Pređi na sadržaj

Barokna književnost

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
KNjIŽEVNOST

Barok je epoha koja se nadovezuje na renesansu i traje od sredine XVI do sredine XVII veka. Predstavlja negaciju renesanse i povratak na srednjovekovnu misao u duhu katoličke reformacije. Barok je dobio ime od portugalske reči barocco - biser nepravilnog oblika.

Barok u književnosti[uredi | uredi izvor]

U književnosti baroka javljaju se teme greha, ispaštanja, prolaznosti svega ljudskog. Osnovno obeležje baroka jeste nagomilavanje stilsko-izražajnih sredstava, kao što su: kontrast, perifraza, metafora, alegorija, anafora, epifora, tautologija, igra rečima,... Za razliku od renesansnog čoveka, barokni čovek je svestan svoje smrtnosti i prolaznosti života te se ponovno javlja duhovnost. Razlog tome leži u Katoličkoj reformaciji koja ponovno uspostavlja temelje Katoličke crkve nakon što je Martin Luter javno istupio kritikom morala sveštenika, a i same crkve. Književne teme u baroku su najčešće istorijske, religiozne i romantične.

Potpravci baroka[uredi | uredi izvor]

Barok se u književnosti javlja posle renesanse. Međutim, kako je barok predstavljen kao suprotnost renesanse, morao je postojati neki prelaz između ova dva pravca. To je bio manirizam. Barok se ne javlja u isto vreme u svim književnostima. Tako se kod nekih javlja još na početku XVI veka, dok se kod nekih javlja kasnije. Shodno tome, barokne tendencije se u nekim književnostima osećaju i kasnije, pa sežu čak i do početka XVIII veka (u srpskoj književnosti). U različitim državama barok se razvio u vidu različitih potpravaca. Tako se u Italiji razvio u vidu marinizma (ime dobio po piscu Đan Batisti Marinu), u Španiji kao gongorizam (po Luisu de Gongori), u Francuskoj kao precioznost (po Molijerovoj komediji Smešne precioze), a u Engleskoj kao jufjuizam (po romanu Jufjuis, Džordža Lilija).