće čijim postojanjem upravljaju ljubav i vjera. Pređubreno ili presuvo tle može ukočiti razvoj drveta, a plodno tlo može podstaći njegov rast, ali ne može obrazovati njegovu prirodu. Slično, ljudski duh ne kreira njegova okolina, nego ga samo podržava i potpomaže u razvoju. Pestaloci, zaista, uviđa ograničenje svoje metafore – čovjek je životinja ali nije životinja, „to je organizam sa biološkom maskom u kome živi božansko biće“[10]. Za razliku od drveta, koje od zime i vjetra, ili lošeg i dobrog tla ne može pobjeći, čovjek je slobodan i može sam odlučiti u kojoj mjeri će prihvatati ili odolijevati spoljašnjim uticajima.

Škola[uredi | uredi izvor]

Tokom časova učenici su bili podijeljeni u grupe. Oni koji su pokazivali izuzetnu umješnost ili znanje su pomagali drugim učenicima u razredu. Časovi su trajali dugo, i bilo ih je oko 60 sedmično[10], što je otprilike duplo više nego što je danas običaj u Evropi[11][12]. Učili su se matematika (račun i algebra), geometrija, crtanje, geografija, istorija, njemački i francuski jezik, vjeronauka, prirodne nauke (fizika, hemija, zoologija i botanika), latinski jezik, gimnastika, muzičko obrazovanje, bibliotekarstvo i pisanje[10]. Škola je bila eksperimentalna i djeca su u određenim periodima dana imala vremena za slobodne aktivnosti i samostalno učenje.

Johanes Niderer

Pestaloci je u ovoj školi dobio nadimak „Tata Pestaloci“[13] – bio je upravnik i mentor u školi, nadgledao rad nastavnika i tražio sedmične izvještaje o napretku, bavio se pisanjem i dočekivao brojne goste škole, kao i roditelje učenika. S ponosom je predstavljao svoj i rad svojih saradnika u školi. Brojni principi procjenjivanja napretka učenika koji su se pojavili u to vrijeme, poput sprovođenja testova, davanja ocjena ili pisanja izvještaja, nisu postojali u ovoj školi. Pestaloci je smatrao da djeca ne treba da se upoređuju jedno sa drugim, i da sposobnosti djeteta treba da procjenjuje ono samo, po sopstvenim mjerilima.

Najmlađi uzrast djece koja su mogla biti primljena u školu bio je uzrast od 7 godina, a najstariji od 11. Ona su ostajala u školi do svoje 15. godine, a mogla su ostati i duže u tzv. „seminaristenu“.

Organizovane šetnje po prirodi predstavljale su važan dio Pestalocijeve škole. Trajale su i po nekoliko nedelja, a išlo se u Alpe i susjedne zemlje[10]. Prije šetnje, čitane su mape, učeno je o znamenitim mjestima koja će se posjetiti i pripremana oprema potrebna za put. Napolju su se posmatrale biljke i životinje, o kojima se učilo i crtalo. Kao važan element u učenju, Pestaloci je smatrao baštovanstvo i kućne poslove. Učenici su učili kako da koriste alate, pomagali u pravljenju časovnika i pletenju, koričenju knjiga itd.

Kraj škole[uredi | uredi izvor]

Kako je Pestaloci postajao sve stariji i stariji, počelo se postavljati pitanje ko će biti njegov nasljednik. Dva najozbiljnija kandidata bili su Josef Šmit (1785—1851) i Johanes Niderer (1779—1843)[10]. Godine 1810. Niderer i Šmit su se žestoko suprotstavili jedan drugom tokom zasjedanja nastavnog vijeća, što je prouzrokovalo da Šmit i još nekoliko nastavnika napuste školu. Niderer nije, međutim, bio sposoban da vodi računa o finansijskim i praktičnim aspektima škole, te je na kraju bio primoran da pozove Šmita da se vrati. Šmit je, vrativši se, uveo žestoke reforme: skoro polovina nastavnika je otpuštena, brojne radionice zatvorene, i rad škole su morali da sprovode preostali nastavnici. Ovo je doprinijelo da Šmita brojni saradnici zamrze i da škola izgubi na reputaciji. Sam Pestaloci se trudio da pomiri posvađane nastavnike, ali je bilo uzalud.

Ana Šultes, Hajnrihova supruga

Oko 1815. godine njegova supruga, Ana, je preminula i sahranjena na groblju u Iverdonu.

Godine 1816. 16 nastavnika je napustilo školu, a 1817. Niderer je za vrijeme mise u crkvi zaustavio predavanje i optužio Pestalocija lično za nekoliko problema. Nakon toga, škola je bila pred svojim krajem. Niderer je optužio Pestalocija da mu duguje veliki novac, a Pestaloci je smatrao da je stvar obrnuta. Iako je na kraju sud presudio u korist Pestalocija, Niderer je nastavljao sa sporom i suđenjima za različite stvari, dok nije uspio da protjera Šmita iz oblasti, te se ovaj povukao u Pariz gdje je pokušao da sprovede u djelo Pestalocijeve ideje.

Kraj života[uredi | uredi izvor]

Epitaf na Pestalocijevom grobu, pisan goticom

Nakon što je Šmit napustio školu, godine 1825. Pestaloci se povukao u Nojhof, mjesto svog rođenja, skupa sa četiri svoja učenika. U ovom trenutku je ponovo došao na misao da obrazuje dom za siromašne, i započeo njegovu gradnju sa svojim unukom Gotlibom. Ovde u Nojhofu je završio svoje posljednje veliko djelo, „Labudova pjesma“[14], koje se sastoji od dva dijela: lične autobiografije i potpunog opisa Pestalocijeve teorije obrazovanja. Izdavač, međutim, nije želio da objavi dijelove autobiografije koji su se ticali Pestalocijevog spora sa Nidererom, te ih je morao objaviti posebno, u djelu pod nazivom „Meine Lebensschicksale als Vorsteher meiner Erziehungsanstalt in Burgdorf und Iferten“ (Sudbina mog života kao upravitelja moje renomirane škole u Burgdorfu i Iverdonu).

