Pređi na sadržaj

Vukova zadužbina

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vukova zadužbina
Dom Vukove zadužbine
Datum osnivanja16. jul 1987.
LokacijaSrbija
SedišteKralja Milana 2 Beograd
Veb-sajthttp://vukova-zaduzbina.rs/

Vukova zadužbina je nevladina, samostalna narodna ustanova koja se bavi svim oblastima narodnog života i stvaralaštva, u duhu trajnih vrednosti dela Vuka Karadžića. Osnovana je kao Fondacija i kao takva upisana je u Registar zadužbina, fondova i fondacija Srbije, sa ciljem da neguje srpski jezik i jezičku kulturu. Koliku pažnju Vukova zadužbina posvećuje ataktuelnim pitanjima očuvanja i zaštite srpskog jezika i ćirilice najbolje se može videti iz zbornika koje je do sada objavila: „Aktuelnost Vukovih poruka” (2009), „Tvorci srpskog književnog jezika” (2011), kao i zbornika „Žive tradicije srpskog književnog jezika (Dositej Obradović – Vuk Karadžić)”, koji su za štampu zajednički priredili Vukova i Dositejeva zadužbina.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Vukova zadužbina osnivana je sredinom 20. veka u dva navrata u razmaku od pedeset godina:[1]

Prvo osnivanje (1937)

Prvi put Vukova zadzžbina osnovana je 1937. godine povodom obeležavanja sto pedesete godišnjice rođenja Vuka Stefanovića Karadžića (1787–1864). Njen rad prekinut je početkom Drugog svetskog rata. U toku Drugog svetskog rata i posle njega, imovina Zadužbine je nacionalizovana i eksproprisana, neke nepokretnosti su prodate ili preuzete od strane drugih lica. Za oduzete nepokretnosti nije isplaćivana nikakva nadoknada (protivvrednost), a ako je i isplaćivana, bila je znatno niža od njihove stvarne vrednosti. Ono što je od te imovine i ostalo, vremenom je potrošeno, razvučeno ili se utopilo u neke fondove, tako da se imovini ove zadzžbine gubi svaki trag. Od nekada velike i slavne zadužbine ostala je samo zgrade sa nazivom njenog dobrotvora.[1]

Drugo osnivanja (1987)
Prva sednica Skupštine Vukove zadužbine održana je 6. novembra 1987. godine na Kolarčevom narodnom univerzitetu u Beogradu

Drugi put Vukova zadužbina osnovana je 1987. godine, povodom obeležavanja dvestote godišnjice rođenja Vuka Karadžića, na predlog Odbora za obeležavanje 200 godišnjice rođenja Vuka Stefanovića Karadžića, koga su činili predstavnici Srpske akademije nauka i umetnosti i drugih najznačajnijih naučnih, obrazovnih i kulturnih organizacija i institucija u Srbiji. Ovi predlagači su 16. jula 1987. godine potpisali osnivački ugovor Vukove zadužbine i poseban Sporazum o osnivanju Vukove zadužbine.[1]

Prva sednica Skupštine Vukove zadužbine održana je 6. novembra 1987. godine na Kolarčevom narodnom univerzitetu u Beogradu, u čijem radu je učestvovalo više od 500 osnivača i suosnivača, poverenika, zadužbinara, predstavnika mnogih udruženja, ustanova i gostiju.[1]

Sastav Prve Osnivačke skupštine Vukove zadužbine[2]
Telo Sasatav
Predsednik Skupštine Milan Đoković, književnik
Potpredsednik Skupštine Božidar Kovaček, profesor Univerziteta u Novom Sadu i delegat Matice srpske
Izvršni odbor Vukove zadužbine Predsednik: Gvozden Jovanić,
Članovi: Vladimir Bovan, Pavle Ivić, Dejan Medaković, Slobodan Ž. Marković, Ilinka Mićić, Olga Nikolić, Svetozar Petrović, Prvoslav Ralić, Nikša Stipčević, Dragoljub Stojanović.
Odbor samoupravnog nadzora Predsednik: Dragutin Radunović,Predsednik: Članovi: Milinko Žugić, Miodrag Maticki, Branko Radivojević, Jelena Šaulić.
Odbora za jezik, književnost, istoriju i folklor Predsednik: Drago Ćupić,
Članovi: Branislav Brborić, Petar Vlahović, Pavle Ivić, Darinka Jevrić, Aleksandar Petrov, Rade Poznanović, Jelka Ređep.
Komisija za izdavačku delatnost Predsednik: Đoko Stojičić,
Članovi: Dragomir Brajković, Milovan Vitezović, Ognjen Lakićević, Čedomir Mirković, Miroslav Pantić, Milisav Savić

