Belorepi jelen

Belorepi jelen
	Mužjak
	Ženka
Status ugroženosti
	; Najmanje ugrožen (IUCN 3.1)
Naučna klasifikacija
Domen:	Eukaryota
Carstvo:	Animalia
Tip:	Chordata
Klasa:	Mammalia
Red:	Artiodactyla
Porodica:	Cervidae
Potporodica:	Capreolinae
Rod:	Odocoileus
Vrsta:	O. virginianus
Binomno ime
	Odocoileus virginianus; (Zimmermann, 1780)
Podvrste
	38, vidi tekst
	White-tailed deer range map
Sinonimi
	Dama virginiana Zimmermann, 1780; Dama virginianus Zimmermann, 1780;

Belorepi jelen ili virdžinijski jelen (lat. Odocoileus virginianus) je vrsta jelena koja kao autohtona vrsta naseljava veći deo Severne Amerike i severozapad Južne (sve do Perua i Bolivije).^[1]^[2] Uveden je i na Novi Zeland, sva ostrva Velikih Antila (Kuba, Jamajka, Haiti i Portoriko^[3]), i neke zemlje u Evropi, kao što su Češka, Finska, Rumunija, Srbija, Nemačka i Francuska.^[4]

Opis[uredi | uredi izvor]

Boja krzna belorepog jelena je crveno-smeđa u proleće i leto, a tokom jeseni i zime prelazi u sivo-smeđu. Prepoznatljiv je po karakterističnoj beloj donjoj strani repa. Rep podiže kada je uzbunjen kako bi upozorio grabljivca da je otkriven.^[5]

Populacija belorepog jelena u Njujorku je potpuno bele boje osim nosa i papaka (nije posledica albinizma). Bivše vojno skladište Seneka u njujorškom gradu Romulusu ima najveću poznatu koncentraciju belih jelena. Na ovom području je beli jelen zahvaljujući zaštiti dostigao veliku brojnost. Indikacija starosti jelena je dužina njuške i boja dlake, stariji jeleni teže da imaju duže njuške i sivlja krzna. Horizontalne zenice belorepog jelena omogućavaju mu dobar noćni vid i vid u boji tokom dana.

Belorepi jelen značajno varira u veličini, uglavnom sledeći Alenovo pravilo^[6] i Bergmanovo pravilo^[6] da je prosečna veličina veća što je životinja udaljenija od ekvatora. Mužjaci u Severnoj Americi obično teže 68 do 136 kg,^[7] ali su zreli mužjaci teški preko 180 kg zabeleženi u najsevernijim krajevima njihovog areala, pre svega u Minesoti, Ontariju i Manitobi. Godine 1926. Karl Dž. Lenander mlađi je izmerio težinu odstreljenog mužjaka belorepog jelena u blizini Toftea u Minesoti, koji je nakon što su mu izvađeni unutrašnji organi bio težak 183 kg, na osnovu čega je procenjeno da je dok je bio živ bio težak 232 kg.^[8] Ženke (košute) u Severnoj Americi obično teže 40-90 kg. Ženke iz tropskih krajeva i sa Florida Kiza značajno su manje od jedinki iz krajeva sa umerenom klimom, u proseku teže 35-50 kg, ali zabeleženi su i slučajevi ženki teških samo 25 kg.^[9] Belorepi jeleni sa Anda veći su od ostalih tropskih jelena ove vrste i imaju gusto krzno blago vunenog izgleda. Dužina se kreće od 95−220 cm, uključujući rep od 10−37 cm, a visina u ramenima je 53−120 cm.^[10]^[11] Uključujući sve podvrste, prosečna težina odraslih mužjaka tokom leta je 68 kg, a odraslih ženki je 45,3 kg. Među najvećim je vrstama jelena u Severnoj Americi, a najveća je u Južnoj Americi.^[12]

Belorepi jelen ima dvobojni vid sa plavom i žutom kao osnovnim bojama;^[13] za razliku od njega čovek ima trobojni vid. Dakle, belorepi jelen ima problem da raspozna nijanse narandžaste i crvene koje su čoveku vidljive.^[14]

Mužjacima svake godine ponovo rastu rogovi. Otprilike jedna od 10.000 ženki takođe ima rogove, mada se to obično povezuje sa frimartinizmom.^[15]

Podvrste[uredi | uredi izvor]

Tri jedinke podvrste O. v. borealis u Nju Hempširu

Na svetu postoji 26 podvrsta. Sedamnaest od njih se nalazi u Severnoj Americi (na mapi rasprostranjenosti podvrsta one su predstavljene brojevima (koji se na spisku podvrsta nalaze u zagradama)).^[16]

