Bijele i Samarske stijene
| Bijele i Samarske stijene | |
|---|---|
| |
| Pogled na Bijele i Samarske stijene | |
| Opšte informacije | |
| Osnovan | 1985. |
| Površina | 1.175 ha |
| Najviši vrhovi | Samarske stijene 1.302 m, Bijele stijene 1.335 m |
| Položaj | Velika Kapela Hrvatska
|
| Spacifičnost i misija | Prirodno i civilizacijsko područje neizmenjenih prirodnih odlika sa reprezentativnim prirodnim ekosistemima, namenjeno isključivo za očuvanje izvorne prirode, genskog fonda, ekološke ravnoteže, praćenje prirodnih pojava i procesa, naučna istraživanja kojima se ne narušavaju prirodna obeležja, vrednosti, pojave i procesi. |
| Uprava parka | |
| Broj posetilaca | 50.000 |
| Veb stranica | |
Bijele i Samarske stijene su strogo zaštićeni rezervat prirode, proglašen 1985. godine, na površini od 1.175 ha u središnjem delu Velike Kapele u Primorsko-goranskoj i Karlovačkoj županiji u Republici Hrvatskoj. Karakteriše se brojnim bizarni krečnjačkim stenama, na čijim blokovima rastu šuma jele, smreke i bukve. Najviši vrh Samarskih stijena iznosi 1.302 m, a zapadno od njih nalaze se vrh Bijele stijene visok 1.335 m.
U rezervatu se nalaze najraznolikije karakteristike krasa. Od flore mogu se naći primerci runolist, srčanik, dragušac, a od faune medvedi, lasice, puhovi i kune.[1]
Bijele stijene i Samarske stijene jedine su stroge rezerve u Primorsko-goranskoj županiji. Ovo je područje sa najstrožim režimom zaštite. U Hrvatskoj postoji još samo jedno područje sa takvim režimom zaštite - Hajdučki i Rožanski kukovi na Velebitu. U strogom rezervatu sve je podređeno očuvanju prvobitne prirode. Čak i za grupne posete u svrhu obrazovanja i istraživanja neophodno je dobiti dozvolu nadležnog Ministarstva. Upravo zbog svoje divljine i nepristupačnosti, zadržali su karakteristike netaknute prirode.[2]
Naziv[uredi | uredi izvor]
Bijela stana je dobila naziv po izrazito beloj boji stena i litica koje se uzdižu iznad šumskog pojasa (jela, smreka, bukva, javor, klekov bor), i tako stvaraju kontrast između zelenila i krečnjaka.
Položaj i prostranstvo[uredi | uredi izvor]
Bijele i Samarske stijene se nalaze u srcu Hrvatske, na području Gorskog Kotara, između Vinodola, Fužina, Mrkoplja, Ogulina, Jasenka i Žute Lokve, prekrivene prostranim šumskim područje u kojem nema većih naselja. Ovo područje poznato je i kao Velika kapela.
Bijela stena leži 15 km jugoistočno od Mrkoplja i 2 km istočno od Samarskih stijena, nedaleko od Bjelasice.
Od ukupne površine od 1.175 ha - manji deo površine, oko 191 hektara nalazi se u Karlovačkoj županiji, u gradu Ogulinu).[2]
Prilaz[uredi | uredi izvor]
Glavno polazište za pristup na Veliku Kapelu su naselja Mrkopalj, do kojeg se stiže iz Delnica sa severne strane, i Jasenak, do kojeg se stiže asfaltiranim putem iz Ogulina. Odatle se nastavlja makadamski put sa koga počinju planinarske oznake prema Bijelim i Samarskim stijenama, te prema Bjelasici, i poznata je pod nazivom Begova staza, kojom je najpogodniji prilaz Samarskim stijenama iz Mrkoplja i Tuka. Mešutim prilaz je moguć i s južne strane, iz Jasenka.[1]
Planinarski put za uspon u Samarske stijene počinje od 13. kilometra puta iz sela Tuka. Glavno uporište je Ratkovo sklonište, drvena brvnara skrivena u polupećini ispod okomite stene, koja je nadvisuje kao prirodni krov. Put do Bijele stijene je dobro označenom i lako prohodna, ali strm. Nakon hoda planinarskom stazom, i sat vremena uspinjanja kroz šumu, stiće se neposredno pod vrhove Bijelih stijena nalaze se dve planinarske kuće.[1]
Put se dalje penje kroz stene i ide prema vrhu, sa koga puca impresivan pogled. Sa samog vrh Bijelih stijena visokog 1.335 metara pruža se pogled na Bjelolasicu, Klek i na mnogobrojne kraške tornjeve najneobičnijih oblika.[1]
Zbog divlje prirode, nepristupačan kraški teren sa brojnim vrtačama, do stena i kamenih kula Bijele i Samarske stijene teško je doći krećući se van obeleženih puteva, i zato nije dozvoljeno napuštanje i kretanje van obeleženih puteva.[2]
Geografija[uredi | uredi izvor]
Bijele i Samarske stijene su središnji deo Velike Kapele planinski lanac u Republici Hrvatskoj, koji se nalazi na istoku Gorskog kotara, a proteže se od Gorskog kotara na zapadu do Male Kapele i Like na istoku, od Ogulinske doline na severu do Vinodolskog primorja na jugu.