Smeštaj[uredi | uredi izvor]

Vukova zadužbina je smešetna u Domu Vukove zadužbine u Beogradu Ulica Kralja Milana 2 u nekadašnjoj kući trgovca Dimitrija Mite Golubovića, iz 1870/71. godine. Zgrada je zidana po projektu arhitekte Aleksandra Bugarskog, jednog od najvećih srpskih arhitekata 19. veka.[3][4] Na ugradi je arhitekta Branko Tanazević 1912. godine izgradio jedno krilo sa unutrašnjim dvorištem i tom prilikom je urađena i fasada, koja je sve do danas sačuvala svoj prvobitni izgled. Dragutin Inkiostri Medenjak, slikar i redovni profesor na Umetničko-zanatskoj školi u Beogradu, uradio je na ulazu 1906-1907. zidne slike, s ornamentima i motivima srpske narodne umetnosti. Četiri alegorijske figure – Vera, Umetnost, Istorija i Prosveta – veoma su pažljivo i uspešno restaurisane 1997. godine.

Zgrada i delatnosti koje su se u njoj odvijale, više od 100 godina, utkane su u prosvetnu i kulturnu istoriju srpskog naroda. U zgradi je najpre bilo smešteno Prosvetno odeljenje, a zatim Crkveno, Zadužbinsko i Umetničko odeljenje. Od 1878. do 1952. godine u zgradi je bilo smešteno Ministarstvo prosvete i crkvenih dela: najpre Kneževine i Kraljevine Srbije; od 1918. godine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa Kraljevine Jugoslavije, a posle 1944. godine Ministarstvo prosvete Narodne Republike Srbije.[5]

U okupiranom Beogradu, od 1915. do 1918. godina, zgrada je korišćena kao kancelarija Glavne Intendanture Austrougarske vojske i u njoj je bila smeštena i Glavna poštanska uprava.

Posle kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, Ministarstvo prosvete je nakratko prestalo sa radom, ali je ubrzo osnovano Odeljenje za nastavu na nemačkom jeziku, koje je tu delovalo sve do oslobođenja Beograda, oktobra 1944. godine.

U novembru 1944. godine u zgradi je osnovano Povereništvo za prosvetu NR Srbije, koje je početkom aprila 1945. godine preraslo u Ministarstvo prosvete. Ono je u zgradi ostalo sve do 1952. godine, kada su se u nju uselile neke savezne institucije: Savezni zavod za patente; Savezni zavod za produktivnost rada i Redakcija lista Mladost.

Tokom 1988. godine zgrada je dodeljena Vukovoj zadužbini. Generalna rekonstrukcija zgrade obavljena je 1997/98. godine uz pomoć Vlade Srbije. Tom prilikom, veoma uspešno je restaurisan plafon hola, stepenište i ograda, a osvetljenje hola rešeno je savremenim polijelejem.

Tokom 2006. godine, u okviru Projekta Lepša Srbija,[6] obavljena je revitalizacija spoljne fasade Doma Vukove zadužbine, koju su finansirali grad Beograd i Vlada Grčke.

Vukova zadužbina je, zajedno sa Zavodom za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, objavila monografiju o Domu Vukove zadužbine (1996), autora Milojka Gordića, pod nazivom Zgrada Ministarstva prosvete.[7]

Ciljevi Zadužbine[uredi | uredi izvor]

Jedan od zadataka Vukove zadužbine je javno izlaganje arhivske građe, na izložbama, kao što je ova u Galeriji SANU u Beogradu

Vukova zadužbina, zajedno sa svojim ograncima za svoj rad postavila je sledeće ciljeve:

  • rad na očuvanju i zaštiti srpskog jezika i pisma, uz puno uvažavanje njegove teritorijalne i stilske razuđenosti,
  • pružanje pomoći u filološkim i lingvističkim istraživanjima na srpskom govornom području, kao i istraživanja života i običaja srpskog naroda,
  • unapređuje i saradnju sa srodnim organizacijama u Srbiji i svetu u kojima se izučava srpski jezik i književnost,
  • pomaganje u izdavanju dela Vuka Stefanovića Karadžića,
  • nagrađivanje književnog stvaralaštva i naučnih radova iz oblasti kojima se Vuk Karadžić bavio (istorija, književnost, filologija, lingvistika, etnologija, etnografija, etnomuzikologija …)
  • pružanje pomoći u zaštiti i čuvanje spomenika, spomen-obeležja i kulturnih dobara vezanih za život i delo Vuka Karadžića.

