Aleksander Albon

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Aleksander Albon
Albon na Indijanapolis motor spidveju 2021.
Lični podaci
Puno imeAleksander Albon
Datum rođenja(1996-03-23)23. mart 1996.(28 god.)
Mjesto rođenjaLondon, Engleska
Državljanstvo Tajland
Timske informacije
Trenutni tim
Vilijams
Broj bolida23
Aktivni period
2019Toro Roso
2019—2020Red bul
2022—Vilijams
Statistika karijere
Broj trka55 (54 startovao)
Šampionati0
Pobjede0
Podijumi2
Pol pozicija0
Najbrži krugovi0
Poena u karijeri201
Prva trkaVelika nagrada Australije 2019.
Poslednja trkaVelika nagrada Abu Dabija 2023.

Aleksander Albon (engl. Alexander Albon; 23. mart 1996) jeste tajlandnsko-britanski automobilista i vozač formule 1 rođen u Engleskoj, trenutno vozio za Vilijams.

Karijeru je počeo od ranog doba u kartingu, gde je bio uspešan u periodu od 2006 do 2010. godine, osvojivši nacionalno prvenstvo za kadete 2006, nacionalno prvenstvo u klasi KF3 2009 i Evropsko prvenstvo u klasi KF3 2010. godine.[1]

Nakon što je postao deo juniorskog programa Red bula 2012. godine,[2] počeo je karijeru u vozilima sa otvorenim krovom, vozeći formulu Reno 2.0, koju je završio na 38. mestu od 49 učenika u debitantskoj sezoni. U formuli Reno ostao je još dve godine. Sezonu 2013 završio je na 16 mestu, dok je sezonu 2014 završio na trećem mestu. Godine 2015, prešao je u Evropsku formulu 3, gde je u prvoj sezoni završio na sedmom mestu. Godine 2016, prešao je u GP3 seriju, gde je vozio zajedno sa Šarlom Leklerom u timu ART.[3] Šampionat je završio na drugom mestu, iza Leklera, dok se u sezoni 2017. takmičio u formuli 2, takođe u timu ART,[4] završivši na desetom mestu.[5] U sezoni 2018, prešao je u tim DAMS, sa kojim je šampionat završio na trećem mestu, iza Džordža Rasela i Landa Norisa.

Potpisao je ugovor sa timom Nisan dams za učešće u formuli E za sezonu 2018/19, ali je dobio poziv Toro Rosa da zameni Brendona Hartlija i počeo je karijeru u formuli 1 u sezoni 2019. Vozio je u Toro Roso prvih 12 trka, nakon čega je prešao u Red bul, gde je zamenio Pjera Gaslija. Prvu sezonu završio je na osmom mestu u šampionatu. Godine 2020, ostvario je dva podijuma, završivši dve trke na trećem mestu, dok je završio na sedmom mestu u šampionatu. Na kraju 2020, Red bul nije produžio ugovor sa Albonom i zamenio ga je Serhio Perez za sezonu 2021, dok je Albon ostao rezervni vozač.

Detinjstvo i juniorska karijera[uredi | uredi izvor]

Albon je rođen u Londonu, Engleska. Njegov otac, Najdžel Albon, bivši je automobilista, koji se takmičio u Turing šampionatu i Porše Karera kupu. Njegova majka je porijeklom iz Tajlanda. Išao je u školu u Ipsviču, prije nego što je napustio školu i počeo trkačku karijeru.

Juniorsku karijeru u kartingu počeo je 2005, sa osam godina, kada je osvojio lokalni šampionat Hodesdona. Godine 2006, takmičio se u klasi kadeta, završivši prvi na gran priju Katemasters, dok je osvojio nacionalno prvenstvo u konkurenciji kadeta 2006 i završio na drugom mjestu 2007. Godine 2008 prešao je u klasu KF3, gdje je ostao do 2010. Tokom tog perioda, osvojio je gran pri Katemasters, KF zimske serije, nacionalno prvenstvo, Svjetsko i evropsko prvenstvo.

Godine 2011, prešao je u klasu KF1, gdje je završio drugi u evro seriji i Svjetskom prvenstvu.

