Pređi na sadržaj

Vardarska Makedonija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mapa Makedonije sa njenim granicama, kao i granicama današnjih državama na njenom prostoru
Makedonija prema Dimitriju Čupovskom

Vardarska Makedonija, poznata i kao Severna Makedonija[traži se izvor] ili Srpska Makedonija,[1] ili kao Vardarska Srbija ili Južna Srbija, dio je oblasti Makedonije, koji je Bukureškim mirom iz 1913. godine pripao Kraljevini Srbiji. Danas, većina teritorije Vardarske Makedonije odgovara teritoriji Republike Severne Makedonije (98,09%), dok se ostatak nalazi na teritoriji Republike Srbije (1,91%)[2][3][4][5][6][7] i odgovara prostoru koje zauzima manastir Prohor Pčinjski sa okolinom. U njemu je održano prvo zasjedanje ASNOM-a na kome je donesena odluka o osnivanju makedonske države u sastavu federativne Jugoslavije.

Pojam Vardarske Srbije je često upotrebljavan nasuprot pojmovima Vardarske Makedonije ili Srpske Makedonije, pošto ovi pojmovi zbog grčkog porekla imena Makedonije i osetljivosti grčkih saveznika na svaku zloupotrebu tog imena nisu smatrani prikladnima za ostvarivanje srpskih nacionalnih ciljeva na tom prostoru.[8]

Ipak, na mapama Makedonije Vardarska Makedonija ima različite granice od opšteprihvaćenih. Na mapama Makedonije koje je izradio Dimitrija Čupovski u Sankt Peterburgu 1913. godine, teritoriji Vardarske Makedonije pripali su dijelovi istočne Albanije (okolina Piškopeje sjeverozapadno od Debra), dijelovi Kosova (Kačanik i okolina) i krajnje južni dijelovi središnje Srbije (Preševo). Isto tako dijelovi Kosova i središnje Srbije (bez dijelova Albanije) smješteni su na mapi Makedonije koju su izradili francuski stručnjaci 1925. godine. Prvobitnim Bukureškim mirom oblast Strumice pripala je Kraljevini Bugarskoj, ali nakon Prvog svjetkog rata Nejskim mirovnim ugovorom iz 1919. godine Bugarska je bila primorana da tu oblast prepusti Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca i ona se tako uklopila u oblast Vardarske Makedonije.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Maksimović 2008, str. 127.
  2. ^ Danforth 1997, str. 44.
  3. ^ Ackermann 1999, str. 55.
  4. ^ Thiessen 2007, str. 29.
  5. ^ Poulton 2000, str. 2.
  6. ^ Troebst 2007, str. 344.
  7. ^ Bechev 2009, str. 232.
  8. ^ Ekonomist 1924, str. 655.

Literatura[uredi | uredi izvor]