Pređi na sadržaj

Дванаест гневних људи

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Dvanaest gnevnih ljudi
Filmski poster
Izvorni naslov12 Angry Men
RežijaSidni Lumet
ScenarioRedžinald Rouz
ProducentHenri Fonda
Redžinald Rouz
Glavne ulogeHenri Fonda
Li Dž. Kob
Ed Begli
E. G. Maršal
Džek Vorden
MuzikaKenion Hopkins
Direktor
fotografije
Boris Kaufman
MontažaKarl Lerner
StudioUnited Artists
Godina1957.
Trajanje96 minuta
Zemlja SAD
Jezikengleski
Budžet337 hiljada dolara
Zarada2 miliona dolara (iznajmljivanja)
IMDb veza

Dvanaest gnevnih ljudi (engl. 12 Angry Men) je američki dramski film iz 1957. godine, režisera Sidnija Lumeta, koji predstavlja adaptaciju istoimene televizijske predstave Redžinalda Rouza iz 1954.[1][2] Priča prati porotu od 12 ljudi koji razmišljaju o tome da li da osude ili oslobode 18-godišnjeg optuženog na osnovu osnovane sumnje, prisiljavajući porotnike da ispituju svoj moral i vrednosti.

Film otkriva mnoge tehnike postizanja konsenzusa i teškoće koje su u ovom procesu naišle među ovom grupom muškaraca čiji spektar ličnosti dodaje intenzitet i sukob. Takođe istražuje moć, kojom jedna osoba mora da ostvari promene. Članovi porote su identifikovani samo brojem; nijedno ime nije otkriveno, sve do razmene dijaloga na samom kraju. Film primorava likove i publiku da procene sopstvenu sliku o sebi, posmatrajući ličnost, iskustva i postupke porotnika. Film je takođe značajan po skoro ekskluzivnoj upotrebi jednog istog seta u kome se odvija cijela radnja filma, izuzev tri minuta.

Kongresna biblioteka je 2007. godine izabrala film za Nacionalni registar filmova, kao „kulturno, istorijski i estetski značajan”. Film je izabran i kao druga najbolja sudska drama ikada, od strane Američkog filmskog instituta na njihovoj Top 10 listi.[3]

Radnja[uredi | uredi izvor]

Upozorenje: Slede detalji zapleta ili kompletan opis filma!

U prevrućoj sobi za porotu, sudnice u Njujorku, porota se priprema da razmotri slučaj 18-godišnjeg siromašnog mladića optuženog da je nožem izboo svog oca do smrti. Sudija im daje instrukcije da, ukoliko postoji osnovana sumnja, porotnici moraju da donesu presudu da optuženi nije kriv; ako bude proglašen krivim, okrivljeni će dobiti smrtnu kaznu. Presuda mora biti jednoglasna.

U početku se dokazi čine ubedljivim: jedna komšinica je svedočila da je sa svog prozora videla kako optuženi izbada svog oca. Drugi komšija je svedočio da je čuo kako okrivljeni preti da će ubiti oca i očevo telo kako pada o tlo, a zatim je kroz špijunku na vratima ugledao optuženog kako trči pored njegovog stana. Dečak ima nasilnu prošlost i nedavno je kupio sečivo iste vrste kao što je pronađeno na mestu ubistva, ali je tvrdio da je izgubio svoje. Nož na mestu događaja očišćen je od otisaka prstiju.

Čini se kao da porotnici u početku lagano prihvataju odluku. Porotnik 7 je posebno željan da te večeri iskoristi svoje karte za bejzbol utakmicu. U preliminarnom glasanju, svi porotnici glasaju da je optuženi kriv, osim porotnika 8, koji smatra da bi trebalo da razgovaraju pre donošenja presude. On dovodi u pitanje pouzdanost svedoka i takođe baca sumnju na navodnu jedinstvenost oružja za ubistvo, vadeći identičan nož iz džepa. Kaže da ne može da proglasi optuženog krivim, jer postoji razumna sumnja. Pošto svojim argumentima, naizgled, ne uspeva da ubedi nijednog od ostalih porotnika, porotnik 8 predlaže tajno glasanje, od koga će se suzdržati; ako svi ostali porotnici i dalje izglasaju krivicu, on će se složiti. Otkrivaju da je jedan član porote glasao da optuženi nije kriv. Porotnik 9 otkriva da je promenio glas, poštujući motive porotnika 8 i slažući se da bi trebalo da bude više diskusije.