Formula Reno 2.0[uredi | uredi izvor]

Godine 2012, prešao je iz kartinga u Formula Reno 2.0 seriju, gdje je vozio za tim Epik rejsing, zajedno sa Kevinom Gjovezijem, Konstantinom Terešenkom, Kevinom Jorgom, Denisom Vusthofom i Kristofom von Grunigenom. Završio je sezonu na 38 mjestu od 49 takmičara, bez osvojenog boda.

Godine 2013, prešao je u tim KTR, gdje je vozio zajedno sa Juom Kanamuruom i Injaciom di Agostom. Završio je na 16 mjestu od 36 takmičara, sa 22 boda, ostvarivši jednu pol poziciju i jedan najbrži krug, oboje na Red bul areni u Austriji. U sezoni 2014, vozio je zajedno sa Žilom Gunonom, Gregori Remzijem i Kalanom O Kefeom. Završio je na trećem mjestu u šampionatu, sa 117 bodova, brz pobjede, ostvarivši pol poziciju u Nirburgringu.

Evropska formula 3[uredi | uredi izvor]

U sezoni 2015, prešao je u Evropsku formulu 3, gdje je vozio za tim Signatur, dok mu je suvozač bio Dorijan Bokolači. Završio je na sedmom mjestu, sa 187 bodova. Ostvario je četiri pobjede, dok je ukupno pet trka završio na podijumu, uz dvije pol pozicije.

GP3 serije[uredi | uredi izvor]

U decembru 2015. godine, testirao je bolid tima ART, sa kojim je potpisao ugovor za sezonu 2016.[6] Ostvario je četiri pobjede i završio je debitantsku sezonu u GP3 na drugom mjestu, iza suvozača, Šarla Leklera.

Formula 2[uredi | uredi izvor]

Albon na stazi Red bul ring 2018.

U februaru 2017, prešao je u formulu 2, gdje mu je suvozač u timu ART bio Nobuharu Macušita,[7] dok je Lekler prešao u tim Prema rejsing.

Debitovao je na trci u Bahreinu, koju je startovao sa devetog mjesta, a završio je na šestom.[8] Za sprint trku kvalifikovao se na trećem mjestu, iza Luke Gjota i Macušite, koji je imao mehaničkih problema i startovao je iz pit lejna. Albon je na startu preuzeo vođstvo, ali ga je Gjoto obišao, nakon što je napravio grešku. Do kraja trke nije imao dobar tempo i završio je na sedmom mjestu.[9]

Trku u Barseloni startovao je sa trećeg mjesta, dok je Šarl Lekler startovao sa pol pozicije. Albon je u krivini 1 obišao Gjota, nakon čega se približavao Lekleru, koji je otišao u boks u sedmom krugu, zajedno sa Macušitom i Albon je preuzeo vođstvo. Serhio Kanamazas je imao problema sa bolidom u desetom krugu, ali se nije zaustavio pored staze da se povuče, već je ostao na stazi i tražio je od maršala da ga poguraju, zbog čega je vozilo bezbjednosti izašlo na stazu. Kada je trka nastavljena, Albon je napravio grešku i Rouland je preuzeo vođstvo. Obojica su morala u boks i trku je završio na petom mjestu.[10] Sprint trku startovao je sa četvrtog mjesta i nakon borbe sa Leklerom nekoliko krugova, izgubio je poziciju, a kasnije je završio na osmom mjestu.[10]

Na trci u Monaku, kvalifikovao se na drugom mjestu, sa vremenom od 1:19.321. U kvalifikacijama, vozači su bili podijeljeni u dvije grupe, zbog bezbjedonosnih razloga. Albon je bio u drugoj, grupi B, u kojoj je ostvario najbolje vrijeme, 12 stotinki iza Leklera, koji je bio u grupi A.[11] Serhio Kanamazas je izletio sa staze, zbog čega je Šon Gelal izgubio prednje krilo i istakanute su žute zastave. Albon je kasnije bio iza sporijih vozila i završio je na četvrtom mjestu. U sprintu, završio je na šestom mjestu, startujući sa petog.[11]

Albon na stazi Silverstoun 2018.

