Pređi na sadržaj

Anglosaksonci

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Anglosaksonci, često i Anglosasi, narod su koji je naseljavao Veliku Britaniju od 5. vijeka. Činili su ih germanska plemena koja su migrirala na ostrvo sa kontinentalne Evrope, njihovi potomci, kao i autohtone britanske skupine, prihvatile su neki vid anglosaksonse kulture i jezika. Anglosaksonsi period u britanskoj istoriji čini period od 450. do 1066. godine, od nastanke prvih naselja do normanskih osvajanja.[1]

Anglosaksonski period uključuje nastajanje engleske države, koja je sa mnogim aspektima preživjela i danas, kao što je regionalna uprava u vidu grofovija i stonina. Tokom tog perioda, hrišćanstvo je obnovljeno i došlo je procvata književnosti i jezika. Nastale su razne povelje i zakoni.[2] Anglosaksonski jezik je popularni naziv jezika koji su govorili i kojim su pisali Anglosaksonci u Engleskoj i istočnoj Škotskoj između sredine 5. i 12. vijeka. U akademskoj upotrebi, jezik je najčešće poznat kao staroengleski jezik.[3]

Kraljevine[uredi | uredi izvor]

Alfred Veliki

Anglosaksonci su u Britaniju stigli u 5. vijeku, tamo su se nastanili i osnovali nekoliko različitih kraljevina. Od svih novonastalih kraljevina, Veseks je postao najmoćniji. Naime, među kraljevinama su se uvijek vodile borbe za prevlast. Najstarija je bila Nortambrija koja je dominirala za vladavine Edvina (633). Zatim je red došao na Merciju i vladare Edbalda (757) i Ofu (796) i kao što je već navedeno, konačno je vlast preuzeo Veseks za vladavine Alfreda Velikog. Kad su Vikinzi iz Danske napali i zauzeli sjevernu Englesku, Alfred je zaustavio njihov dalji prodor prema jugu, a Anglosaksonci su ponovo zauzeli sjever u 10. vijek.

Alfred Veliki[uredi | uredi izvor]

Vladar Veseksa i Merše, Alfred (849—899) bio je sposoban vojnik koji je odbranio svoju kraljevinu od Vikinga. Bio je poklonik učenja i obrazovanja, a umjetnost i nauka su cvjetali u vrijeme njegove vladavine. Nije mogao istjerati Vikinge iz sjeverne Englaske, no većina ljudi tj. podanika smatrala ga je svojim zaštitnikom. Bio je prvi engleski kralj koji je postao nacionalni simbol.

Knut Veliki[uredi | uredi izvor]

Knut Veliki

Danci su zavladali cijelom Engleskom 1016. na čelu s Knutom (o. 995—1035). Knutovi sinovi su naslijedili Englesku, ali je Anglosaksonac Edvard Ispovjednik (oko 1003 — 1066) ponovo zavladao zemljom 1042. godine. On nije imao djece, pa je nakon njegove smrti nemirna Engleska bila vrlo ranjiva na osvajanje Normana.

Kultura i arhiktektura[uredi | uredi izvor]

Središta kulturnog života bili su samostani i kraljevski dvorovi, Alfred Veliki okupljao je oko sebe učenjake i umjetnike, a i sam je preveo mnoge latinske klasike na staroengleski jezik. Anglosaksonske crkve poput crkve u Erls Bartonu, često imaju četvrtaste tornjeve ukrašene kamenim reljefom. Taj uzorak su u tom vremenu, po svemu sudeći, imale drvene građevine koje nisu sačuvane.

Ukrašeni rukopisi[uredi | uredi izvor]

Monasi su bili tvorci vrsnih rukopisa. Jedan monah je pisao tekst, dok ga je drugi ilustrirao figurama, primjerice Sv. Dunstan (oko 909—988) kleči pred Hristom, a treći ga je ukrašavao.

Anglosaksonska hronika[uredi | uredi izvor]

U 7. vijeku misionari sa evropskog kopna preobratili su Anglosaksonce na hrišćanstvo. Osnivanje samostana značilo je da sve više ljudi uči čitati i pisati.

U 9. vijeku je Alfred Veliki naredio da se vodi hronika, redovno godišnje praćenje engleske istorije. Obuhvata živote kraljeva i crkvenih vođa, vojnu istorije i glavne događaje, kao što je invazija Vikinga, a vođena je zaključno s 1154. godinom.

Bede je bio engleski monah i učitelj u Džerou, a napisao je Istorija engleske crkve i naroda, koji je danas jedan od najvažnijih izvora našeg znanja iz anglosaksonskog vremena.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Higham & Ryan 2013
  2. ^ Higham & Ryan 2013, str. 7
  3. ^ Richard M. Hogg, ed. The Cambridge History of the English Language: Vol 1: the Beginnings to 1066 (1992)

Literatura[uredi | uredi izvor]

Opšta[uredi | uredi izvor]

  • Hamerow, Helena; Hinton, David A.; Crawford, Sally, ur. (2011). The Oxford Handbook of Anglo-Saxon Archaeology. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-921214-9. 
  • Higham, Nicholas J.; Ryan, Martin J. (2013). The Anglo-Saxon World. Yale University Press. ISBN 978-0-300-12534-4. 
  • Hills, Catherine (2003). Origins of the English. London: Duckworth. ISBN 978-0-7156-3191-1. 
  • Koch, John T. (2006). Celtic Culture: A Historical Encyclopedia. Santa Barbara and Oxford: ABC-CLIO. ISBN 978-1-85109-440-0. 
  • Stenton, Sir Frank M. (1987) [first published 1943], Anglo-Saxon England, The Oxford History of England, II (3rd izd.), Oxford University Press, ISBN 978-0-19-821716-9 

Istorijska[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]