Amfibijsko vozilo
Amfibijsko vozilo je posebna vrsta motornog vozila, koja može da se kreće po zemlji i po vodi. Pogon po zemlji je obično točkovima ili gusjenicama, a za kretanje po vodi imaju dodatne elise.
Začetak[uredi | uredi izvor]
Smatra se da je Italijan Agostino Rameli još 1588. konstruisao amfibijsko vozilo, ali tek je pojava motora sa unutrašnjim sagorijevanjem omogućila rad na pravim vozilim tog tipa krajem 19. vijeka. U Prvom svjetskom ratu oktobra 1918. britancima polazi za rukom da naprave uspješan prototip (Mark IX, 27 tona), ali zbog kraja rata nije izrađivan.
-
Amfibijski kamion DUKW.
-
Amfibijski oklopni transporter BTR-60.
-
Amfibijski tenk PT-76.
-
Amfibijski automobil "Drozd" na izložbi "Vojska-2020".
Početni razvoj[uredi | uredi izvor]
Između Prvog i Drugog svjetskog rata mnoge zemlje rade na usavršavanju a. Početkom rata samo SSSR (tankete T-37 i T-38 naoružane mitraljezom) i Japan (tenk Kamiša, 11 tona, top 37 mm, dva mitraljeza) i Kačiša (26 tona, top 47 mm).
Drugi svjetski rat[uredi | uredi izvor]
U Drugom svjetskom ratu na dalji razvoj utiču problemi uočeni prilikom forsiranja rijeka i amfibijskih operacija. Nijemci 1940. preuređuju neke tenkove Pancer 3 u amfibijska vozila, dodatkom cijevi za dovod vazduha i odvod sagorjelih gasova, i zaptivanjem tenka. U septembru 1940. ih imaju već 250, a koriste ih za forsiranje rijeke Bug pri napadu na Sovjetski Savez 1941. (Operacija Barbarosa).
Amerikanci razvijaju niz vozila serije LVT i LVTA za iskrcavanja na mnogobrojna pacifička ostrva. Prvo vozilo LVT-1 je nenaoružano gusjenično vozilo nosivosti 2.7 tona ili 25 vojnika, upotrijebljeno na Gvadalkanalu. Kasnije verzije imaju deblji oklop i nekoliko mitraljeza. Model LVTA-4 ima haubicu 75 mm i korišten je u borbama za Marijanska ostrva. Još razvijaju i izuzetno uspjeli amfibijski kamion DUKW.
Krajem rata Amerikanci i Britanci adaptiraju obične srednje tenkove M4 Šerman u amfibije dodatkom omotača od gumiranog platna oko tijela tenka, koji se skida po izlasku iz vode.
Poslije Drugog svjetskog rata[uredi | uredi izvor]
Poslije Drugog svjetskog rata veće armije nastavljaju napore na razvoju amfibijskih vozila. Vrše se pokušaji da se sva borbena i neborbena vozila osposobe za prijelaz vodenih prepreka. Naročito se radi na pojačanju oklopa i mogućnošću ulaska u odu sa što manje priprema.
SAD razvijaju LVTP-5 (transporter, 31.5 tona, nosivost 34 vojnika ili 8 tona tereta), LVTH-6 (s haubicom 105 mm), Superduck (kamion, nosivost 6.5 tona,) Barc (transporter, nosivost 200 vojnika ili 60 tona). Oklopni transporter M-113 se kreće po vodi specijalno profilisanim gusjenicama.
SSSR razvija oklopne transportere BTR-50-P, BTR-60-P i BMP sa amfibijskim osobinama. Sovjeti imaju i amfibijski tenk PT-76B (14 tona) s topom 76 mm. Za teže tenkove predviđa se uglavnom vožnja po dnu rijeke sa posebnim cijevima za vazduh ili upotreba pontonskih mostova.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Vojna enciklopedija, Beograd, 1970, knjiga prva, pp. 134–136.