Pređi na sadržaj

Vladimir Vujović

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
vladimir vujović
Lični podaci
Datum rođenja(1912-00-00)1912.
Mesto rođenjaBaljci, kod Bileće, Austrougarska
Datum smrti24. april 1966.(1966-04-24) (53/54 god.)
Mesto smrtiBeograd, SR Srbija, SFR Jugoslavija
Profesijadruštveno-politički radnik
Porodica
SupružnikSavka Javorina Vujović
Delovanje
Član KPJ od1940.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba

Odlikovanja
Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem Orden rada sa crvenom zastavom
Orden partizanske zvezde sa srebrnim vencem Orden za hrabrost Partizanska spomenica 1941.

Vladimir Vujović (Baljci, kod Bileće, 1912Beograd, 24. april 1966) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe i društveno-politički radnik SFRJ i SR Srbije.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 1912. u selu Baljcu, u blizini Bileće. Nakon osnovne škole, zajedno sa braćom napustio je Hercegovinu i otišao u Beograd. Školovao se u Državnoj četvrtoj muškoj gimnaziji i uporedo radio kao fizički radnik i davao privatne časove. U gimnaziji se priključio omladinskom revolucionarnom pokretu i postao član Saveza komunističke omladine (SKOJ).[1][2]

Tokom studija na Tehničkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, pripadao je revolucionarnom radničkom pokretu i 1940. postao član Komunističke partije (KPJ).[1][2]

Nakon okuapcije Jugoslavije, 1941. poslat je po partijskom zadataku u Trepču, gde je učestvovao u formiranju Kopaoničkog partizanskog odreda, sastavljenog uglavnom od rudara. U ovom odredu bio je komandir čete. Sredinom 1942. postao je zamenik komandanta Kopaoničkog odreda, a tokom 1943. bio je komandant i politički komesar Drugog južnomoravskog partizanskog odreda. Početkom 1944. bio je komandant Šeste južnomoravske udarne brigade.[1][2]

Nakon oslođenja istočne Srbije, demobilisan je i postavljen za generalnog direktora rudarsko-topioničarskog basena „Bor“, a kasnije za pomoćnika saveznog ministra rudarstva i pomoćnika saveznog ministra teške industrije. Potom je bio prvi generalni direktori Fabrike kablova u Svetozarevu.[1][2]

Predsednik Veća proizvođača u Narodnoj skupštini NR Srbije bio je od decembra 1953. do februara 1957. godine. Potom je bio sekretar i potpredsednik Savezne industrijske komore i predsednik Saveta za stručno obrazovanje kadrova Sekretarijata za rad Saveznog izvršnog veća. Nalazio se i na dužnosti predsednika Veća Narodne tehnike Jugoslavije i direktora Saveznog geološkog zavoda.[2][3]

U braku sa Savkom Javorinom Vujović (1918–2002), narodnim herojem, imao je sinove Slobodana i Nenada.[4]

Iznenada je preminuo 24. aprila 1966. u Beogradu. Kremiran je, a njegova urna položena je u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju.[3]

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su – Orden zasluga za narod prvog reda, Orden bratstva i jedinstva prvog reda, Ordena rada prvog reda, Orden partizanske zvezde drugog reda, Orden za hrabrost i dr.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Glasnik 1966, str. 3.
  2. ^ a b v g d đ „Umro Vladimir Vujović”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 25. 4. 1966. str. 6. 
  3. ^ a b „Sahranjen Vladimir Vujović”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 27. 4. 1966. str. 4. 
  4. ^ „Dipl. inž. Vladimir Vujović”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 26. 4. 1966. str. 8. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • „In memoriam” (PDF). Rudarski glasnik. Rudarski institut Beograd. 2: 3—4. 1966.