Pređi na sadržaj

Ante Roje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
ante roje
Ante Roje
Lični podaci
Datum rođenja(1914-02-07)7. februar 1914.
Mesto rođenjaSplit, Austrougarska
Datum smrti24. oktobar 1982.(1982-10-24) (68 god.)
Mesto smrtiZagreb, SR Hrvatska, SFR Jugoslavija
Profesijadruštveno-politički radnik
Delovanje
Član KPJ od1939.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
SlužbaNOV i PO Jugoslavije
Činpotpukovnik u rezervi
Heroj
Narodni heroj od27. novembra 1953.

Odlikovanja
Orden narodnog heroja
Orden narodnog oslobođenja Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima
Orden za hrabrost Orden partizanske zvezde Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vencem
Partizanska spomenica 1941.

Ante Roje (Split, 7. februar 1914Zagreb, 24. oktobar 1982) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SR Hrvatske i narodni heroj Jugoslavije.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 1914. godine u Splitu, u siromašnoj porodici. Završio je zanat električara i zaposlio se u splitskom brodogradilištu. Bio je aktivan u radničkim društvima i organizacijama. Godine 1933. postao je član URS-ovih sindikata. Članovi sindikata ubrzo su ga izabrali za poverenika podružnice metalaca URS-ovih sindikata. Početkom 1937. godine, javio se za dobrovoljca u Internacionalnim brigadama, ali je cela grupa od 180 dobrovoljaca bila uhapšena. Policija ga je tukla i prisiljavala da oda organizatore, ali im ništa nije priznao, pa je posle mesec dana pušten. Godine 1939. bio je primljen za člana Komunističke partije Jugoslavije.

Bio je aktivan u sprovođenju odluka novog Centralnog komiteta KPJ, na čelu s Josipom Brozom, u radu na organizacionom i idejnom sređivanju i jačanju partijske organizacije u Splitu. Bio je jedan od istaknutijih članova novog Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju u borbi protiv frakcionaštva i oportunizma i organizatora demonstracija povodom godišnjice napada nacističke Nemačke na Poljsku i generalnog štrajka radnika, težaka i omladine, zbog ubistva radnika Vicka Buljanovića i zatvaranja Radničkog doma u prvoj polovini septembra 1940. godine. Zbog toga je bio uhapšen i zatvoren u Lepoglavu, gde je nastavio partijski rad i pohađao marksističku školu. Posle povratka s robije, Mesni komitet KPH za Split mu je poverio dužnost partijskog sekretara rejona Manuš.

Narodnooslobodilačka borba[uredi | uredi izvor]

Posle kapitulacije Jugoslavije 1941, Ante se, po direktivi PK KPH za Dalmaciju, povukao u ilegalnost. Maja 1941. godine postao je član borbenog odreda za izvođenje akcija, a krajem jula 1941. rukovodio je udarnim grupama. Odlukom PK KPH za Dalmaciju od 9. avgusta 1941, bio je postavljen i za komandira Kaštelansko-trogirskog partizanskog odreda. Prva uspela akcija ovog odreda bilo je rušenje voza na pruzi Split-Perković, kod Kaštela.

Pošto plan PK KPH za Dalmaciju o prebacivanju promorskih partizanskih odreda na Dinaru nije mogao da se ostvari, PK KPH je dao Roji zadatak da organizuje udarne grupe i izvodi oružane akcije u okupiranom Splitu, što je s uspehom ostvario. Među ostalim, sa sekretarom CK KPH Radom Končarom, Roje je sačinio plan i neposredno rukovodio uspešim oružanim napadom na italijaniku muzičku grupu i počasni odred divizije „Kačatori dele Alpi“ uveče 9. novembra 1941. godine.

Posle niza borbenih akcija, kada sa više nije mogao održati u gradu, PK KPH ga je uputio u Mosorski partizanski odred za komandira čete, a sredinom marta 1942. bio je postavljen za komandira Trogirsko-rogozničke čete. Krajem juna 1942. bio je postavljen za političkog komesara Srednjodalmatinskog partizanskog odreda. Istakao se u organizovanju odbrane slobodne teritorije na Dinari i razbijanju ofanzive italijanskih snaga, ustaša i četnika u julu 1942. godine.

Sredinom novembra 1942. bio je postavljen za zamenika političkog komesara Treće dalmatinske udarne brigade, i s njom učestvovao u Četvrtoj i Petoj neprijateljskoj ofanzivi. Tada je bio i jedan od organizatora zadatka prenosa velikog broja ranjenika. Posle bitke na Gornjim Barama, bio je postavljen za političkog komesara Druge dalmatinske brigade. Posle uspešnog proboja sa Sutjeske u istočnu Bosnu, Roje je u borbama na Ozrenu bio teško ranjen.

Posle izlaska iz bolnice, po odluci Vrhovnog štaba NOV i POJ, otišao je na rad u Dalmaciju. PK KPH mu je poverio, sredinom novembra 1943, dužnost sekretara OK KPH za centralnu Dalmaciju. Kada su jake nemačke snage, 4. marta 1944, iznenada okružile Osmu dalmatinsku brigadu, okružne komitete KPH i SKOJ-a i više vojnopozadinskih ustanova u rejonu sela Blizna, Roje je organizovao proboj, odlučnim napadom razbio obruč i omogućio izvlačenje. Nekoliko dana kasnije, sa zaštitnim vodom koji se nalazio pri OK KPH, napao je nemačku kolonu i onemogućio je da ovlada Mosećem i iznenadi rukovodstvo i ustanove NOP-a na njegovim južnim padinama. Početkom oktobra 1944. bio je izabran za člana OK KPH za Dalmaciju.

Posleratna karijera[uredi | uredi izvor]

Posle kraja rata, Roje je bio organizacioni i politički sekretar OK KPH za Dalmaciju (19451947) i načelnik organizaciono-instruktorske uprave Centralnog komiteta KPH. Završio je Višu partijsku školu CK KPJ „Đuro Đaković“. Bio je biran za predsednika Oblasnog NOO za Dalmaciju i za potpredsednika Republičkog veća Saveza sindikata Hrvatske. Na Petom kongresu KPJ bio je biran za kandidata za člana CK KPJ, a na Šestom i Sedmom kongresu za člana Kontrolne komisije CK SKJ; član CK KPH/SKH bio je od Drugog kongresa KPH do 1968. godine. Bio je biran i za zastupnika Sabora Hrvatske (19501954, i 19631967), bio predsednik Odbora za unutrašnju politiku Sabora i predsednik Administrativne komisije, a od 1967. do 1973. na funkciji u Saboru Hrvatske. Za poslanika u Saveznu skupštinu biran je od 1950. do 1967. godine. Posle toga je živeo u Zagrebu, bio član Saveta Republike i aktivan društveno-politički radnik.

Umro je 24. oktobra 1982. u Zagrebu.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941, Ordena ratne zastave, Ordena zasluga za narod sa zlatnim i srebrnim vencem, i ostalih jugoslovenskih i stranih odlikovanja, među kojima je i poljski Partizanski krst.[1] Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27. novembra 1953. godine.


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ko je ko 1957, str. 611.

Literatura[uredi | uredi izvor]