Pređi na sadržaj

Aleksej I Mihajlovič

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Aleksej I Mihajlovič
Lični podaci
Datum rođenja(1629-03-19)19. mart 1629.
Mesto rođenjaMoskva, Rusko carstvo
Datum smrti26. januar 1676.(1676-01-26) (46 god.)
Mesto smrtiMoskva, Rusko carstvo
Porodica
SupružnikMarija Miloslavskaja, Natalija Nariškina
PotomstvoSofija Aleksejevna, Petar Veliki, Natalija Aleksejevna, Ivan V Aleksejevič, Simeon Aleksejevič, Feodosija Aleksejevna od Rusije, Marija Aleksejevna, Katarina Aleksejevna, Aleksej Aleksejevič od Rusije, Marfa Aleksejevna, Jevdokija Aleksejevna, Dmitri Aleksejevič, Fjodor III Aleksejevič
RoditeljiMihail I Fjodorovič
Eudoxia Streshneva
DinastijaRomanov
PrethodnikMihail I Fjodorovič
NaslednikFjodor III Aleksejevič

Aleksej I Mihajlovič (19. mart 162926. januar 1676) je bio drugi car Rusije iz dinastije Romanov od 1645. godine.

Smrt roditelja[uredi | uredi izvor]

Aleksej je bio sin cara Mihaila I i Evdokije njegove supruge iz drugog braka. Tokom detinjstva za učitelja otac mu određuje Borisa Morozova koji će kasnije tokom upravljanja carstvom imati veliku ulogu. Otac je svoga sina i prestolonaslednika Alekseja odlučio predstaviti ruskom narodu kada je on imao samo 14 godina. Samo nešto više od godine dana potom majka mu umire u svojoj 37. godini 18. avgusta 1645. godine. Tokom proleća sledeće godine 13. jula mu je umro i otac tako da je Aleksej postao potpuno usamljeni car sa samo 16 godina.[1]

Morozov[uredi | uredi izvor]

Nemajući sada poverenja ni u koga drugoga on svoga tutora bojara Morozova postavlja na čelo ruske vlade. Koristeći svoju poziciju ovaj glavni ministar organizova 1648. godine venčanje mladog cara za Mariju Miloslavskaju dok se sam ženi njenom sestrom. Vest o tom duplom venčanju tada razjaruje stanovnike Moskve koji se bune s željom da ubiju ovoga bojara. On taj pokušaj preživljava samo zahvaljujući mladom caru koji ga ličnom intervenciju spašava. Bez obzira na ovaj događaj Morozov će nastaviti upravljati u većoj ili manjoj meri državom kao premijer ili „savetnik“ sve do svoje smrti 1661. koristeći svoj negdašnji uticaj i carevu suprugu. Najvažnija od unutrašnjopolitičkih mera Morozova postaje novi ruski zakonik koji će ostati u opticaju sve do XIX veka.

Poljska[uredi | uredi izvor]

Prve godine carevanja Alekseja I su bile mirne sve do neočekivanih događaja u Poljskoj. Tamo na području današnje Ukrajine je došlo 1648. godine do pobune Bogdana Hmeljničkog. Kako ni posle pet godina lojalne snage ovu bunu nisu uspele ugušiti u političkoj eliti Rusije se pojavila želja za objavom rata koji će neupitno dovesti do teritorijalnog proširenja. Do početka rata tako dolazi u septembru 1653. godine nakon parlamentarnog glasanja. Prva godina ovog rata bila je pobeda za pobedom. Ruske snage tada na brzinu osvajaju Smolensk, Kijev, Rigu, Vitepsk, Polock i postižu dogovor s Bogdanom Hmelnickijem. Po sporazumu iz Perejaslava od 1654. godine između Poljskog pobunjenika i ruskog cara Alekseja Ukrajina je vezala svoju budućnost s Rusijom u zamenu za političku autonomiju. Taj ugovor se uzima kao prelomni trenutak u istoriji Ukrajine. Ti fantastični ruski uspesi su ubedili i Švedsku da objavi rat Poljskoj što ona čini 1655. godine. Kako je neprijateljsko kraljevstvo tada postojalo samo na papiru, ova dva saveznika su se ubrzo posvađala oko ratnog plena i Aleksej je 1656. godine objavio rat Švedskoj. Posledica ovog petogodišnjeg rata bili su nikakvi dobici i vreme za oporavak Poljske koja tada ponovno postaje sila ograničene snage. Zbog toga 1661. dolazi do sklapanja mirovnog sporazuma s Švedskom i nastavka rata protiv Poljske. Završetak ovog rata će nastupiti tek 1667. godine. Po tadašnjem mirovnom sporazumu Rusija je vratila osvojeni izlaz na Baltičko more, a zadržala Smolensk, Kijev i sve na levoj obali reke Dnjestar. Završetkom tih ratova Poljska je izgubila jednu trećinu svoga stanovništva i prestala biti nekadašnja vojna sila. Uz te Poljske ratove država se takođe nastavila širiti u Sibir gde se 1659. godine osniva Irkutsk, a 1666. godine Selenginsk.[2]

Problematični potomci[uredi | uredi izvor]

Tokom svog života Aleksej I imao je iz dva braka ukupno 15 dece od čega je bilo šest sinova. Bez obzira na veliki broj dece, njihovo zdrastveno stanje je bilo zabrinjavajuće. Njegov prvi sin Dimitrije nije doživeo drugu godinu života. Njegov drugi sin i prestolonaslednik Aleksej umire na pragu punoletnosti 1670. godine stvarajući caru velike dinastičke brige, znajući da su mu dva preostala sina Fjodor III i Ivan V invalidi, a Simeon je umro 1669. godine. Zbog toga on se 1671. godine ženi s Natalijom Nariškinom koja će mu roditi Petra 1672. godine. Aleksej I umire 29. januara 1676. godine ne dugo nakon predstavljanja Fjodora III kao svoga naslednika.

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Roman Yurievich Zakharyin
 
 
 
 
 
 
 
8. Nikita Romanovich Zakharyin-Yuriev
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
17. Juliana Fedorovna Karpova
 
 
 
 
 
 
 
4. Filaret Romanov
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
18. Ivan Vladimirovich Golova Khovrin
 
 
 
 
 
 
 
9. Varvara Ivanovna Golovina-Khovrina
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
19. Anna Danilovna Cholmskaya
 
 
 
 
 
 
 
2. Mihail I Fjodorovič
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
20. Vasil Shestov
 
 
 
 
 
 
 
10. Ivan Vasiljevich Shestov
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5. Xenia Shestova
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
22. Timofey Gryaznoy
 
 
 
 
 
 
 
1. Aleksej I Mihajlovič
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
24. Andrej Streshnyov
 
 
 
 
 
 
 
12. Stepan Andrejevich Streshnyov
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
6. Lukyan Stepanovich Streshnyov
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. Jevdokija Strešneva
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
28. Roman Alexandrovich Volkonsky
 
 
 
 
 
 
 
14. Konstantin Volkonsky
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
7. Anna Konstantinovna Volkonskaya
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jelačić, Aleksej (1929). Istorija Rusije. Beograd: Srpska književna zadruga. 
  2. ^ Miljukov, Pavel (1939). Istorija Rusije. Beograd: Narodna kultura. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Car Rusije