Organi i tela Zadužbine[uredi | uredi izvor]

Vukova zadužbina ima svoje organe i tela, čije su funkcije i delokrug rada utvrđene Statutom Zadužbine.[2]

Skupština Vukove zadužbine 

Skupština je najviši organ Vukove zadužbine koju čine:[2]

  • predstavnici potpisnika Sporazuma o osnivanju Zadužbine i
  • zadužbinari koji prisustvuju sednici.

Skupština bira predsednika i potpredsednika Skupštine, članove Upravnog i Nadzornog odbora i Savet Zadužbine. Predsednik i potpredsednik Skupštine, članovi Upravnog i Nadzornog odbora i Savet biraju se na vreme od četiri godine.

Upravni odbor 

Upravni odbor je organ Skupštine zadužbine, koji iz svog sastava bira predsednika i njegovog zamenika. Zadaci Upravni odbora su da:[2]

  • imenuje i razrešava dužnosti upravnika Zadužbine i
  • obrazuje Ekonomski odbor radi stručnog razmatranja ekonomskih i pravnih pitanja od interesa za rad Zadužbine,
  • obrazuje i druga radna tela.
Savet Vukove zadužbine

Savet Zadužbine je stručno i savetodavno telo Skupštine koje razmatra pitanja posebno značajna za rad Vukove zadužbine.[2]

Nadzorni odbor 

Nadzorni odbor ima pravo i dužnost da:[2]

  • nadzire sprovođenje odredaba Sporazuma o osnivanju Vukove zadužbine;
  • sprovođenje programa Zadužbine, opštih akata i drugih odluka Skupštine i Upravnog odbora,
  • kontroliše namensko i racionalno korišćenje sredstava Zadužbine.
Upravnik Vukove zadužbine

Za svoj rad Upravnik Vukove zadužbine odgovara Upravnom odboru.[2]

Ogranci Vukove zadužbine[uredi | uredi izvor]

Spisak ogranaka Vukove zadužbine[2]
Mesto Datum osnivanja Osnovne informacije
Jagodina 16. aprila 1992. Za predsednika Upravnog odbora ogranka izabrana je Nadežda Milićević
Tršić  14. septembra 1992. Vukova spomen škola. Za predsednika je izabran Slobodan Dobrilović;
Malo Crniće 14. oktobra 1992 Za predsednika je izabran Dragiša Milošević.
Novi Sad 23. oktobra 1992. Za predsednika je izabrana Marija Kleut;
Brekovo 27. januara 1993. Solo kod Arilja. Za predsednika je izabran Milorad Vranić
Aranđelovac 27. februara 1993. Za predsednika je izabrana Nada Petković;
Bela Voda   23. marta 1993. Velibor Lazarević izabran je za predsednika ogranka
Beli Manastir 16. aprila 1994. Za predsednika je izabrana Marija Morača;
Ivanjica 7. juna 1994. Za predsednika ogranka izabran je Milivoje Trnavac;
Šabac  18. novembra 1994. Dom kulture Vera Blagojević Za predsednika je izabran Branko Đurković
Plaški Gorski Kotar, Hrvatska 1994.
Kruševac 10. oktobra 1995. Osnovna škola Vuk Karadžić. Za predsednika je izabran Manojlo Stefanović, direktor OŠ Vuk Karadžić;
Bor 16. oktobra 1995. Narodna bibliotekaZa predsednika je izabrana Slađana Đurđekanović;
Andrijevica 16. marta 1996. Osnivačku skupštinu ogranka organizovao je saradnik i poverenik Vukove zadužbine, Radoš Jelić, književnik
Velika Plana 21. jula 1996. Za predsednika ogranka izabrana je Ljiljana Stanimirović;
Žabljak 29. oktobra 1996. Ogranak (Fondacija) Vukove zadužbine za durmitorske opštine: Žabljak, Šavnik i Plužine. Osnivačka skupština održana je u svečanoj sali Skupštine opštine Žabljak. Za predsednika ogranka izabrana je Anka Žugić.
Priština 27. marta 1997. Za predsednika je izabran Jordan Ristić;
Čačak 27. januara 1999. Za predsednika je izabrana mr Grozdana Komadinić;
Trebinje 22. aprila 2000. Za predsednika je izabran Petar Radanović;
Banja Luka 30. maja 2000. Za predsednika je izabran Luka Šekara;
Zemunu 15. decembra 2000. Saobraćajno-tehnička škola. Za predsednika je izabrana Milena Arsović;
Negotin 26. aprila 2001. Za predsednika je izabran Gradimir Stanisavljević
Niš 28. juna 2001. Za predsednika je izabran Vladimir Domazet, a Milunka Mitić je izabrana za predsednika Upravnog odbora
Beočin 15. marta 2002. Za predsednika Skupštine ogranka izabran je Nikola Ćirilović, a za predsednika Upravnog odbora Branislav Petričević;
Gradiška 14. juna 2002. PZa predsednika je izabrana Radana Vila Stanišljević;
Kosovska Mitrovica 18. oktobra 2002. Za predsednika je izabran Marko Radulović;
Loznica 27. januara 2003. Gimnazija „Vuk Karadžić”. Za predsednika je izabran Milovan Radivojević;
Bavanište 24. maja 2003. Za predsednika Skupštine izabran je Vidojko Jović, a Vera Sekulić za predsednika Upravnog odbora;
Batanja, Mađarska 31. maja 2003. Za predsednika je izabrana Katica Silađi;
Maglić (Bačka) 25. oktobra 2003. OŠ Žarko Zrenjanin. Za predsednika je izabran Milan Bokić;
Gajdobra  20. februara 2004. Za predsednika je izabran Mitar Šutić;
Velika Moštanica 30. oktobra 2004. Za predsednika je izbran Jugoslav Antonić;
Frankfurt, Nemačka novembra 2004. Za predsednika je izabrana Ljiljana Vukić;
Klivlend, SAD (Ohajo) 8. novembra 2005. Za predsednika je izabran Branimir Simić Glavaški;
Toronto 27. januara 2006. Osnovano na Savindan, u okviru Srpske nacionalne akademije u Kanadi. Za predsednika Skupštine ogranka izabran je Đuro Lubarda, a za predsednika Upravnog odbora Branko Bubalo;
Ljubljana 15. februara 2006. Na Sretenje, osnovan je ogranak pod nazivom Ustanova Vukove zadužbine, fondacija za proučavanje i očuvanje srpske kulturne baštine, sa sedištem u Ljubljani, u ulici Gradnikove brigade br. 6. Predsednik Upravnog odbora (Uprave) je Živorad Andrejić;
Nova Varoš 20. oktobra 2007. Za predsednika je izabran Boško Stanić, direktor Biblioteke Jovan Tomić;
Užice 20. novembra 2007. Učiteljski fakultet. Za predsednika je izabran Ratomir Cvijetić;
Valjevo 8. maj 2009. Za predsednika je izabran Božin Janevski, književnik i publicista;
Veliki Popovac 24. februara 2012. Opština Petrovac na Mlavi. Za predsednika je izabran Rade M. Obradović, pesnik;
Sombor 2. oktobra 2014. U Biblioteci Karlo Bjelicki,  osnovan je ogranak Vukove zadužbine. Za predsednika ogranka izabrana je mr Snežana Klepić, profesor srpskog jezika.