Porotnik 8 tvrdi da od buke voza koji je tada prolazio, drugi svedok ne bi bio u mogućnosti da jasno čuje pretnju za koju je tvrdio da je čuo. Porotnik 5 menja svoj glas, kao i porotnik 11, koji veruje da se okrivljeni, ako je zaista ubio oca, ne bi se vratio na mesto zločina nekoliko sati kasnije kako bi izvadio oružje, jer je već očišćeno od otisaka prstiju. Porotnik 8 ističe da ljudi često kažu „Ubiću te!”, ali bez bukvalnog značenja.

Porotnici 5, 6 i 8 dalje preispituju priču drugog svedoka. Porotnik 3 je besan i nakon verbalne prepirke pokušava da napadne porotnika 8, uzvikujući „Ubiću ga!”. Porotnik 8 ističe da ovo dokazuje njegov stav o rečima optuženog. Porotnici 2 i 6 menjaju svoje glasove; porota je sada ravnomerno podeljena.

Porotnik 4 sumnja u alibi optuženog, zasnovan na nemogućnosti dečaka da se priseti nekih detalja koji se tiču njegovog alibija. Porotnik 8 testira ličnu memoriju porotnika 4. U stanju je da se seti događaja iz prethodne nedelje, sa poteškoćama sličnim optuženom. Porotnici 2, 3 i 8 raspravljaju o tome da li je okrivljeni mogao da izbode svog mnogo višeg oca iz donjeg ugla, na kraju odlučivši da je fizički moguće, mada i neobično. Porotnik 5 ističe da bi neko ko je znao kako da koristi nož, držao bi ga ispod ruke i uboo pod uglom prema gore.

Nestrpljiv u želji za odlaskom, porotnik 7 menja glas i suočava se sa porotnikom 11; porotnik 7 insistira, mada neuverljivo, da misli da optuženi nije kriv. Porotnici 1 i 12 takođe menjaju svoje glasove, ostavljajući samo tri glasa za krivicu. Porotnik 10 se razbešnjava. Ostali porotnici, izuzev porotnika 4, okreću mu leđa. Kada opazi da ga niko ne sluša, porotnik 4 tvrdi da ga sluša i govori mu da sedne i bude miran. Porotnik 4 izjavljuje da žena koja je videla ubistvo sa druge strane ulice stoji kao čvrst dokaz. Porotnik 12 vraća se svom mišljenju da je optuženi kriv.

Nakon što je video kako porotnik 4 trlja nos zbog iritacija otisaka od svojih naočara, porotnik 9 shvata da je ista svedokinja imala iste otiske na njenom nosu, što ukazuje da ona nosi naočare, ali da ih nije nosila na suđenju. Porotnik 8 govori da svedokinja, koja je pokušavala da zaspi kad je videla ubistvo, nije nosila naočare kad se to dogodilo i ne bi imala vremena da ih stavi kako bi dobila jasan uvid u osobu koja je izvršila ubistvo, čineći njenu priču sumnjivom. Preostali porotnici, izuzev porotnika 3, menjaju svoj glas i izjašnjavaju se da optuženi nije kriv.

Porotnik 3 se sve više muči davajući nove argumente, nadolazeći na ranije napomene o njegovoj zategnutoj vezi sa sopstvenim sinom. U trenutku besa, porotnik 3 cepa fotografiju njega i sina, nakon čega počinje da plače. On mrmlja da optuženi nije kriv, čineći glasanje jednoglasnim. Dok ostali odlaze, porotnik 8 pomaže uznemirenom porotniku 3 sa njegovim kaputom. Optuženog proglašavaju nevinim, a porotnici napuštaju sudnicu. U kratkom epilogu, porotnici 8 i 9 se prvi put predstavljaju jedan drugom po svojim imenima, pre nego što se raziđu.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Broj porotnika Lik Glumac „Nije kriv” po redu
1 Predsednik porote, pomoćnik srednjoškolskog trenera američkog fudbala. Martin Balsam 9
2 Pokoran i nepretenciozan bankarski radnik kojim dominiraju drugi. Džon Fidler 5
3 Najstrasniji zagovornik presude za krivicu. Li Dž. Kob 12
4 Racionalni, spokojni, samopouzdani i analitički berzanski posrednik. E. G. Maršal 11
5 Navijač Baltimor Oriolsa, koji je odrastao u nasilničkoj straćari, osetljiv na uvrede o njegovom vaspitanju. Džek Klugman 3
6 Čvrst, ali principijelan farbar kuća. Edvard Bins 6
7 Duhoviti prodavac i navijač Jenkija, koji je ravnodušan prema svojoj ulozi. Džek Vorden 7
8 Dejvis, arhitekta, prvobitno jedini koji je glasao da optuženi nije kriv i otvoreno preispituje naizgled jasne dokaze. Henri Fonda 1
9 Mekardl, inteligentni, mudri starac, koji dobro opaža detalje. Džozef Svini 2
10 Agresivan, glasan i netrpeljiv vlasnik garaže. Ed Begli 10
11 Evropski časovničar i odomaćen američki građanin, koji je i veliki patriota. Džordž Voskovec 4
12 Neodlučni reklamni izvršilac. Robert Veber 8

