Pređi na sadržaj

Ljubomir Novaković

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ljubomir Novakvić
Datum rođenja(1855{{month}}{{{day}}})1855.
Mesto rođenjaKraljevoKneževina Srbija
Datum smrti1922.(1922-Nedostaje neophodni parametar 1, mesec!-00) (66/67 god.)
Mesto smrtiBeogradKraljevina Jugoslavija
ZanimanjeEnolog i političar
NagradeTakovski krst I reda

Ljubomir Novaković (Kraljevo, 1885Beograd, 1922) bio je srpski enolog, školski upravnik i ministar.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Ljubomir Novaković je rođen 1855. godine u Kraljevu, od oca Jovana i majke Krune. Otac Jovan je bio trgovac i predsednik suda u Kraljevu. Ljubomir je gimnaziju završio u Kragujevcu, 1870. godine. Dalje školovanje je nastavio u Križevicama, gde je završio Višu poljoprivrednu školu. Nakon toga je duže vreme proveo u oblasti oko Rajne, gde je proučavao uzgajanje vinove loze. Svoje obrazovanje je dovršio na Visokoj poljoprivrednoj školi u Beču. Njegov brat je bio oficir Milan Novaković, koji je bio vođa kontrazaverenika, protivnika izvršilaca Majskog prevrata. Zbog toga je bio uhapšen 1907. godine i ubijen u zatvoru.[1][2]

Od 1875. bio je član Društva za poljsku privredu (kasnije Srpskog poljoprivrednog društva). Od 1882. do 1893. bio je član Stalne komisije za ispitivanje filoksere i sredstava protiv nje u okviru Ministarstva privrede. U vreme zasedanja Ustavotvorne skupštine 1888. godine Novaković je bio kraljev poslanik i član Ustavotvornog odbora. U periodu od 1890. do 1892. godine bio je narodni poslanik za Okrug rudnički. Bio je član Narodne radikalne stranke. Kao pripadnik ove stranke bio je član Privrednog saveta u Ministarstvu narodne privrede (1891-1892), a 1893. godine je postavljen za načelnika Odeljenja za trgovinu i radinost i saobraćaj u ovom ministarstvu. Ljubomir Novaković je takođe bio član: Statističkog odeljenja, Stalnog odbora zemaljskog veća, Kola jahača Knez Mihailo, Železničkog odbora i Disciplinskog suda za neukazane službenike. Godine 1897. postao je inspektor šuma u Šumarskom odeljenju Ministarstva narodne privrede.[1]

Vrhunac njegove političke karijere je bio položaj ministra narodne privrede u vladi Dimitrija Cincar Markovića (19. novembar 1902 - 11. jun 1903). Novakoviću je u vreme dok je bio ministar bio dodeljen i Orden Takovskog krsta I reda.[3] Ova vlada je bila nestranačka vlada, ali njen mandat nije dugo trajao.[1] Naime, mandat joj je prestao sa ubistvom kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage u Majskom prevratu, tokom kog je bio ubijen i sam Cincar-Marković.[4]

Uporedo sa Novakovićevom političkom karijerom, tekla je i njegova karijera školskog nadzornika i enologa. Njegov otac Jovan je u Kraljevu na svom imanju posadio vinovu lozu, od koje je porodica proizvodila kvalitetno vino. Ljubomir je ovo vino izlagao u Bordou 1882. godine,[5] a 1885. godine je u Antverpenu dobio srebrnu nagradu.[6][7][8] Novaković je od 1894. godine bio član Srpskog poljoprivrednog društva, a kasnije i njegov predsednik.[2] Vršilac dužnosti upravnika Ratarske škole u Kraljevu postao je 1898. godine, a dve godine kasnije i v.d. upravnika Vinodeljsko-voćarske škole u Bukovu kod Negotina.[1]

Ljubomir Novaković je sa suprugom Dragom imao sinove Jovana i Iliju. Novaković je preminuo 1922. godine u Beogradu. Sahranjen je na beogradskom Novom groblju.[1][2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Srpski biografski rečnik. Knj. 7, Ml-Pan. Novi Sad: Matica srpska. 2018. str. 543. ISBN 978-86-7946-235-0. 
  2. ^ a b v „Ljubomir J. Novaković”. Težak. 31. 12. 1922. Pristupljeno 24. 11. 2023. 
  3. ^ „Glasnik”. Težak. 20. 4. 1903. Pristupljeno 24. 11. 2023. 
  4. ^ Jovanović, Slobodan (1931). Vlada Aleksandra Obrenovića, knjiga druga (1897-1903) (PDF). Beograd: Izdavačka knjižarnica Gece Kona. str. 357. 
  5. ^ „Izložba vina u Bordou”. Srpske novine. 3. 8. 1882. str. 2. Pristupljeno 24. 11. 2023. 
  6. ^ Srpski biografski rečnik. Knj. 7, Ml-Pan. Novi Sad: Matica srpska. 2018. str. 538. ISBN 978-86-7946-235-0. 
  7. ^ Maržik, Slavoljub (2015). Karanovac - Kraljevo u srpskoj štampi: 1868-1903. Kraljevo: Narodni muzej Kraljevo. str. 17. ISBN 978-86-85179-62-4. 
  8. ^ „Novije”. Srpske novine. 12. 10. 1885. str. 2. Pristupljeno 24. 11. 2023.