Benjamin Netanjahu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Benjamin Netanjahu
Netanjahu 2023. godine
Lični podaci
NadimakBibi[1]
Datum rođenja(1949-10-21)21. oktobar 1949.(74 god.)
Mesto rođenjaTel Aviv, Izrael
Državljanstvoizraelsko
NarodnostJevrej
ReligijaJudaizam
Porodica
SupružnikSara Ben-Arci (od 1991)
DecaNoa, Ajner, Jair
Politička karijera
Politička
stranka
Likud
9,13. i 15. premijer Izraela
29. decembar 2022 — danas.
PredsednikIsak Hercog
PrethodnikJair Lapid

31. mart 2009 — 13. jun 2021.
PredsednikŠimon Peres
Ruven Rivlin
PrethodnikEhud Olmert
NaslednikNaftali Benet

18. jun 1996 — 6. jul 1999.
PredsednikEzer Veicman
PrethodnikŠimon Peres
NaslednikEhud Barak

Potpis

Benjamin Netanjahu (hebr. בנימין נתניהו; Tel Aviv, 21. oktobra 1949) je premijer Izraela od 29. decembra 2022. godine. Bio je premijer i od marta 2009. do juna 2021. godine, a na toj poziciji se takođe nalazio i od 1996. do 1999. godine. Netanjahu je takođe predsednik političke stranke Likud. Na mestu premijera Izraela drži rekord po dužini mandata, a takođe je i prvi premijer koji je rođen u samom Izraelu, nakon proglašenja nezavisnosti te države 1948.[2][3]

Netanjahu je rođen u Tel Avivu u sekularnoj jevrejskoj porodici, a odrastao je u Jerusalimu i u Filadelfiji u Sjedinjenim Državama. Vratio se u Izrael po završetku srednje škole 1967. godine da bi se pridružio Izraelskim odbrambenim snagama, nedugo nakon Šestodnevnog rata.[4] Netanjahu je postao vođa tima u jedinici specijalnih snaga Sajeret Matkal i učestvovao je u mnogim misijama, uključujući operacije Gift (1968) i Izotop (1972), tokom koje je bio pogođen u rame.[5][6] Netanjahu se borio na prvim linijama u Ratu iscrpljivanja i Jomkipurskom ratu 1973. godine, učestvujući u racijama specijalnih snaga duž Sueckog kanala, a zatim vodeći napad komandosa duboko u sirijsku teritoriju.[7][8] Netanjahu je stekao čin kapetana pre nego što je časno otpušten. Nakon što je diplomirao na Masačusetskom tehnološkom institutu sa diplomom nauka i magistrom nauka, Netanjahu je postao ekonomski savetnik za Boston Consulting Group. U Izrael se vratio 1978. godine da bi osnovao antiteroristički Institut „Jonatan Netanjahu“, nazvan po njegovom bratu koji je umro vodeći operaciju Entebe.

Netanjahua je 1984. godine za stalnog predstavnika Izraela pri Ujedinjenim nacijama imenovao premijer Jicak Šamir, ulogu koju je obavljao do 1988. godine. Po povratku u Izrael, izabran je u Kneset, a 1993. godine izabran je za predsedavajućeg stranke Likud. Nastavio je da vodi stranku do pobede na izborima 1996. i imenovan je za najmlađeg izraelskog premijera ikada. Istovremeno, postao je prvi premijer Izraela rođen na teritoriji te države posle proglašenja nezavisnosti 1948. godine. Nakon odsluženog mandata, Netanjahu je bio teško poražen na izborima 1999. od strane koalicije koju je predvodio Ehud Barak; Netanjahu je odlučio da se u potpunosti povuče iz politike i ušao je u privatni sektor. Međutim, nekoliko godina kasnije, nakon što je njegov naslednik na mestu predsednika Likuda Arijel Šaron postao premijer, Netanjahu se vratio u politiku i služio je kao ministar spoljnih poslova i ministar finansija. Kao ministar finansija, Netanjahu je pokrenuo velike reforme izraelske ekonomije kojima su komentatori pripisali da su značajno poboljšale naredne ekonomske rezultate Izraela.[9] Netanjahu se kasnije sukobio sa Šaronom i na kraju je dao ostavku zbog neslaganja u vezi sa planom razdvajanja Gaze.

