Pređi na sadržaj

Господин Смит иде у Вашингтон

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Gospodin Smit ide u Vašington
Filmski poster
RežijaFrenk Kapra
Glavne ulogeDžin Artur
Džejms Stjuart
Klod Rejns
Edvard Arnold
MuzikaDimitri Tiomkin
Producentska
kuća
Columbia Pictures
Godina1939.
Trajanje129 minuta
ZemljaSAD
Jezikengleski
Budžet1,5 miliona dolara
Zarada9 miliona dolara
IMDb veza
Trejler

Gospodin Smit ide u Vašington (engl. Mr. Smith Goes to Washington) je američka politička dramedija iz 1939. godine, režisera Frenka Kapre sa Džejmsom Stjuartom i Džin Artur u glavnim ulogama. Scenario je napisao Sidni Bukman, na osnovu neobjavljene priče Luisa R. Fostera Džentlmen iz Montane, a radnja filma prati novoimenovanog američkog senatora koji se bori protiv korumpiranog političkog sistema. Film je izazvao kontroverze kada je prvi put objavljen, ali bio je uspešan na blagajnama i učinio je Stjuarta velikom zvezdom. Takođe se labavo zasnivao na životu američkog senatora iz Montane, Bertona Vilera, koji je doživeo slično iskustvo tokom istrage administracije Vorena Hardinga.

Film je bio nominovan za jedanaest Oskara, uključujući one za najbolji film, najboljeg režisera i najboljeg glavnog glumca, a osvojivši onaj za najbolju originalnu priču. Smatra se jednim od najboljih filmova svih vremena i Kongresna biblioteka ga je 1989. izabrala kao jedan od prvih 25 filmova za čuvanje u Nacionalnom registru filmova Sjedinjenih Država, zbog svog „kulturnog, istorijskog ili estetskog značaja”.

Radnja[uredi | uredi izvor]

Guverner neimenovane zapadne države, Hjubert „Hepi” Hoper, mora da izabere zamenu za nedavno preminulog američkog senatora Sema Folija. Njegov korumpirani politički šef, Džim Tejlor, vrši pritisak na Hopera da odabere njegovog čoveka, dok popularni odbori žele reformatora, Henrija Hila. Guvernerova deca žele da on odabere Džefersona Smita, vođu Mladih rendžera. U nemogućnosti da se odluči između Tejlorovog čoveka i reformatora, Hoper odlučuje da baci novčić. Kada padne na ivicu − i pored novinske priče o jednom od Smitovih dostignuća − on bira Smita, računajući da će njegova korisna slika ugoditi narodu. Istovremeno, njegova naivnost olakšaće im da manipulišu njime.

Mladi senator Smit uzet je pod okrilje javno cenjenog, ali potajno nepoštenog, senatora Džozefa Pejna, koji je bio prijatelj Smitovog pokojnog oca. Smit razvija neposrednu privlačnost prema senatorovoj ćerki Suzan. U kući senatora Pejna, Smit vodi razgovor sa Suzan, vrpoljeći se i nervirajući, zadivljen njom. Smitova naivna i iskrena priroda omogućava nemilosrdnoj vašingtonskoj štampi da ga iskoristi, brzo ocrnjujući Smitovu reputaciju smešnim slikama na naslovnim stranicama i naslovima koji ga označavaju kao seljaka.

Da bi Smit bio zauzet, Pejn mu sugeriše da napravi predlog zakona. Uz pomoć svoje sekretarice Klarise Sonders, koja je bila pomoćnica Smitovog prethodnika, a godinama je bila u blizini Vašingtona i politike, Smit osmišljava predlog zakona kojim se odobrava zajam savezne vlade za kupovinu zemlje u njegovoj rodnoj državi za nacionalni kamp za decu, koji će mladi širom Amerike otplatiti. Donacije počinju da dolaze gotovo odmah. Međutim, predloženi kamp već je deo šeme izgradnje brane koja je uključena u zakon o prisvajanju, koji je uokvirila Tejlorova politička mašinerija, a podržao senator Pejn.

Ne želeći da razapne obožavanog Smita kako bi njihov plan prošao, Pejn govori Tejloru da želi da izađe, ali Tejlor ga podseća da je Pejn na vlasti pre svega kroz Tejlorov uticaj. Pejn tada savetuje Smita da o tome ćuti. Sledećeg dana, kada Smit govori o predlogu zakona u Senatu, preko Pejna, mašinerija u njegovoj državi optužuje Smita da pokušava da profitira na svom zakonu, iznoseći lažne dokaze da Smit već poseduje dotično zemljište. Smit je previše šokiran Pejneovom izdajom da bi se branio i beži.

Klarisa, koja je prvobitno nipodaštavala Smita, ali koja je vremenom počela da veruje u njega, nagovara ga da pokrene filibaster da odloži zakon o brani i dokaže svoju nevinost na sednici Senata, neposredno pre glasanja o njegovom izbacivanju. U svojoj poslednjoj prilici da dokaže svoju nevinost, on neprekidno drži govor oko 25 sati, reafirmišući američke ideale slobode i otkrivajući prave motive brane. Ipak, niko od senatora nije uveren. Ljudi pokušavaju da mu pomognu, ali ukorenjena opozicija je premoćna i svi pokušaji su slomljeni. Zahvaljujući uticaju Tejlorove mašinerije, novine i radio stanice u Smitovoj rodnoj državi, po Tejlorovom naređenju, odbijaju da prenesu ono što Smit ima da kažu, pa čak i iskrivljuju činjenice protiv senatora. Napori Mladih rendžera da šire vesti u znak podrške Smitu rezultuju opakim napadima na decu od strane Tejlorovih poslušnika.

Iako se čini da je izgubljena svaka nada, senatori počinju da obraćaju pažnju kako se Smit približava krajnjoj iscrpljenosti. Pejn ima poslednju kartu u rukavu: donosi kante pisama i telegrame iz Smitove rodne države, navodno od običnih ljudi koji zahtevaju njegovo isključivanje. Skoro slomljen vestima, Smit pronalazi mali tračak nade u prijateljskom osmehu predsednika senata. Smit se zaklinje da će nastaviti dok mu ljudi ne poveruju, ali odmah pada u nesvest. Preplavljen krivicom, Pejn napušta sednicu senata i pokušava pucnjem da izvrši samoubistvo, ali zaustavljen od strane senatora koji gledaju. Zatim upada nazad na sednicu, vičući priznanje o čitavoj šemi; Pejn dalje insistira na tome da ga treba izbaciti iz Senata i potvrđuje Smitovu nevinost na Klarisino oduševljenje. Predsednik senata zabavno posmatra nastali haos.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Džejms Stjuart kao Džeferson Smit
Glumac Uloga
Džin Artur Klarisa Sonders
Džejms Stjuart Džeferson „Džef” Smit
Klod Rejns senator Džozef Harison „Džo” Pejn
Edvard Arnold Džim Tejlor
Gaj Kibi guverner Hjubert „Hepi” Hoper
Tomas Mičel „Diz” Mur
Judžin Palet Čik Mekgan
Bjula Bondi Smitova majka
Hari Keri predsednik senata
Astrid Olvin Suzan Pejn

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Film ima jaku poruku o temeljima demokratije što je bio razlog da su nacisti zabranili film u okupiranoj Francuskoj. Kritikovan je i kao anti-američki i pro-komunistički kada je pušten u bioskope u Americi, zbog načina kako je obradio korupciju i demokratske procese u Americi.
  • Jedna epizoda animirane TV serije Simpsonovi, Mr. Spritz Goes to Washington, temelji se na ovom filmu.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]