Četvrtu trku, u Azerbejdžanu, nije vozio zbog povrede.[12] POLOMIO je ključnu kost dok je trenirao vozeći brdski bicikl; nije mogao da vozi jer se u formuli 2 koriste pojasevi preko ramena.[13] U intervjuu za časopis Autosport, izjavio je da se nada da će voziti trku u Austriji.[14]

Nakon oporavka, vratio se na petu trku u sezoni, istakavši da mu je prvi osjećaj nakon povratka bolji nego što je očekivao. Izjavio je da mu je jedini problem osjećaj ukočenosti nakon operacije koju je imao.[15] Trening sesiju završio je na osmom mjestu, dok je kvalifikacije završio na četvrtom, ali je startovao sa trećeg mjesta, jer je Serhio Kamara diskvalifikovan.[16] Trku je završio na petom mjestu, nakon što su ga obišli Rouland i Nikolas Latifi.[17] Sprint je startovao sa četvrtog mjesta, a završio je na drugom, iza Artema Markelova, ostvarivši prvi podijum u formuli 2.[17] Poslednju trku u sezoni, na stazi Jas Marina, završio je na sedmom mjestu,[18] dok je sprint završio na drugom mjestu, sekundu iza Leklera[18] i sezonu je završio na desetom mjestu, sa 86 bodova, dok je titulu osvojio Lekler.[19]

U sezoni 2018, prešao je u DAMS, gdje je zamijenio Olivjea Roulanda, koji je napustio formulu 2 i prešao da vozi Svjetski šampionat u izdržljivosti.[20] Suvozač mu je bio Nikolas Latifi, koji je ostao u timu treću godinu zaredom.[21] Prvu pobjedu u karijeri u formuli 2 ostvario je na drugoj trci u sezoni, u Azerbejdžanu, gdje je pobijedio ispred Džeka Etkena.[22] Ostvario je ukupno četiri pobjede u sezoni i završio je šampionat na trećem mjestu, sa 212 bodova, iza Džordža Rasela i Landa Norisa.[23]

Formula E[uredi | uredi izvor]

Albon je potpisao ugovor sa timom Nisan dams za sezonu 2018/19 u formuli E, gdje je suvozač trebalo da mu bude Sebastjen Buemi,[24] ali je dobio poziv iz Toro Rosa, da se pridruži timu u formuli 1 i tri nedelje prije početka šampionata formule E, Albon je dobio dozvolu da napusti tim i ugovor je poništen.[25]

Formula 1[uredi | uredi izvor]

2019.[uredi | uredi izvor]

Albon vozi za Red bul na Velikoj nagradi Italije 2019.

Na dan 26. novembra 2018. godine, potvrđeno je da je Albon oslobođen ugovora koji je potpisao za tim Nisan dams za nastup u formuli E za sezonu 2019.[25] Istog dana, Toro Roso je objavio da će Albon voziti za tim u sezoni 2019, umjesto Brendona Hartlija, dok mu je suvozač Danil Kvjat, koji je došao umjesto Pjera Gaslija, koji je prešao u Red bul.[25] Postao je tako prvi tajlandski vozač u formuli 1 nakon Birabongsa Banudeja, poznatijeg kao Prins Bira, koji se takmičio u sezoni 1954.[26]

Prvu trku u sezoni, Veliku nagradu Australije završio je na 14 mjestu,[27] dok je prvi bod u formuli 1 osvojio na drugoj trci u sezoni, Velikoj nagradi Bahreina, koju je završio na devetom mjestu.[28] Veliku nagradu Kine startovao je iz boksa, nakon što je imao sudar na trećem treningu i nije mogao da učestvuje u kvalifikacijama. Trku je završio na desetom mjestu,[29] zbog čega je dobio nagradu za vozača dana.[30]

2022.[uredi | uredi izvor]