Netanjahu se vratio na čelo Likuda u decembru 2005. godine nakon što je Šaron istupio i osnovao novu stranku Kadima.[10] Iako je Likud završio kao drugi na izborima 2009. godine, Netanjahu je uspeo da formira koalicionu vladu sa drugim desničarskim strankama i po drugi put je položio zakletvu kao premijer.[11][12][13] Nastavio je da vodi Likud do pobede na izborima 2013. i 2015. godine.[14] Nakon što su izbori u aprilu 2019. godine rezultirali time da nijedna stranka nije mogla da formira vladu, održali su se drugi izbori 2019. godine. Na izborima u septembru 2019. godine, centristička stranka Plavi i Beli, koju je vodio Beni Ganc, pojavila se malo ispred Netanjahuovog Likuda; međutim, ni Netanjahu ni Ganc nisu uspeli da formiraju vladu.[15] Nakon nastavka političkog zastoja, ovo je bilo rešeno kada su Likud i Plavi i Beli postigli koalicioni sporazum nakon izraelskih parlamentarnih izbora 2020. godine. Prema uslovima sporazuma, premijersko mesto bi se rotiralo između Netanjahua i Benija Ganca, prema kojem je Ganc trebalo da nasledi Netanjahua u novembru 2021.[16] U decembru 2020. ova koalicija je propala raspisivanjem novih izbora zakazanih za 2021. godinu.

Od decembra 2016. godine, Netanjahu se nalazi pod istragom izraelske policije i tužilaca zbog korupcije.[17] Dana 21. novembra 2019, optužen je za kršenje poverenja, primanje mita i prevaru.[18] Zbog optužnice, Netanjahu je zakonski dužan da se odrekne svih mesta u ministarstvu, osim mesta premijera.[19][20]

Rani život i vojna karijera[uredi | uredi izvor]

Netanjahu je rođen 1949. u Tel Avivu, Izrael, u jevrejskoj porodici. Njegova majka Tzila Segal (1912–2000) rođena je u Petah Tikvi u Mutasarifatu Jerusalima Osmanskog carstva, a njegov otac, rođen u Varšavi, prof. Benzion Netanjahu (po rođenju Milejkovski) (1910–2012) bio je iskusan istoričar specijalizovan za jevrejsko zlatno doba Španije. Netanjahov deda po ocu Nejtan Milejkovski bio je zapaženi rabin i cionistički pisac. Kada je Netanjahov otac emigrirao u Izrael, on je hebrajizovao je svoje prezime od „Milejkovski“ do „Netanjahu“ što znači „Bog je dao“. Iako je njegova porodica pretežno aškenaška, on je izjavio da je njegov DNK test otkrio da ima delom i sefardsko poreklo. On tvrdi da vodi poreklo od Vilna Gaona.[21][22]

Netanjahu je bio drugo od troje dece. U početku je odrastao i školovan u Jerusalimu, gde je pohađao osnovnu školu Henrieta Szold. Kopija njegovih ocena iz 6. razreda učiteljice Rut Rubenštajn ukazuje je na to da je Netanjahu bio učtiv, uljudan i uslužan; da je njegov rad bio „odgovoran i tačan“; i da je bio druželjubiv, disciplinovan, vedar, hrabar, aktivan i poslušan.[23]

Između 1956. i 1958. godine, i ponovo od 1963. do 1967. godine,[24] njegova porodica je živela u Sjedinjenim Državama u mestu Čeltnam u Pensilvaniji, predgrađu Filadelfije, dok je njegov otac Benzion Netanjahu predavao na Dropsi koledžu.[4] Benjamin je pohađao i završio srednju školu u Čeltnamu i bio aktivan u debatnom klubu, šahovskom klubu i fudbalu.[4] On i njegov brat Džonatan postali su nezadovoljni površnim načinom života na koji su naišli u tom području, uključujući prevladavajući pokret kontrakulture mladih, književnu interpretaciju usredsređenu na individualizovana osećanja i liberalni osećaj Reformske sinagoge, Hrama Judeje iz Filadelfije, koji je porodica posećivala.[4] On i dan danas tečno govori engleski jezik, sa primetnim filadelfijskim naglaskom.[25]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Video snimak o Benjaminu Netanjahu kompanije Israel Njuz Kompani