Pestaloci nije doživio početak rada doma za siromašne koji je gradio. 17. februara 1827. godine, preminuo je u Brugu, a sahranjen je u Biru, pored zida jedne škole. Augustin Keler je napisala epitaf na njegovom grobu:

original direktan prevod

Retter der Armen im Neuhof,
Prediger des Volkes in Lienhard und Gertrud,
Zu Stans Vater der Waisen,
Zu Burgdorf und Münchenbuchsee
Gründer der neuen Volksschule,
Zu Iferten Erzieher der Menschheit,
Mensch, Christ, Bürger,
Alles für Andere, für sich Nichts.

Segen seinem Namen!

Spasilac siromašnih u Nojhofu,
Propovjednik ljudima u Linhardu i Gertrudi,
Otac siročadi u Štansu,
U Burgdorfu i Minhenbukseu,
Osnivač nove narodne škole,
U Iverdonu učitelj ljudskog roda,
Čovjek, hrišćanin, građanin,
Sve za druge, ništa za sebe.

Blagosloveno neka je njegovo ime!

Uticaji[uredi | uredi izvor]

Kako je sam rekao, njegov životni rad nije ležao u Burgdorfu niti u Iverdonu, nego na principima obrazovanja koje je primjenjivao, razvoju njegovih učenja, obrazovanju cijelog čovjeka, čega je sve dao sopstveni primjer. Pestaloci je ostavio dubok uticaj na sve grane obrazovanja, a njegove metode rada se i danas visoko cijene i koriste.

Njegove ideje su ostavile znatan uticaj na moderno obrazovanje. Herbart i Frebel su nadopunili Pestalocijev rad, prvi razvojem pedagoške psihologije, drugi razvojem sistema vrtića. Njegova teorija je u znatnoj mjeri sprovedena u Pruskim školskim sistemima, u Ameriku ih je prenio jedan od Pestalocijevih saradnika, Josef Nef, koji je 1808. godine otvorio školu u Filadelfiji, a kasnije predavao u Indijani. Horas Man je bio pod njegovim uticajem, kao i pokret „Osvego“, koji je imao ogroman uticaj na američki sistem školovanja.

Sam Pestaloci je bio pod velikim Rusoovim uticajem. To se naročito odrazilo na njegov stav prema religiji, koji je dosta odstupao od dogmatskih stanovišta kakve je propovijedala kalvinistička crkva kojoj je pripadao. Iako je i dalje vjerovao u Boga kao biće izvan srca ljudi a koje i dalje djeluje na njih, njegovo shvatanje Boga je bilo dosta racionalnije. Izbjegavao je da ulazi u rasprave da li je Isus Hrist bio Bog ili ne. Svi njegovi spisi ukazuju da je Hrista smatrao božanski savršenim čovjekom, u kojem je svetost, kakvu čovjek teorijski može postići, dovedena do savršenstva. Hrist je bio Pestalocijev model kroz sav njegov rad, primjere i učenja[15].

Sav Pestalocijev rad je objavljen u Štutgartu 1819. godine, pod naslovom „Pestalozzi: Sämtliche Werke“ (Pestaloci: cjelokupan rad), zatim ponovo 1826. a Sejfartovo izdanje je objavljeno 1881. godine u Berlinu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Uzori i oslonci pedagoškom radu Marije Montesori“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. novembar 2014), Simo Nešković, Filozofski fakultet u Istočnom Sarajevu, str. 41
  2. ^ „Pestalocijevi stavovi o obrazovanju”. Arhivirano iz originala 24. 10. 2007. g. Pristupljeno 9. 5. 2008. 
  3. ^ „Pestaloci“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. januar 2009), biografija na sajtu „Pestalocijev svijet“ (PestalozziWorld.com)
  4. ^ a b v Kratka biografija Arhivirano na sajtu Wayback Machine (16. april 2008) Pestalocija na sajtu Heinrich-Pestalozzi.de
  5. ^ „Abendstunde eines Einsiedlers“
  6. ^ „Lienhard und Gertrud“
  7. ^ „Wie Gertrud ihre Kinder lehrt“, prevod u izdanju „Prosvete“, 1946. [1]
  8. ^ „Pestaloci“ - kratka biografija Marka Smita Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. januar 2009) na sajtu „Pestalocijev svijet“ (PestalozziWorld.com)
  9. ^ Britanika, Pestaloci
  10. ^ a b v g d Biografija Johana Pestalocija na sajtu Heinrich-Pestalozzi.de, „Iverdon“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. maj 2008)
  11. ^ http://www.eurydice.org/ressources/eurydice/pdf/047DN/047_CZ_EN.pdf Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. jul 2007), National summary sheets on education systems in Europe and ongoing reforms
  12. ^ Statut srednje turističke škole u Beogradu, član 109
  13. ^ Katolička enciklopedija: „Pestaloci i pestalocijanizam“
  14. ^ „Schwanengesang“
  15. ^ „Pestalocijevi stavovi o religiji”. Arhivirano iz originala 24. 10. 2007. g. Pristupljeno 9. 5. 2008. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Johan Hajnrih Pestaloci na Vikimedijinoj ostavi.


Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Јохан_Хајнрих_Песталоци&oldid=27497441”