Nagrade Vukove zadužbine[uredi | uredi izvor]

Vukova zadužbina od 1990. godine dodeljuje godišnje nagrade za po jedno delo u oblasti nauke i u oblasti umetnosti objavljeno, izvedeno ili prikazano u vremenu od 1. oktobra prethodne do 1. oktobra tekuće godine.[8] Nagrada Vukove zadužbine sastoji se od povelje, plakete s Vukovim likom i novčanog iznosa nagrade.

  • Nagrada za umetnost dodeljuje se jednom autoru za originalno umetničko delo nastalo u Srbiji ili inostranstvu, odnosno za književno delo objavljeno na srpskom jeziku.[8]
  • Nagrada za nauku dodeljuje se jednom autoru za naučno delo, originalni istraživački naučni rad, objavljeno na srpskom jeziku, iz naučnih oblasti kojima se bavio Vuk Karadžić (nauka o književnosti, istorija, lingvistika, folkloristika, etnologija, etnografija, etnomuzikologija, geografija).[8]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g „Dva veka Vukove zadužbine”. Politika Online. Pristupljeno 2022-03-25. 
  2. ^ a b v g d đ e ž „Organi i tela Vukove zadužbine (1987–2020)”. Vukova zadužbina (na jeziku: srpski). 2014-05-23. Pristupljeno 2022-03-25. 
  3. ^ D. Đurić Zamolo, Graditelji Beograda 1815-1914, Beograd 1981 (novije izd. 2009)
  4. ^ S. G. Bogunović, Arhitektonska enciklopedija Beograda XIX i XX veka, tom 1 i 2, Beograd 2005.
  5. ^ „KULTURNA DOBRA BEOGRADA”. beogradskonasledje.rs. Pristupljeno 2022-03-25. 
  6. ^ Lepša Srbija” – Yes-Pro” (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2022-03-25. 
  7. ^ Milojko Gordić, Zgrada Ministarstva prosvete, Beograd 1996
  8. ^ a b v „Nagrade Vukove zadužbine”. Vukova zadužbina (na jeziku: srpski). 2014-04-16. Pristupljeno 2022-03-25. 

Spoljaše veze[uredi | uredi izvor]