Na ovom prostoru se nalazi najuži planinski prag između kontinentalne Panonije i primorskog Mediterana.
Najviši vrh Samarskih stijena iznosi 1.302 m, a zapadno od njih nalaze se vrh Bijele stijene visok 1.335 m.
Kao i Hajdučki Rožanski kukovi, Bijele i Samarske stijene nastale su zahvaljujući igri prirode, odnosno uticaju atmosferskih uslova i geoloških sila, a rezultati su zapanjujući. Važno je znati da je to područje izuzetno geološki raznoliko, a toliko je posebno da mnogi znalci kažu da ovu vrstu divljine vide samo u filmovima.[3]
NBijela stena se sastoji se od dva reda grebena odvojenih prevojem Boca. Grebeni se pružaju u dinarskom pravcu (severozapad-jugoistok). Bele stene su građene uglavnom od gusto slojevitih krečnjaka i breča srednje jure, a u manjoj meri su prisutni i neslojeni grebeni krečnjaci starijeg dela gornje jure. Litice su obložene snežno belom korom formiranom dugotrajnim egzodinamičkim procesima karakterističnim za kraške terene.[4]
Klima[uredi | uredi izvor]
Klimatski tipovi izmenjuju se od Ogulinske doline na severu (kontinentalna klima), preko centralnog planinskog masiva Bjelolasica (planinska klima), do Vinodolskog primorja na jugu (mediteranska klima). Padavina ima u velikim količinama tokom cele godine.
Vodotoci i izvori[uredi | uredi izvor]
Iako su Bijele i Samarske stijene toko cele godine izložene padavinama u velikim količinama zbog specifičnog geološkog sastava stena vod se na ovom području dugo ne zadržava već kroz sistem pukotina i propusnog krečnjačkog sloja odlazi u podzemlje. Stoga na području Bijelih i Samarskih stijene ne postoje stalni površinski vodotoci ili izvori.
Flora i fauna[uredi | uredi izvor]
Flora[uredi | uredi izvor]
Raznovrsnost biljnog sveta ogleda se od primorskog rastinja na jugu (Vinodolsko zaleđe), preko Alpskog ili visokoplaninskog rastinja u centralnom delu (Bjelolasica) do kontinentalnog rastinja u severnom delu (Ogulinska dolina).
Šumsko područje čine jela, smreka, bukva, javor i kleka. Alpska flora ima mnogo predstavnika:
- Runolist (Leontopodium alpinum), veoma retka i zaštićena biljka u čitavoj Evropi. Može se naći samo na veoma nepristupačnim i visokim delovima planina (od oko 2000 do oko 2900 metara nadmorske visine), kamenitim, planinskim liticama (otuda ime - lat. alpinus = planinski) pa je njeno branje često dovodilo do stradanja planinara. Pripada familiji glavočika (lat. Asteraceae) sa vrlo uočljivom i karakterističnom cvasti koja je glavno obeležje ove biljke. Cvast izgledom podseća na lavlju šapu pa otuda i ime biljke (grč. leon = lav i grč. podion = nožica).
- Stenoviti šaš (Carex rupestris), vrsta je cvetnice iz roda Carex, poreklom iz umerene i subarktične Severne Amerike, Grenlanda, Islanda, Evrope i Azije. Najradije raste na stenovitim izbočinama.
- Austrijski divokozjak (Doronicum austriacum), trajna zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae).
- Alpska joha (Adenostyles alllariae),
- Alpski maslačak (Cicerbita alpina)
- Alpski iringo (Eryngium alpinum),
- Alpski ljiljan (lilium carniolicum)
Na ovom prostoru rastu i mnoge druge planinske i šumske biljke, paprati, mahovine, gljive.
Fauna[uredi | uredi izvor]
Životinjski svet je raznolik, i sastoji se od:
- Zveri: vukovi, medvedi, risovi, lisice
- Ptica: orlovi, tetrebi, alpsi kos, alpska kreja, alpski detlić
- Krupne divljači: jelena, srna, divlja svinja,
- Sitne divljači: zec, kuna, jazavac, miševi.
- Raznih drugih divljih životinja.