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Benjamin Netanyahu”. Biography (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. maj 2021. 
  2. ^ Heller, Aron (17. 7. 2019). „Netanyahu makes history as Israel's longest-serving leader”. Associated Press. Pristupljeno 24. maj 2021. 
  3. ^ Williams, Dan (18. 7. 2019). „Bruised but driven, Netanyahu becomes Israel's longest-serving PM”. Reuters. Pristupljeno 24. maj 2021. 
  4. ^ a b v g Moyer, Justin (3. 3. 2015). „Why Benjamin Netanyahu is so tough: He's from Philadelphia”. The Washington Post. Arhivirano iz originala 5. 3. 2015. g. Pristupljeno 5. 3. 2015. 
  5. ^ Remnick, David (23. 1. 2013). „Bibi's Blues”. The New Yorker. 
  6. ^ Dempsey, Judy (3. 5. 2012). „The Enduring Influence of Benjamin Netanyahu's Father”. Carnegie Europe. 
  7. ^ Buhbut, Amir. „Sayeret Matkal is 50 years old”. NRG Maariv. Arhivirano iz originala 14. 10. 2012. g. Pristupljeno 14. 04. 2021. 
  8. ^ Ginsburg, Mitch (25. 10. 2012). „Saving Sergeant Netanyahu”. The Times of Israel. 
  9. ^ Mitchell, Thomas G. (2015). Likud Leaders. Jefferson, North Carolina: McFarland. str. 186. ISBN 978-0786497133. 
  10. ^ „Netanyahu elected as Likud party chairman”. Xinhua News Agency. 20. 12. 2005. Arhivirano iz originala 27. 2. 2006. g. Pristupljeno 27. 7. 2009. 
  11. ^ Hoffman, Gil (10. 2. 2009). „Kadima wins, but rightist bloc biggest”. The Jerusalem Post. Pristupljeno 17. 6. 2012. 
  12. ^ „Netanyahu sworn in as Israel's prime minister”. Haaretz. 31. 3. 2009. Pristupljeno 10. 3. 2013. 
  13. ^ Heller, Jeffrey (31. 3. 2009). „Netanyahu sworn in as Israeli prime minister”. Reuters. Arhivirano iz originala 24. 09. 2015. g. Pristupljeno 10. 3. 2013. 
  14. ^ Tobin, Amir; Birnbaum, Ben (20. 3. 2015). „'Is This Ship Sinking?' Inside the Collapse of the Campaign Against Netanyahu”. The New Yorker. New York City: Condé Nast. 
  15. ^ Hoffman, Gil (21. 11. 2019). „Rivlin hands over mandate, begs MKs to prevent third election”. The Jerusalem Post (na jeziku: engleski). Pristupljeno 21. 11. 2019. 
  16. ^ Eglash, Ruth (17. 5. 2020). „After three elections and political deadlock, Israel finally swears in new government”. The Washington Post. Pristupljeno 20. 5. 2020. 
  17. ^ „Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu to be indicted on corruption charges”. NBC News. 28. 2. 2019. Pristupljeno 28. 2. 2019. 
  18. ^ Wootliff, Raoul (21. 11. 2019). „AG announces Netanyahu to stand trial for bribery, fraud and breach of trust”. Times of Israel. Pristupljeno 22. 11. 2019. 
  19. ^ Levinson, Chaim (23. 11. 2019). „Netanyahu to Relinquish Ministerial Portfolios in Coming Days”. Haaretz. Pristupljeno 23. 11. 2019. 
  20. ^ Staff writer (23. 11. 2019). „Netanyahu said set to give up 4 ministry portfolios after charges announced”. The Times of Israel. Pristupljeno 23. 11. 2019. 
  21. ^ Itamar Eichner (25 May 2016) "Netanyahu: I have Sephardic roots as well", Ynetnews
  22. ^ Winer, Stuart. „Netanyahu reveals his roots go back to Spain”. www.timesofisrael.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2020-08-16. 
  23. ^ Lidman, Melanie (28. 8. 2012). „PM was 'responsible' sixth-grader, evaluation shows”. The Jerusalem Post. Pristupljeno 30. 8. 2012. 
  24. ^ „Prime Minister Benjamin Netanyahu”. Ynetnews. 10. 2. 2012. Pristupljeno 9. 3. 2013. 
  25. ^ Gresh, Alain; Vidal, Dominique (2004). The New A–Z of the Middle East (2nd izd.). I.B. Tauris. str. 217. ISBN 978-1-86064-326-2. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Premijer Izraela (1996—1999)
Premijer Izraela (2009—)