Pređi na sadržaj

Viktor Tomić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Viktor Tomić
Datum rođenja1907.
Datum smrti1947.

Viktor Tomić (Auspand, 21. novembar 1907Rim, 7. april 1947) bio je oficir Ustaške vojnice i pripadnik Ustaškog pokreta.

Rođen je 21. novembra 1907. godine u Auspandu u Austrougarskoj. Radio je kao trgovački pomoćnik, a kasnije kao činovnik u zagrevačkom Merkuru. Vlasti Kraljevine Jugoslavije su ga proglasile vojnim bjeguncem, zbog izbjegavanja služenja redovnog vojnog roka. Nakon hapšenja, osuđen je na 3 godine zatvora. U Seljačkoj slozi, kulturno-prosvjetnom društvu Hrvatske seljačke stranke, isticao se po radikalnim stavovima sredinom tridesetih godina 20. vijeka. Zajedno sa Božidarom Cerovskim, kao članovi tajne organizacije Matija Gubec, izvode neuspješni atentat na grofa Josipa Bombela u Zagrebu 1940. godine.[1]

Bježi iz države i emigrira u Italiju, gdje se pridružuje ustašama. Vraća se nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, od jula iste godine brine o sigurnosti Ante Pavelića. Od početka 1942. urpavnik je 4. biroa Ustaške nadzorne službe. Na ljeto 1942. rukovodi operacijama na području Srema u kojima strada srpsko stanovništvo, zbog čega su njemačke vlasti uložile protesta i tražile od vlasti NDH da Tomića smijene. Akciju sličnog tipa sprovodi i na prostoru Bjelovara od septembra do oktobra 1942. Nakon ukidanja UNS, kratkotrajno rukovodi sigurnosnom službu Poglavnikovog tjelesnog zdruga.[1]

Uhapšen je na jesen 1943. godine, zbog pripremanja atentata na ministra Mladena Lorkovića, ali se nakon puštanja iz kućnog pritvora sklonio u Budimpeštu. Krajem godine se vraća u Zagreb i postaje načelnik izvještajnog odjeljenja Ustaške vojnice i dobija čin potpukovnika. U maju 1945. bježi u Austriju i skoro dvije godine provodi po logorima u Austriji i Italiji.[1]

Na kraju je prebačen u rimski zatvor Regina Elena, koji je bio pod britanskim nadzorom. Kada mu je saopšteno da će biti izručen jugoslovenskim vlastima, izvršio je samoubistvo 7. aprila 1947. godine prerezavrši žile na ruci.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Dizdar et al. 1997, str. 401.

Literatura[uredi | uredi izvor]