Pređi na sadržaj

Borba u Pjenovcu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Borba u Pjenovcu
Deo Drugog svetskog rata
Vreme21. januar 1942.
Mesto
Ishod poraz partizana
Sukobljene strane
Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije Partizani  Nemačka
Komandanti i vođe
Slaviša Vajner
Milan Ilić Čiča
Dragan Pavlović Šilja
Uključene jedinice
Peti bataljon Prve proleterske brigade
Romanijski partizanski odred
Birčanski partizanski odred
697. puk 342. njemačke divizije
Žrtve i gubici
62 mrtvih
više desetina ranjenih
nepoznato

Borba u Pjenovcu desila se 21. januara 1942. godine u Pjenovcu, između partizana i jedinica 697. puka 342. njemačke divizije sa druge strane. U ovoj borbi partizani su pretrpjeli najveće gubitke u toku druge neprijateljske ofanzive. U bobi je stradalo 62 borca, među kojima su tri narodna heroja.[1]

Bitka[uredi | uredi izvor]

Povlačeći se sa položaja iz okoline Han Pijeska 20. januara, u Pjenovac su pristizali borci Petog bataljona Prve proleterske brigade, Romanijskog i Birčanskog partizanskog odreda. Partizani su organizovali stražu prema Han Pijesku u Berkovini na željezničkoj stanici, dok je u večernjim satima organizovan sastanak sa ciljem razmatranja trenutne situacije i daljeg pravca povlačenja. U opticaju su bila dva moguća rješenja: izvlačiti se prema Olovu ili prema Drapnićima.

Tok bitke[uredi | uredi izvor]

Ujutru u 8 sati otpočela je njemačka operacija prema Pjenovcu. Njemci su se u manjem broju kretali prugom Han Pijesak - Berkovina - Pjenovac, dok su se lijevo i desno od njih kretala jaka skijaška i konjička odjeljenja, naoružana uglavnom automatskim oružjem. Iz zasjednog položaja u Berkovini vodnik Janković javlja Čiči da Nijemci nadiru ka Pjenovcu. U zasjednoj borbi poginuli su proleteri Isak Levi, Milorad Đorđević, Đuro Kuka i Milan Vidojević Korčagin.

U međuvremenu u Pjenovcu su privođene poslednje pripreme za pokret. Povučene su partizanske zasjede sa okolnih brda. Ispred željezničke stanice našao se veliki broj ljudi. Na insistiranje Cvijetina Mijatovića da se što prije krene, Slaviša Vajner je rekao da on sa Birčacima ide prema Gornjim Babinama, a on će sa ostalima krenuti prema Petrovićima i Olovu. Jedinice Cvijetina Mijatovića, Milutina Đuraškovića, Svetozara Kosorića, Steva i Vlada Cvijetića sa svojim borcima udaljavali od Pjenovca, Slaviša Vajner je ponovo razgovarao sa Grujom Novakovićem o situaciji na sektoru Kladanj - Olovo. Razgovor je potrajao oko petnaestak minuta, što je za sve koji su se nalazili pred željezničkom stanicom bilo kobno.[2]

Između 10 i 11 sati započet je snažan njemački napad. Njemački skijaši stigli su istovremeno prugom iz pravca Berkovine i od sela Vrabačka. Sa okolnih brda iz automata otvorili paklenu paljbu na postrojeni bataljon. Prva četa Šumadijskog bataljona, koja je odmakla stotinjak metara u pravcu Olova, pokušala je organizovati otpor. Od prvih njemačkih rafala u Pjenovcu, poginuli su Milan Ilić Čiča Šumadijski i Dragan Pavlović Šilja, komandant i politički komesar Petog bataljona Prve proleterske udarne brigade. Veći broj boraca je ranjen od unakrsne vatre iz njemačkih mitraljeza. Ranjen Dragan Pavlović da ne bi živ pao Nijemcima u ruke izvršio je samoubistvo. U momentu iznenadnog napada Nijemaca, Slaviša Vajner istrčava iz zgrade željezničke stanice, gdje biva pokošen po nogama rafalom njemačkog mitraljeza. Nekako se dovukao do obližne kuće, koja se nalazila uz sami most na rijeci Stupčanici. Tu je, vidjevši da je teško ranjen i da ga neprijatelj može živog uhvatiti, izvadio pištolj i izvršio samoubistvo.[3]

Nijemci su tjela Čiče i Slaviše Vajnera odvukli u Han Pijesak, gdje su izložena pred Kadićevim hotelom, a pored mrtvog Čiče postavili su ubijenog psa. Dva dana kasnije Nijemci su, povlačeći se prema Zvorniku, povezli i mrtvog Slavišu Vajnera, pokazujući ga usput stanovništvu Vlasenice, Drinjače i Zvornika.[4]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Borba u Pjenovcu 1942. godine”. Arhivirano iz originala 10. 01. 2017. g. Pristupljeno 14. 06. 2016. 
  2. ^ Krsmanović; Sokanović; Kosorić 2011, str. 104-105.
  3. ^ Krsmanović; Sokanović; Kosorić 2011, str. 105-106.
  4. ^ Krsmanović; Sokanović; Kosorić 2011, str. 109.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Krsmanović; Sokanović; Kosorić, Jovo;Savo;Mirko (2011). Han Pijesak : prostor - vrijeme - ljudi : monografija. Han Pijesak. ISBN 978-86-914787-0-4.