Pređi na sadržaj

Blažo Popivoda

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
blažo popivoda
Blažo Popivoda
Lični podaci
Datum rođenja1911.
Mesto rođenjaLješev Stub, kod Cetinja, Kraljevina Crna Gora
Datum smrti14. oktobar 1944.(1944-10-14) (32/33 god.)
Mesto smrtiBeograd, Srbija
Delovanje
Član KPJ od1935.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
SlužbaNOV i PO Jugoslavije
19411944.
Činkapetan
Heroj
Narodni heroj od10. jula 1953.

Blažo Popivoda (Lješev Stub, kod Cetinja, 1911Beograd, 14. oktobar 1944) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, kapetan NOVJ i narodni heroj Jugoslavije.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 1911. godine u selu Lješev Stub, kod Cetinja. Njegov otac Marko, teško je ranjen u jurišu na Taraboš, kod Skadra u Prvom balkanskom ratu 1912, od čega je preminuo u cetinjskoj bolnici. Tako je Blažo veoma rano ostao bez oca, kojeg nije ni zapamtio. Osnovnu školu završio je u selu Bjelice, a posle je ostao na selu, jer nije imao para za dalje školovanje.[1]

Družeći se sa Krstom Popivodom i ostalim komunistima tog kraja, vrlo mlad je pristupio radničkom pokretu. Učestvovao je u mnogim demonstracijama i drugim akcijama koje je organizovala Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), čiji je član postao 1935. godine. Bio je vođa grupe Katunjana koji su učestvovali velikim demonstracijama na Belvederu, kod Cetinja, 1936. godine.[1]

Grob Blaže Popivode i Dušana Milutinovića

Posle Aprilskog rata i okupacije Jugoslavije, aktivno je radio na organizovanju ustanka na području Katunske nahije. Učestvovao je u napadu na Čevo, 13. jula 1941, čime je otpočeo Trinaestojulski ustanak. Zajedno sa Lovćenskim bataljonom učestvovao je u Pljevaljskoj bici, 1. decembra 1941, a dvadeset dana kasnije ušao je u sastav novoosnovane Prve proleterske udarne brigade.[1]

Aprila 1942. Blažo je u oslobođenoj Foči od Vrhovnog komandanta NOP i DVJ Josipa Broza Tita prvi primio zastavu Prvog lovćenskog bataljona Prve proleterske udarne brigade. Učestvovao je u svim borbama brigade, a posebno se istakao na Krčinom brdu, kada je jurnuo na gomilu Italijana i četnika i omogućio prodor svojoj jedinici.[2]

Jedinicu je napustio, na određeno vreme, da bi završio Partijsko-političku školu u Jajcu. Nakon škole, određen je za političkog komesara jedne novoosnovane brigade, ali je na lično insistiranje vraćen u Prvu proletersku brigadu, u kojoj je postavljen za političkog komesara Prvog bataljona. Imao je čin kapetana Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.[2]

Poginuo je 14. oktobra 1944. na Banjici, tokom borbi za oslobođenje Beograda.[3][4] Nakon oslobođenja Beograda, sahranjen je na Slaviji, zajedno sa Dušanom Milutinovićem i Dragišom Radovićem, a 1954. njihovi posmrtni ostaci su preneti na Groblje oslobodilaca Beograda 1944.[2]

Ukazom predsednika FNR Jugoslavije Josipa Broza Tita 10. jula 1953. proglašen je za narodnog heroja Jugoslavije.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Narodni heroji 2 1982, str. 109.
  2. ^ a b v g Narodni heroji 2 1982, str. 110.
  3. ^ Prvi bataljon 1977, str. 589.
  4. ^ Radanović 2014, str. 170.

Literatura[uredi | uredi izvor]