Dvorski kompleks na Dedinju
Dvorski kompleks na Dedinju prostire se na imanju od 134 hektara, na najvišem brežuljku ovog beogradskog naselja, Dedinje. Dvorski kompleks je napravljen ličnim sredstvima i po nalogu Kralja Aleksandra I, u periodu od 1924. do 1937. godine. U okviru dvorskog kompleksa nalaze se dve primarne rezidencije: Kraljevski dvor i Beli dvor, kao i dvorska kapela Svetog Andreja Prvozvanog.
Istorijat[uredi | uredi izvor]
Kraljevski Dvor na Dedinju izgrađen je u periodu 1924-1929. godine i bio je dom Kralja Aleksandra I i Kralja Petra II. Danas je objekat dat na korišćenje princu Aleksandru i njegovoj porodici od strane vlade Savezne Republike Jugoslavije. Republika Srbija je pravni sukcesor tog ugovora i objekat je njenom vlasništvu, dok princ sa svojom porodicom živi u njemu.[1]
Projektanti su bili arh. Živojin Nikolić i akademik Nikolaj Krasnov sa Kraljevske akademije. To je velika i reprezentativna vila od belog kamena u srpsko-vizantijskom stilu. U njenom sastavu je i Dvorska kapela posvećena Sv. Apostolu Andreju Prvozvanom, koji je zaštitnik i Krsna Slava Kraljevskog Doma, i koja je sagrađena po uzoru na crkvu manastira Sv. Andreja na Tresci, zadužbinu Kralja Vukašina. Oko Dvora su podignute pergole, parkovske terase, bazeni, paviljon i koncertna terasa. Iz Dvora koji je na grebenu brda, pruža se veličanstven pogled na Dedinje, Košutnjačku šumu, Topčider i Avalu.[2]
Zgrada Belog dvora, koji se nalazi u istom kompleksu sa Kraljevskim dvorom, zidana je po želji Kralja Aleksandra I kao rezidencija za njegove sinove Prestolonaslednika Petra (budućeg Kralja Petra II), Kraljevića Tomislava i Kraljevića Andreja. Kralj Aleksandar je očekivao da će njegovim sinovima biti potreban sopstveni prostor kada odrastu.[3]
Ivan Meštrović je izvajao brojne skulpture po narudžbini kraljevske dinastije Karađorđević, posebno kralja Aleksandra I Karađorđevića. Među porudžbine kralja Aleksandra ubrajaju se skulptura sfinge, Miloša Obilića, Marka Kraljevića, junaka kosovskog mita Srđa Zlopogleđa, ženske pandane kosovskim junacima i druge radove. Dela se danas uglavnom nalaze u okviru dvorskog kompleksa na Dedinju.[4]
Dvorovi su okruženi parkom za čije projektovanje je zaslužan pejzažni arhitekta Eduard Andre. U okviru dvorskog kompleksa nalaze se i bazeni i kuhinje, slamnata kuća i kancelarija Maršalata dvora. Ovde se nalazi i bogata umetnička zbirka.[5]
2013. godine je objavljena monografija „Dvorski kompleks na Dedinju“.[6]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Moravčević 2018, str. 31-34.
- ^ admin. „Kraljevski dvor”. Kraljevska porodica Srbije (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2020-06-23.
- ^ admin. „Beli dvor”. Kraljevska porodica Srbije (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2020-06-23.
- ^ Borić, Tijana (2008). „Umetnički opus Ivana Meštrovića u dvorskom kompleksu na Dedinju”. Nasleđe. 9.
- ^ Kralj birao skupo, Tito voleo aktove („Večernje novosti“, 27. novembar 2014)
- ^ Riznica zabranjenog grada („Večernje novosti“, 20. april 2013)
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Crvenković, Biljana (2011). „Bahčisarajska fontana u Kraljevskom dvoru na Dedinju”. Arhiv : časopis Arhiva Jugoslavije. Beograd: Arhiv Jugoslavije, (Trstenik : M – GRAF). XII (1—2): 99—113. Arhivirano iz originala 15. 11. 2021. g. Pristupljeno 15. 11. 2021. COBISS.SR 1024914829 COBISS.SR 167385863
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Prezentacija Kraljevske palate u okviru zvanične prezentacije Prestolonaslednika Aleksandra II
- Tajne dvora Karađorđevića
- Država Srbija više neće da plaća dvorski kompleks („Blic“, 5. januar 2012)