Pređi na sadržaj

Bitka na Ebru (1938)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka na Ebru
Deo Španskog građanskog rata

Republikanske snage prelaze Ebro.
Vreme25. jul16. novembar 1938.
Mesto
Ishod

Pobeda Frankovih snaga

  • teritorija Republike prepolovljena na dva dela
Sukobljene strane
Španija Španska republika
Internacionalne brigade
Nacionalistička Španija
Nacistička Njemačka Legija Kondor
Italija Legionarska avijacija
Komandanti i vođe
Španija Visente Roho Ljuk
Španija Huan Modesto
Fransisko Franko
Fidel Davila Arondo
Jačina
80.000[1][2] 90.000[3]
Žrtve i gubici
10.000–15.000 mrtvih[4] 6.500 mrtvih[4]

Bitka na Ebru je bila poslednja velika republikanska ofanziva tokom Španskog građanskog rata. Odigrala se od jula do novembra 1938. godine.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Mapa Španije osam meseci pred bitku na Ebru (Republikanci crveno, Nacionalisti plavo).

Do 1938. godine, Druga španska republika našla se pred rasulom. Baskija je pala u ruke Frankovih nacionalističkih snaga, POUM se raspala usled unutrašnjih frakcionaških borbi, a sve veći broj država u svetu počeo je da staje na stranu (načelna potpora) nacionalista, jer se pobeda republikanske strane nije činila izglednom.

U nastojanju da spreči poraz, predsednik vlade Španije Huan Negrin odobrio je plan za ofanzivu, koji je osmislio Visente Roho Ljuk. Cilj ofanzive bio je da se rastereti pritisak Frankovih snaga na Valensiju i Kataloniju i pokazati ostalim državama da je Republika dovoljno snažna.

Bitka[uredi | uredi izvor]

Pozicije snaga pred početak bitke (Republikanci crveno, Nacionalisti plavo).

Ofanziva je započela 25. jula 1938, kada su republikanske snage pod komandom pukovnika Modesta sa 90 plovila i preko pontonskih mostova prešle reku Ebro i izvršile iznenadni napad na Nacionaliste.[5] Tokom prvog dana borbi, Republikanci su zarobili preko 4.000 nacionalističkih vojnika, a isto tako velik broj je dezertirao. Do 26. jula republikanci su prešli 800 km fronta. Napadi su u početku bili uspešni, sve dok nacionalisti nisu zaustavili ofanzivu zahvaljujući nadmoći vojnog vazduhoplovstva.

Franko je odlučio da u bitku pošalje tešku artiljeriju (osam divizija, više od 400 bombardera i 100 lovaca). Sem toga, nemačka Legija Kondor i italijanska Legionarska avijacija konstantno su bombardovale republikanske pontonske mostove, iako su republikanski inženjeri uspevali da ih brzo poprave. Međutim, ovo je usporilo dotok novih oružanih snaga i svakodnevnih potrepština, što je oslabilo redove Republikanaca.[6] Cilj Republikanaca tokom bitke bio je da se osvoji strateški bitan grad Gandesa, ali im to nije pošlo za rukom zbog snažne utvrđenosti neprijateljskih snaga u mestu.

Republikanska ofanziva se završila, pa je Franko odlučio po svaku cenu da uništi Republikance kod Ebra. Front se pretvorio u scenario klasičnih bitaka iz Prvog svetskog rata, gde su obe strane jurišale i završavale s gomilom poginulih, a da pomaka na frontu nije bilo. Ključ za pobedu Nacionalista na kraju su bile italijanske i nemačke vazdušne snage, odnosno oko 500 borbenih aviona, koji su svakodnevno bombardovali republikanske položaje. Na vrhuncu bitke, Republikanska vlada je, pod pritiskom Društva naroda, bila prisiljena da povuče Internacionalne brigade (10.000 dobrovoljaca) iz sveukupnog angažmana u građanskom ratu,[7] što je dodatno oslabilo Republiku. Nacionalisti su zatim pokrenuli kontraofanzivu, ukupno njih šest do završetka bitke 16. novembra iste godine, čime je zapečaćen poraz Republikanske armije.

Poraz na Ebru dodatno je demotivisao vladu i snage Republike u daljem pružanju značajnijeg otpora. Ova bitka ujedno je bila i poslednji angažman Internacionalnih brigada u ovom ratu, koje su nakon bitke poslate u zaleđe i raspuštene.

Posledice[uredi | uredi izvor]

Mapa Španije novembra 1938, odmah nakon bitke na Ebru i neposredno pred pad Katalonije.

Republikanska ofanziva je prouzročila suprotan učinak od onog koga je zamislila vlada Huana Negrina. Narodna republikanska armija je bila neutralizovana kao vojna sila, te do kraja rata 1. aprila 1939, nije bila sposobnija za nijedan veći angažman sem odbrambenih operacija i povlačenja.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Thomas 2001, str. 813
  2. ^ Beevor 2006, str. 350
  3. ^ Beevor 2006, str. 357
  4. ^ a b Thomas 2001, str. 833
  5. ^ Preston 2006, str. 289.
  6. ^ Beevor 2006, str. 352–353.
  7. ^ Beevor 2006, str. 362.

Literatura[uredi | uredi izvor]