Od gmizavaca dominiraju:
- Velebitski gušter (Lacerta horvathi), endemska vrsta za Evropu. Donedavno je ova vrsta bila svrstana u isti rod kao i morfološki sličan peščani gušter. Prirodno stanište su mu umerene šume i grmlje, i kamenita područja, kao šo su Bijele i Samarske stene.[5][6][7]
- Crni daždevnjak (Salamandra atra), vodozemac koji pripada porodici daždevnjaka i mrmoljaka. Crni daždevnjak je životinja koja je stavljena pod zaštitu kao kritično ugoržena vrsta u Hrvatskoj i Srbiji.[8][9]
- Zmije (crnica i riđovka),
kao i druge vrste gmizavaca.
Istorija[uredi | uredi izvor]
Bele stene istraživali su i popularizovali prirodnjaci Dragutin Hirc i Miroslav Hirc početkom 2. veka. Sklonište ispod stene izgrađeno je 1928. godine (obnovljeno 2020. godine), a planinarska kuća („Hirčeva kuća“) 1968. godine.
Opšte informacije[uredi | uredi izvor]
U park prirode Bijele i Samarske stijene priroda se u pravom smislu igrala stvarajući neobične oblike krečnjačkih stena Na mnogim mestima u Bijelim i Samarskim stijenama štrče oštri i vertikalni oblici, katkad i do 50 metara u visinu iznad terena.[1]
Stenoviti su vrhovi međusobno odvojeni bezbrojnim rasedima, žljebovima, pukotinama i provalijama. Upravo zbog takva reljefa Bijele i Samarske stijene izrazito su nepristupačno i teško prohodno područje.
Osim vrhova koji su goli i stenoviti, ostalo područje na prostoru Bijele i Samarske stijene, a i nedaleko izvan njega, prekrivaju nepregledne šume, koje su svojim tamnim tonovima odskaču od belih krečnjačkih stena u pozadini ovog pejzaža.
Najslavniji simbol Bijelih stijena su kameni Prsti - niz od pet prirodnih kamenih skulptura u vršnoj steni, uzdignutih poput prstiju šake prema nebu. Taj prizor, ilustruje koliko snaga prirode može biti stvaralačka i maštovita, i trajano ostaje u sećanju svakog posetioca Bijelih stijena.[1]
- Pogled na Samarske stijene
-
Samarske stijene -
Samarske stijene
Zaštita[uredi | uredi izvor]
Prema definiciji koju je prihvatio međunarodno udrženje IUCN (International Union for Conservation of Nature) kao najveća mreža saradnika i međunarodno najuvaženiji autoritet na području zaštite prirode, zaštićeno područje je kopneno i/ili morsko područje posebno namenjeno zaštiti i održavanju biološke raznolikosti kao i područje prirodnih i srodnih kulturnih bogatstava, kojima se upravlja zakonskim ili kakvim drugim neohodnim sredstvima
Ova definicija zaštićenog područja prenesena je i u Zakon o zaštiti prirode Republike Hrvatske (NN 80/2013) prema kome je zaštićeno područje geografski jasno određen prostor koji je namenjen zaštiti prirode i kojim se upravlja radi dugoročnog očuvanja prirode i pratećih usluga ekološkog sistema.[10]
Kako bi se jedinstveno planinsko područje Bijele i Samarske stijene što bolje trajno zaštitilo, Bijele i Samarske stijene proglašene su strogim prirodnim rezervatom, što je u suštini najstroži oblik zaštite prirode, strožiji i od nacionalnog parka.[3]
Podsetimo, strogi rezervati su kopnena ili morska područja sa nepromenjenom ili minimalno izmenjenom prirodom, a njihova svrha je samo očuvanje prirode koja se tamo nalazi.[3]
U strogim rezervi u Hrvatskoj zabranjen je bilo koji oblik ekonomske aktivnosti ili bilo koja druga vrsta aktivnosti koja može poremetiti prirodni razvoj područja, pa je vrlo važno znati da ako tamo odete, morate biti posebno pažljivi.[3]
U Republici Hrvatskoj postoje dva stroga rezervata, i to Bijele i Samarske stijene, koji uz Hajdučke i Rožanske kukove privlače sve više ljubitelja prirode, planinarenja i istraživanje, jer u ovom parku nalaze isključivo prirodu čije poreklo nije bilo uslovljeno ljudskom rukom, i koju treba istražiti ih uživo.[3]
- Pogled na Bijele stijene
-
Bijele stijene -
Bijele stijene
.jpg)
Turizam[uredi | uredi izvor]
Bijele i Samarske stijene su jedinstven geomorfološki fenomen krša u okrilju šume. U ovom kamenitom središtu Velike Kapele turisti mogu naći jedinstven kutak mira i tišine, u kome je najglasniji zvuk šum vetra u granama i cvrkutanje ptica u letu iznad stenovitog krša.