Albon bi trebalo da vozi za Vilijams u 2022. kao zamena Džordža Rasela koji prelazi u Mercedes. Albon će se takmičiti zajedno sa Nikolasom Latifijem, koji je zadržao to mesto još od 2020.[31] Nakon objave, direktor Red bul tima Kristijan Horner otkrio je da Albon „zadržao vezu sa Red bulom“ i da tim ima opciju da ga opozove za 2023.[32]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Alex Albon | Racing career profile | Driver Database”. www.driverdb.com. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  2. ^ „Introducing Alex Albon...”. Red Bull. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  3. ^ „Albon enters GP3 with ART”. Motorsport.com. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  4. ^ „Alexander Albon completes ART 2017 line up – Formula 2”. www.fiaformula2.com. Arhivirano iz originala 15. 06. 2017. g. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  5. ^ „Driver Standings – Formula 2”. www.fiaformula2.com. Arhivirano iz originala 17. 05. 2019. g. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  6. ^ „De Vries joins 2016 GP3 field with ART”. 24. 2. 2016. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  7. ^ „GP3 runner-up Albon confirmed for GP2 2017 promotion”. 22. 2. 2017. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  8. ^ „2017 FIA Formula 2 Bahrain results”. FIA Formula 2 Championship. FIA Formula 2. 14. 4. 2017. Arhivirano iz originala 15. 04. 2017. g. Pristupljeno 15. 4. 2017. 
  9. ^ Kalinauckas, Alex. „Bahrain Formula 2: Ferrari junior Leclerc beats Ghiotto and Rowland”. Autosport.com. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  10. ^ a b „2017 FIA Formula 2 Spain results”. FIA Formula 2 Championship. FIA Formula 2. 14. 5. 2017. Arhivirano iz originala 03. 11. 2017. g. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  11. ^ a b „2017 FIA Formula 2 Monaco results”. FIA Formula 2 Championship. FIA Formula 2. 25. 5. 2017. Arhivirano iz originala 03. 11. 2017. g. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  12. ^ Prix, ART Grand (19. 6. 2017). „.@sirotkin_sergey will replace @alex_albon in Baku due to an Alex' health issue. We wish you a quick recovery Alex #F2 : @FIA_F2pic.twitter.com/5e2DWxqLvU”. @ARTGP. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  13. ^ Kalinauckas, Alex. „ART F2 driver Alexander Albon explains injury behind Baku absence”. Autosport.com. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  14. ^ „Albon explains extent of cycling crash injuries”. Motorsport.com. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  15. ^ Kalinauckas, Alex. „F2 news: Injured Formula 2 racer Albon says return better than expected”. autosport.com. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  16. ^ Kalinauckas, Alex. „Sergio Sette Camara loses Red Bull Ring Formula 2 front row start”. Autosport.com. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  17. ^ a b „2017 FIA Formula 2 Red Bull Ring results”. FIA Formula 2. Arhivirano iz originala 18. 10. 2017. g. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  18. ^ a b „2017 FIA Formula 2 Yas Marina results”. FIA Formula 2. Arhivirano iz originala 08. 04. 2018. g. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  19. ^ „Formula 2 2017 - Driver Standings”. fiaformula2.com. Arhivirano iz originala 17. 05. 2019. g. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  20. ^ Kilshaw, Jake (9. 2. 2018). „Rowland Announced as First Manor LMP1 Driver”. sportscar365.com. Sportscar 365. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  21. ^ Gruz, David; Vega, Jacobo (4. 4. 2018). „DAMS announces Latifi for 2018 F2 season, Albon to contest round one”. autosport.com. Motorsport Network. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  22. ^ „Albon victorious in thrilling baku feature race”. fiaformula2.com. FIA Formula 2 Championship. 28. 4. 2018. Arhivirano iz originala 01. 05. 2018. g. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  23. ^ „Formula 2 2018 - Driver Standings”. fiaformula2.com. Arhivirano iz originala 09. 08. 2020. g. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  24. ^ „Nissan signs Albon as Buemi's Formula E teammate”. Motorsport.com. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  25. ^ a b v „Albon to partner Kvyat at Toro Rosso in 2019”. formula1.com. 26. 11. 2018. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  26. ^ „Albon to drive for Toro Rosso in 2019”. Scuderia Toro Rosso. Arhivirano iz originala 26. 11. 2018. g. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  27. ^ „Australia 2019 - Lap by lap”. StatsF1.com. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  28. ^ „Formula 1 Gulf Air Bahrain Grand Prix 2019 – Race Result”. Formula One. 31. 3. 2019. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  29. ^ „VN Kine - Hamilton pobedio u 1.000 trci Formule 1!”. sportske.net. 14. 4. 2019. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  30. ^ „Driver Of The Day: Albon dedicates China point to mechanics after FP3 smash”. formula1.com. 14. 4. 2019. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  31. ^ „Williams Racing Confirms Latifi & Albon as 2022 Driver Line Up”. www.williamsf1.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-12-17. 
  32. ^ „Red Bull retain option on Williams-bound Albon for 2023, reveals Horner”. formula1.com. 17. 9. 2021. Pristupljeno 5. 1. 2022. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]