Glavna narodna skupština u Beogradu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Glavna narodna skupština u Beogradu je održana 14. i 15. decembra 1808. godine.

Još y toku 1805. kod pojedinih narodnih prvaka javila se težnja da se ograniči Karađorđeva autokratska vlast. Tu težnju pomagali su i ruski zvanični krugovi pa je i Čartoriski, još za vreme boravka prve deputacije y Petrogradu, savetovao proti Mateji Nenadoviću da se y novooslobođenim krajevima uspostavi „Sinod", „Sovjet" koji će donositi zakone i vršiti akta zakonodavne i upravne vlasti. I y svim svojim docnijim dodirima sa vođama ustanka, koji su bili česti i značajni, ruski zvanični krugovi otvoreno su zastupali tu težnju. Na taj način y Srbiji se javio ustavni pomret. Karađorđe je pristao da se, odmah posle zauzeća Smedereva, ustanovi „Praviteljstvujušči sovjet serbski" (Savet), ali nije mogao da ga prizna za najvišu vlast y zemlji. Prvi pak ustavni zakon izradio je jedan odbor od pet Srba i tri Rusa. On se sastojao iz 12 tačaka, a njime se ustanovljava Upravni senat srpski na koga se prenosi sva zakonodavna i upravna vlast y zemlji. Knezu se daje samo pravo pomilovanja krivaca i nagrađivanja zaslužnih ljudi. Ovaj prvi ustavni zakon nije imao nikakvih odredaba o skupštini narodnoj. Iako taj ustavni zakon nije prihvatio ruski car, čije se odobrenje predviđalo, a nije ga primila ni skupština narodna, počelo se po njemu vladati, razume se y granicama onoga što je Karađorđe hteo i mogao da prepusti Senatu. Uz sve to, Senat je proširivao delokrug svoje vlasti. Da bi se, ipak, došlo do jednog trajnog ustavnog zakona, Karađorđe je, sa pristankom Saveta, oktraisao novi ustavni zakon. Projekat toga ustavnog zakona napravljen je y Topoli, za vreme trodnevnog većanja od 28—30. novembra 1808, o Karađorđevoj krsnoj slavi, kojom prilikom su se y Topoli zatekle glavne starešine Beogradske i Kragujevačke nahije, kao i drugi prvaci. Tom prilikom određeno je da se y Beogradu, 14. decembra te godine, održi „glavna" narodna skupština koja će te zaključke, zajedno sa Savetom, proglasiti i provesti y delo.

Ta glavna narodna skupština, zajedno sa Savetom, sastala se na urečeni dan y Beogradu i y formi jednog proglasa donela ove zaključke:

  1. da ce Karađorđe proglasi i po treći put za Vrhovnog predvoditelja i Gospodara nad Srbijom, sa nasledstvom y zakonitom njegovom muškom potomstvu, i jednim aktom od skupštine prizna;
  2. da Karađorđe radi po stvarima koje se tiču zemlje i naroda sporazumno sa Savetom;
  3. da Karađorđe prizna Savet za vrhovni narodni sud, i da ga kao takova y celoj zemlji proglasi.

Ovaj ustavni akt potvrđen je pečatima i potpisima Saveta i Karađorđa, a obnarodovan je jednim cirkularom koji je razaslan svim starešinama y pojedinim nahijama. Starešine su bile dužne da ga razglase dalje. O ustanovi narodne skupštine, y ovome ustavnom aktu nema ni jedne reči, ali je izvan ovih zaključaka rešeno da se narodna skuština svake godine saziva o malom Božiću (pravoslavna Nova godina) radi savetovanja o potrebama zemaljskgim i donošenja potrebnih odluka. Prilikom tih skupština, starešine su predavale račune i pred Savetom odgovarale na tužbe, ukoliko je narod kakve protivu ših podnosio.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Narodne skupštine Srbije

1808