Produkcija[uredi | uredi izvor]

Scenario Redžinalda Rouza za Dvanaest gnevnih ljudi prvobitno je iskorišćen za televiziju i emitovan je na CBS-u u okviru programa Studio jedan, 1954. godine. Celi materijal te verzije bio je izgubljen, mnogi su pomislili zauvek, ali je konačno pronađen 2003. godine.

Uspeh televizijske predstave rezultovao je ekranizacijom na velikom platnu. Henri Fonda je angažovao režisera Sidnija Lumeta, koji je do tada snimao televizijske projekte kao što su Alkoa aur i Studio jedan, kao i Rouza za scenaristu. Ovo e bio prvi dugometražni Lumetov film, a Fondi i Rouzu, koji su producirali film, bila je to prva i poslednja uloga producenata. Fonda je kasnije izjavio kako više nikad neće producirati film. Snimanje je trajalo manje od tri nedelje, sa budžetom od oko 350 hiljada dolara.

Na početku filma, kamere su pozicionirane iznad nivoa očiju, sa montiranim objektivima širokih uglova, kako bi pružili publici pojavu veće dubine između likova, ali kako film napreduje fokalna daljina objektiva se postepeno povećava. Na kraju filma, skoro svako je prikazan izbliza, uz pomoć teleobjektiva sa nižeg ugla, sa smanjenjem ili skraćenjem dubine polja. Lumet je izjavio kako je njegova namera u korišćenju ovakvih tehnika, bila da stvori gledaocu osećaj klaustrofobije.[4]

Prijem[uredi | uredi izvor]

Nakon premijere, kritičari su hvalili film. A.H. Veler iz Njujork tajmsa, napisao je: „To je napeta, privlačna i neodoljiva drama koja seže puno dalje od granica zidova porotničke sobe.” Međutim, dolazak boje i raskošnih produkcija potisnuli su zanimanje za film, koji nije doživio veliki uspeh na bioskopskim blagajnama.

Danas se film smatra „klasikom” koga jednako cene i kritika i publika. Rodžer Ibert ga je naveo u svojoj zbirci Sjajni filmovi, a trenutno se nalazi na petoj poziciji, IMDb-ove liste 250 najboljih filmova svih vremena. Osim toga, ima stopostotnu pozitivnu ocenu kritike i publike na filmskom portalu Rotten Tomatoes. Američki filmski institut je proglasio Porotnika broj 8, kojeg glumi Henri Fonda, 28. najvećim filmskim junakom 20. veka.

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Film je nominovan za nagradu Oskar u kategorijama za najbolji film, najboljeg režisera i najbolji adaptirani scenario. U sve tri kategorije je izgubio od filma Most na reci Kvaj. Na Berlinskom filmskom festivalu, film je osvojio glavnu nagradu, Zlatnog medveda.[5]

Američki filmski institut je izabrao film kao drugu najbolju sudsku dramu ikada na svojoj Top 10 listi, iza filma Ubiti pticu rugalicu,[6] dok se smatra najboljom sudskom dramom na listi sajta Rotten Tomatoes od 100 najboljih filmova ikada.[7]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hy Hollinger (27. 2. 1957). „Film reviews: 12 Angry Men”. Variety. str. 6. Pristupljeno 7. 6. 2019 — preko archive.org. 
  2. ^ „12 Angry Men”. Harrison's Reports. 2. 3. 1957. str. 35. Pristupljeno 7. 6. 2019 — preko archive.org. 
  3. ^ „AFI's 10 Top 10 Courtroom Drama”. American Film Institute. 17. 6. 2008. Pristupljeno 29. 11. 2014. 
  4. ^ „Evolution of Twelve Angry Men”. Playhouse Square. Arhivirano iz originala 6. 1. 2009. g. Pristupljeno 11. 9. 2008. 
  5. ^ „7th Berlin International Film Festival: Prize Winners”. berlinale.de. Arhivirano iz originala 04. 04. 2014. g. Pristupljeno 28. 12. 2009. 
  6. ^ „AFI’s 10 TOP 10”. American Film Institute (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-01-24. 
  7. ^ „Top 100 Movies of All Time”. Rotten Tomatoes. Pristupljeno 29. 11. 2014. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]