Gračanička štamparija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Gračanički oktoih (petoglasnik), jedino poznato izdanje Gračaničke štamparije (1539)

Gračanička štamparija je drevna srpska štamparija, koja je osnovana 1539. godine u srpskom pravoslavnom manastiru Gračanici, kao jedna od prvih štamparija u srpskim zemljama pod osmanskom vlašću. U ovoj štampariji izdat je čuveni Gračanički oktoih (petoglasnik), koji je priređen zaslugom tadašnjeg gračaničkog mitropolita Nikanora. Kao najstarija štamparsko-izdavačka ustanova na prostorima Kosova i Metohije, Gračanička štamparija zauzima istaknuto mesto u kulturnoj istoriji kosovsko-metohijskih Srba, države Srbije i srpskog naroda u celini.[1][2][3][4]

Delatnost[uredi | uredi izvor]

Srpski pravoslavni manastir Gračanica, pri kojem je 1539. godine osnvana Gračanička štamparija

U vreme osnivanja ove štamparije, srpski pravoslavni manastir Gračanica bio je katedralni, odnosno prestoni manastir Lipljanske eparhije, koja je po svom sedištu takođe nazivana i Gračaničkom, a čitavo to područje je u administrativnom pogledu ulazilo u sastav Vučitrnskog sandžaka.[5][6]

Radi zasnivanja štamparije pri pomenutom manastiru mitropolit Nikanor je angažovao štampara „raba Dimitrija“ koji je o svom radu napisao kratak predgovor na Ia listu Gračaničkog oktoiha (petoglasnika), jedine poznate knjige štampne u Gračaničkoj štampariji. Dimitriju je kao uzor poslužio Cetinjski oktoih (petoglasnik) iz štamparije Crnojevića.

Od Gračaničkog oktoihaa nije sačuvan nijedan potpuni primerak. Knjiga je imala 224 lista formata 32 h 21,5 cm, a svaka strana po 27 redova. Sva slova su čitka, sa velikim proredom. Naslovi su štampani krupnim slovima. Na Ib listu je ilustracija u dvroreznoj tehnici. Na gornjoj polovini je slika Gračanice, a na donjoj portreti Kosme Meloda, Jovana Damaskina i Josifa Himografa. Oktoih ima tri inicijala i dva ornamenta u crno brloj tehnici.

Štamparija je ubrzo prestala sa radom, a dalja sudbina štampara Dimitrija nije poznata.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Grujić 1936, str. 81-96.
  2. ^ Durković-Jakšić 1964, str. 287-298.
  3. ^ Petrović 1981, str. 169-178.
  4. ^ Medaković 1993, str. 425-440.
  5. ^ Zirojević 1968, str. 103-120.
  6. ^ Zirojević 1972, str. 263-275.

Literatura[uredi | uredi izvor]