Osim kamenih Prstiju, koji su jedno od najimpresivnijih mesta u Bijelim stijenama svakako je dolac s "kapelicom", koji je sa svih strana amfiteatralno zatvoren vertikalnim stenama visokim 50 metara, u koji se ulazi kroz uzak prolaz ispod stene zvane Slonova brada.
Od ulaza u dolac s Kapelicom nastavlja se Vihoraški put, jedan od najtežih planinarskih pravaca u Hrvatskoj koji vodi kroz bespuće po izrazito divljem terenu. Put je jednim delom obezbeđen čeličnom sajlom i klinovima, tako da se poseta ovom delu parka preporučuje samo iskusnim planinarima.[1]
- Pogled na Samarske i Bijele stijene
-
Masiv Klek -
-
-
-
-
Zanimljivost[uredi | uredi izvor]
Jedna od zanimljivosti je Ratkovo sklonište u polupećini u podnožju jedne od mnogih visokih i vertikalne stene.[11]
Ratkovo sklonište je građevina neobičnog šestougaonog oblika, izgrađeno od drveta. Ulavnom je smešteno unutar polupećine šerpaske stene, koja se uzdiže 35 metara iznad Ratkovog skloništa.[11]
Sklonište je napravljena kao odmorište za planinare na sigurnom na jedinstvenom položaju, barem u Hrvatskoj. Izgradili su ga alpinisti iz planinarskog univerzitetskog društva „Velebit“ iz Zagreba.[12]
Staro sklonište koje je prvi put izgrađeno 1952. godine, slučajno je izgorelo, a 1982. godine izgrađeno je sadašnje sklonište koje je još uvek u funkciji.[11]
U skloništu postoji ognjište za vatru, zaštićena kamenjem, na kome se može spremiti roštilj ili jednostavno sedeti pored vatre. Okolne stene su pripremljene za penjače i uživanje u stenama.[11]
Iz skloništa se može napraviti izlet na vrh samarinske stene, do dvorca ili na južnu grupu satena ili duž vihornog prolaza stići do belih stena.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g d đ e „Bijele i Samarske stijene”. Dobrodošli na službene stranice Hrvatske turističke zajednice! (na jeziku: hrvatski). Pristupljeno 2021-04-23.
- ^ a b v „Bijele i samarske stijene, Croatian Protected Areas”. www.9aff.sova-projekt.hr. Pristupljeno 2021-05-29.
- ^ a b v g d „Bijele i Samarske stijene: Nevjerojatni dio Gorskog kotara u kojem se smijete samo šetati i uživati u prirodi”. Punkufer.hr. Pristupljeno 2021-04-23.
- ^ „Bijele stijene | Hrvatska enciklopedija”. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 2021-04-23.
- ^ Andrea Villa, Massimo Delfino 2019. A comparative atlas of the skull osteology of European lizards (Reptilia: Squamata). Zoological Journal of the Linnean Society 187 (3): 829–928
- ^ Arnold, E.N.; Arribas, O. & Carranza, S. 2007. Systematics of the Palaearctic and Oriental lizard tribe Lacertini (Squamata: Lacertidae: Lacertinae), with descriptions of eight new genera. Zootaxa 1430: 1-86
- ^ Arribas, O. J. 1997. Morfologia, filogenia y bibliografia de las lagartijas de alta montana de los Pirineos [Microforma]. Tesis doctoral - Universitat Autònoma de Barcelona. Publicaciones de la Universitat Autònoma de Barcelona, 08193 Bellaterra (Barcelona), 353 pp. ISBN 84-490-0830-1
- ^ Džukić, G. : Fauna, zoogeografija i zaštita repatih vodozemaca (Caudataa) Srbije. Doktorska disertacija. Beograd: Biološki fakultet Univerziteta u Beogradu, 1993.
- ^ Krizmanić, I. (1997). Nova otkrića vrste Salamandra atra na prostoru Prokletija. Priština: Institut za zaštitu prirode Srbije
- ^ MARTINIĆ, I. (2010): Upravljanje zaštićenim podruĉjima prirode. Sveuĉilište u Zagrebu, Šumarski fakultet, str: 40. – 44.
- ^ a b v g „Ratkovo sklonište, Samarske stijene”. Breganja. 2011-02-20. Arhivirano iz originala 02. 06. 2021. g. Pristupljeno 2021-05-29.
- ^ „Planinarski kutak - Ratkovo sklonište”. sites.google.com (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2021-05-29.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Mala enciklopedija Prosveta, Treće izdanje, 1985 Beograd isbn 978-86-07-00001-2
- Marković, Jovan Đ. (1990). Enciklopedijski geografski leksikon Jugoslavije. Sarajevo: Svjetlost. ISBN 978-86-01-02651-3.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Bijele i Samarske stijene: Nevjerojatni dio Gorskog kotara u kojem se smijete samo šetati i uživati u prirodi (jezik: hrvatski)
- Croatian Protected Areas (jezik: hrvatski)