Severna Amerika[uredi | uredi izvor]

O. v. acapulcensis (1)– (priobalje južnog Meksika)
O. v. borealis (2)– severni belorepi jelen (najveća i najtamnija podvrsta)
O. v. carminis (4)– (teksaško meksička granica)
O. v. chiriquensis (5)– (Panama)
O. v. clavium (6)– (Florida Kiz)
O. v. couesi (7)– (Arizona)
O. v. dacotensis (9)– dakotski belorepi jelen (jedna od najsevernijih i druga po veličini podvrsta)
O. v. hiltonensis (12)– (Hilton Hed Ajlend nedaleko od obale Južne Karoline)
O. v. leucurus (13)– (priobalje Oregona)
O. v. macrourus (14)– (Srednji zapad SAD)
O. v. mcilhennyi (15)– (priobalje Luizijane)
O. v. mexicanus (17)– (srednji Meksiko)
O. v. miquihuanensis (18)– (severni Meksiko)
O. v. nelsoni (19)– (od unutrašnjosti južnog Meksika do Nikaragve)
O. v. nemoralis (20)– (od karipskog priobalja južnog Meksika do Paname)
O. v. nigribarbis (21)– (priobalje Džordžije)
O. v. oaxacensis (22)– (južni Meksiko)
O. v. ochrourus (23)– (zapad Kanade i SAD)
O. v. osceola (24)– (priobalje Floride)
O. v. rothschildi (26)– (panamsko ostrvo Kojba)
O. v. seminolus (27)– (Florida)
O. v. sinaloae (28)– (južni Meksiko)
O. v. taurinsulae (29)– (Bul Ajlend u Južnoj Karolini)
O. v. texanus (30)– (od Teksasa do Južne Dakote)
O. v. thomasi (31)– (južni Meksiko)
O. v. toltecu (32)– (od južnog Meksika do El Salvadora)
O. v. venatorius (35)– (Hanting Ajlend u Južnoj Karolini)
O. v. veraecrucis (36)– (karipsko priobalje Meksika)
O. v. virginianus (37)– (južne države SAD)
O. v. yucatanesis (38)– (severni Jukatan u južnom Meksiku)

Južna Amerika[uredi | uredi izvor]

O. v. cariacou (3)– (Francuska Gvajana i severni Brazil)
O. v. curassavicus (8)– (Kurasao)
O. v. goudotii (10)– (Kolumbija (Andi) i zapadna Venecuela)
O. v. gymnotis (11)– (severna polovina Venecuele, uključujući oblast Ljanos)
O. v. margaritae (16)– (ostrvo Margarita)
O. v. nemoralis (20)– (od karipskog priobalja južnog Meksika do Paname)
O. v. peruvianus (25)– (Peru i Bolivija)
O. v. tropicalis (33)– (Peru i Ekvador, moguće i Kolumbija)
O. v. ustus (34)– (Ekvador, moguće i južna Kolumbija i severni Peru)

Rasprostranjenost podvrsta
Severna Amerika (bez Centralne Amerike)	Centralna i Južna Amerika

Izvori[uredi | uredi izvor]

