Bogorodica Onjisanti

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Đoto di Bondone „Bogorodica Onjisanti“ (1310)

Bogorodica Onjisanti je slika na dasci dimenzije 325h204 sm, italijanskog slikara, arhitekte i skulptora Đota di Bondonea (ital. Giotto di Bondone, 12661337), poznatijeg kao Đoto, iz kruga umetnika gotike i prethodnika epohe renesanse. Kako slika potiče iz firentinske crkve Onjisanti, u kojoj se, kako navodi jedan dokument, 1418. godine, još uvek nalazila na sporednom oltaru najverovatnije i dobila naziv.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Sliku (fresku) Bogorodica Onjisanti Đoto je najverovatnije oslikao (prema sukobljenim stavovima kritike), najverovatnije sa ostalim freskama u Padovi oko 1310. godine.

Slika se prvobitno nalazila na sporednom oltaru u crkvi Onjisanti, odakle je 1810. godine premeštana u Galeriju Akademije, a zatim 1919, u Ufici, u Firenci gde se i danas nalazi.

Opis slike[uredi | uredi izvor]

Na slici je prikazana Bogorodica sa malim Hristom u naručju, koja sedi na prestolu elegantne gotičke arhitekture, koji podseća na ciborijume Arnolfa di Gambirja. Bogorodičin pogled je upravljen ka posmatraču, dok stepenik u prvom planu kao da poziva posmatrača (vernika) da učestvuje u prikazivanju božanstva.

Anđeli su prikazani iz profila, a sveci raspoređeni oko prestola diskretno okrenuti poluprofilom, sa čeono naslikanim oreolom koji intenzivira prodiranje u dubinu ravni gde su smeštene figure.

Na slici su prikazane, za ono doba, interesantne ikonografske novine;

  • originalnost u postizanju perspektive (uprkos pozlaćenoj pozadini)
  • originalani prikazi mozajika slike koji vode ka renesansnoj umetnosti, i odstupaju od dvodimenzionalnosti oltarskih slika 13. veka
  • prikaz izrazito bele Marijine haljine, skoro providne, tako da se kroz nju naziru grudi.
Bogorodica sa malim Hristom
Čimabue
Dučo
Đoto

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. Paolo Demijano Franceze, Milena Manjano. Đoto (2006)
  2. Salvini R. Tutta la pittura di Giotto, Milano, Rizzoti 1952.
  3. Mikaela Mander Đoto, Knjiga komerc, Beograd. 2012.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]