Vukovićeva štamparija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vukovićeva štamparija
Posni Triod (1561)
StatusNeaktivna
Matična država Mletačka republika
SedišteVenecija
VlasnikVićenco i Božidar Vuković

Vukovićeva štamparija[1] (poznata još i kao Štamparija Božidara Vukovića[2] i Srpska štamparija u Veneciji)[3] je bila srpska štamparija iz 16. veka, koju je u Veneciji osnovao Božidar Vuković.[4] U prvom periodu, kada je štamparsku aktivnost pokrenuo i vodio Božidar Vuković, urednici i štampari njegovih izdanja bili su jeromonah Pahomije Riječanin (1519–1521) i jerođakon Mojsije Dečanac (1536—1540) sa saradnicima. Božidarov sin, Vićenco Vuković nastavio je štamparsku delatnost putem priređivanja novih ili ponovnog objavljivanja očevih izdanja. Među saradnicima i nastavljačima Vukovića bili su Stefan Marinović i Jakov iz Kamene reke.[5]

Štamparska delatnost Vukovića obuhvatala je izdavanje srbulja, bogoslužbenih knjiga na srpskoslovenskom jeziku. U izdanju Vukovića štampan je najveći broj srbulja, uključujući i prva izdanja srbulja na pergamentu.[6]

Izdanja Vukovića distribuirana su preko njihove trgovačke mreže, koja je bila veoma razvijena, uz saradnju sa trgovcima iz Dubrovačke republike i mletačkog Kotora. Distribucija je vršena prvenstveno u srpskim zemaljama pod osmanskom vlašću, a vremenom je dobila i širi opseg, obihvativši i druge južnoslovenske prostore.[7]

Jedan od centara za distrivuciju Vukovićevih izdanja bio je i manastir Mileševa, u kome je potom osnovana i Mileševska štamparija. Bogato ukrašena dekoracijama, izdanja Vukovića bila su veoma popularna i imala su značajan uticaj na potonje štampare knjiga na ruskom, grčkom i rumunskom jeziku.[8]

Štamparska delatnost Vukovića[uredi | uredi izvor]

Oktoih petoglasnik (1537), izdanje Božidara Vukovića

Kao jedan od najuglednijih srpskih prvaka u Veneciji, Božidar Vuković je 1519. godine pokrenuo šamparsku delatnost, kojom se bavio sve do smrti 1540. godine. Njegovi izdavački poduhvati ralizovani su u dva perioda, prvi - od 1519. do 1521. godine i drugi - od 1536. do 1540. godine. Štamparsku delatnost je potom nastavio njegov sin Vićenco Vuković, u periodu od 1546. do 1561. godine. Izdavačka delatnost Vukovića, oca i sina, obuhvatala je objavljivanje srbulja - štampanih ćiriličkih knjiga na srpskoslovenskom jeziku.[9]

U prvom periodu od 1519/1520-1521. godine, štampane su tri knjige : Srednjovekovni psaltir, Liturgijar i Molitvenik. Uređivanje i štampanje knjiga uradio je jeromonah Pahomije Riječanin.[10]

Praznični minej (1538), izdanje Božidara Vukovića

U drugom periodu 1536-1540. godine, štampane su dve knjige : 2. izdanje Molitvenika i Praznični Minej, koji je bio najluksuznije i najobimije izdanje, štampano 1538. godine.[11] U ovom drugom periodu štampanje je i uređivanje je izvršio jerođakon Mojsije Dečanac.[10]

Knjige štampane u vreme Božidara Vukovića su bile toliko popularne, da je njegov sin, Vićenco Vuković do 1561. godine ponovio štampanje knjiga rađenih u vreme njegovog oca. Jedna od tih knjiga bila je Oktoih petoglasnik,[12] koju je kao i sve ostale uspešno prodavao.[8] Godine 1561. Vićenco je angažovao Stefana Marinovića da upravlja štamparijom, a prva knjiga koju je štampao bio je Posni Triod.[13]

Godine 1566. Jakov iz Kamene reke štampao je Knjigu sati od 710 stranica.[14][15]

Štamparska delatnost Vukovića u Veneciji imala je dalekosežan uticaj na razvoj starog srpskog štamparastva i predstavlja jednu od najznačajnijih pojava u kulturnoj istoriji srpskog naroda u ranom novom veku.[9]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Medaković 1958, str. 37, 116, 157.
  2. ^ Grbić 2020, str. 75-91.
  3. ^ Milović 1986, str. 87.
  4. ^ Lazić 2013, str. 49-101.
  5. ^ Lazić 2022, str. 199-238.
  6. ^ Medaković 1993, str. 432.
  7. ^ Dragojlović 1984, str. 178.
  8. ^ a b Petković 1993, str. 349.
  9. ^ a b Medaković 1993, str. 425-440.
  10. ^ a b Đorđević 1987, str. 72.
  11. ^ Subotin-Golubović 2020, str. 261-278.
  12. ^ Medaković 1958, str. 74.
  13. ^ Medaković 1958, str. 170.
  14. ^ Medaković 1958, str. 151.
  15. ^ Plavšić 1959, str. 185.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]