^ ^a ^b Gallina, S. & Lopez Arevalo, H. (2016). „Odocoileus virginianus”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2021.1. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 9. 6. 2021.
^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 125. ISBN 86-331-2075-5.
^ islaculebra.com
^ „White-tailed Deer (Odocoileus virginianus)”. www.arthurgrosset.com.
^ Bildstein, Keith L. (maj 1983). „Why White-Tailed Deer Flag Their Tails”. The American Naturalist. 121 (5): 709—715. JSTOR 2460873. S2CID 83504795. doi:10.1086/284096.
^ ^a ^b „North American White-tailed Deer” (PDF). www.whitetailsunlimited.com.
^ „White-tailed Deer - Odocoileus virginianus - NatureWorks”. nhpbs.org.
^ „The Outdoor Life Book of World Records”. Outdoor Life. Pristupljeno 20. 2. 2011.
^ „White-tailed deer and red brocket deer of Costa Rican Fauna”. 1-costaricalink.com. Arhivirano iz originala 30. 12. 2010. g. Pristupljeno 20. 2. 2011.
^ „ADW: Odocoileus virginianus: Information”. Animaldiversity.ummz.umich.edu. 13. 2. 2011. Pristupljeno 20. 2. 2011.
^ Boitani, Luigi, Simon & Schuster's Guide to Mammals. Simon & Schuster/Touchstone Books . 1984. ISBN 978-0-671-42805-1.
^ science.smith.edu (2011). Arhivirano 2012-06-20 na sajtu Wayback Machine
^ VerCauteren, Kurt C.; Pipas, Michael J. (2003). „A review of color vision in white-tailed deer”. Wildlife Society Bulletin. 31 (3): 684—691.
^ FWC, Deer colorblind to orange, but if you glow ... Arhivirano na sajtu Wayback Machine (13. oktobar 2016), Wakulla.com, February 23, 2009. This is a report of
G. H. Jacobs, J. F. Deegan, J. Neitz, B. P. Murphy, K. V. Miller & R. L. Marchinton, "Electrophysiological measurements of spectral mechanisms in the retinas of two cervids: white-tailed deer (Odocoileus virginianus) and fallow deer (Dama dama)", Journal of Comparative Physiology A, volume 174, number 5, pages 551–557, 1994.
^ Wislocki, G.B. (1954). „Antlers in Female Deer, with a Report of Three Cases in Odocoileus”. Journal of Mammalogy. 35 (4): 486—495. JSTOR 1375571. doi:10.2307/1375571.
^ „Odocoileus virginianus”. www.fs.fed.us. Pristupljeno 8. 6. 2020.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Burnie D.; Wilson D.E., ur. (2005). Animal: The Definitive Visual Guide to the World's Wildlife. DK Adult. ISBN 978-0-7894-7764-4.
Wilson, D.E.; Reeder, D.M., ur. (2005). Mammal Species of the World: A Taxonomic and Geographic Reference (3rd ed.). Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-8221-0. OCLC 62265494.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Ovaj članak vezan za sisare je klica. Možete doprineti Vikipediji tako što ćete ga proširiti.

[IUCN-1] Gallina, S. & Lopez Arevalo, H. (2016). „Odocoileus virginianus”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2021.1. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 9. 6. 2021.

[британика_1-2] Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 125. ISBN 86-331-2075-5.

[3] slaculebra.com

[4] „White-tailed Deer (Odocoileus virginianus)”. www.arthurgrosset.com.

[5] Bildstein, Keith L. (maj 1983). „Why White-Tailed Deer Flag Their Tails”. The American Naturalist. 121 (5): 709—715. JSTOR 2460873. S2CID 83504795. doi:10.1086/284096.

[white-tail-6] „North American White-tailed Deer” (PDF). www.whitetailsunlimited.com.

[7] „White-tailed Deer - Odocoileus virginianus - NatureWorks”. nhpbs.org.

[8] „The Outdoor Life Book of World Records”. Outdoor Life. Pristupljeno 20. 2. 2011.

[9] „White-tailed deer and red brocket deer of Costa Rican Fauna”. 1-costaricalink.com. Arhivirano iz originala 30. 12. 2010. g. Pristupljeno 20. 2. 2011.

[Animaldiversity.ummz.umich.edu-10] „ADW: Odocoileus virginianus: Information”. Animaldiversity.ummz.umich.edu. 13. 2. 2011. Pristupljeno 20. 2. 2011.

[11] Boitani, Luigi, Simon & Schuster's Guide to Mammals. Simon & Schuster/Touchstone Books . 1984. ISBN 978-0-671-42805-1.

[12] science.smith.edu (2011). Arhivirano 2012-06-20 na sajtu Wayback Machine

[13] VerCauteren, Kurt C.; Pipas, Michael J. (2003). „A review of color vision in white-tailed deer”. Wildlife Society Bulletin. 31 (3): 684—691.

[14] FWC, Deer colorblind to orange, but if you glow ... Arhivirano na sajtu Wayback Machine (13. oktobar 2016), Wakulla.com, February 23, 2009. This is a report of
G. H. Jacobs, J. F. Deegan, J. Neitz, B. P. Murphy, K. V. Miller & R. L. Marchinton, "Electrophysiological measurements of spectral mechanisms in the retinas of two cervids: white-tailed deer (Odocoileus virginianus) and fallow deer (Dama dama)", Journal of Comparative Physiology A, volume 174, number 5, pages 551–557, 1994.

[15] Wislocki, G.B. (1954). „Antlers in Female Deer, with a Report of Three Cases in Odocoileus”. Journal of Mammalogy. 35 (4): 486—495. JSTOR 1375571. doi:10.2307/1375571.

[16] „Odocoileus virginianus”. www.fs.fed.us. Pristupljeno 8. 6. 2020.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]

[15]

[16]

Normativna kontrola
Državne	Izrael Sjedinjene Države
Ostale	Enciklopedija Britanika