Дивовска видра

Divovska vidra
Divovska vidra
Status ugroženosti
Ugrožen  (IUCN 3.1)
Naučna klasifikacija
Carstvo:	Životinje
Tip:	Hordati
Klasa:	Sisari
Red:	Zvijeri
Porodica:	Kune
Potporodica:	Vidre
Rod:	Pteronura
Vrsta:	P. brasiliensis
Binomno ime
Pteronura brasiliensis (Gmelin, 1788)
Areal džinovske vidre

Divovska vidra ili džinovska vidra (lat. Pteronura brasiliensis), je vodeni sisar koji živi u Južnoj Americi. Dugačka je kao odrastao čovjek, što je čini najdužim pripadnikom porodice kuna. Divovska vidra je društveno biće i živi u porodičnim grupama koje sadrže od tri do osam članova, što je neobično za pripadnike porodice kuna. Grupa je okupljena oko dominantnog para i izuzetno su vezane i saradnički raspoložene. Iako po pravilu miroljubiva, ova vrsta je teritorijalna i primijećena je agresija među različitim grupama. Aktivne su isključivo tokom dana. Najbučnija je vrsta vidri i ispušta različite zvuke za upozorenje, agresivnost, hrabrenje itd.

Divovska vidra naseljava sjeverne i središnje dijelove Južne Amerike, iako je njen broj značajno smanjen i sada je diskontinuiran. Vrsta se smatra ugroženom od 1999. godine i procjenjuje se da u divljini ima ispod 5.000 jedinki. Decenije krivolova zbog njenog baršunastog krzna kulminirale su 1950-ih i 1960-ih godina, desetkujući broj jedinki. Trenutno im najviše prijete smanjenje i gubitak staništa. Vrlo su rijetke u zatvoreništvu: od 2003. godine samo 60 jedinki je držano na taj način.

Divovska vidra je vrlo prilagođena za život u vodi; ima veoma gusto krzno, rep nalik krilu kao i plivaće kožice. Daju prednost slatkovodnim rijekama i potocima, koji su po pravilu sezonski potopljeni, te ponekad obitava u slatkovodnim jezerima i izvorima. Izgrađuje obimne „kampove“ duž obale, u blizini mjesta hranjenja, čisteći pritom velike količine vegetacije. Divovska vidra se ponajviše hrani ribom, posebno haracinima i somovima, ali jede i rakove. Nema ozbiljnije prirodne neprijatelje, ali im konkurenciju u ishrani predstavljaju neotropske vidre i neke vrste kajmana.

Taksonomija i evolucija

Vidre čine potporodicu Lutrinae unutar porodice kuna a divovska vidra je jedini pripadnik roda Pteronura. opisane su dvije podvrste: brazilska, P. brasiliensis brasiliensis, i paragvajska, P. brasiliensis paraguensis. Netačni opisi vrsta doveli su do mnogostrukih sinonima (u literaturi se potonja vrsta nazivala P. brasiliensis paranensis). Areal brazilske podvrste proteže se širom sjevernih dijelova areala divovske vidre, uključujući reke Orinoko, Amazon i vodene sisteme Gvajane.

Južni delovi areala, Paragvaj, Urugvaj, južni Brazil i sjeverna Argentina smatraju se arealom paragvajske podvrste, iako se ona smatra izumrlom u posljednja tri područja. IUCN smatra prisutnost vrste u Argentini i Urugvaju nesigurnim. Ekološko istraživanje sprovedeno U Urugvaju pokazalo je manju raspršenost populacija. P. b. paraguensis se smatra manjom i društvenijom podvrstom, sa drugačijom denticijom i morfologijom lobanje. Naučnici Karter i Rosas odbili su podelu vrste na podvrste 1997. godine, ističući da je klasifikacija vrjednovana samo jednom, i to 1968. godine, te da su jedinke različitih podvrsta veoma slične.

Divovska vidra dijeli južnoamerički kontinent sa tri vrste roda Lontra: neotropskom vidrom, južnom riječnom vidrom i obalnom vidrom. Smatra se da se razvila nezavisno od roda Lontra, uprkos preklapanju njihovog areala.

Filogenetska analiza koju su sproveli Koepfli i Vejn 1998. godine pokazala je da divovska vidra čini kladu, koja se odvojila od ostalih vidri prije otprilike 10 do 14 miliona godina.

Biologija i ponašanje

Divovska vidra je velika, društvena i dnevna životinja. Rani zapisi putnika opisuju bučne skupine koje su okruživale brodove istraživača, ali je bilo dostupno malo naučnih podataka o vrsti prije Dipleovog rada kasnih 1970-ih godina. Briga o ovoj ugroženoj vrsti otada je stvorila veću istraživačku zbirku.

Fizičke osobine

Divovska vidra se vidno razlikuje od ostalih vidri svojim morfološkim i sociološkim karakteristikama. Ima najveću dužinu tijela unutar porodice kuna, iako je morska vidra teža od nje. Mužjaci narastu u dužinu 1,5-1,8 m, a ženke 1,5-1,7 m. Rani primjerci njihove kože navode na zaključak da su postojali izuzetno veliki mužjaci dužine i do 2,4 metra; intenzivni krivolov vjerovatno je doprinijeo smanjenom pojavljivanju takvih primjeraka. Mužjaci po pravilu teže između 32 i 45,3 kilograma, a ženke 22 do 26 kilograma.

Krzno divovske vidre najkraće je od svih vrsta vidri; po pravilu je čokoladne boje, no može biti i crvenkasto ili žućkastosmeđe, a kada je mokro poprima gotovo crnu boju. Krzno je vrlo gusto, toliko da voda uopšte ne dopire do kože. Zaštitna dlaka hvata vodu i održava unutrašnje krzno suvim; zaštitne dlake su dužine otprilike 8 milimetara, gotovo dvostruko duže od dlaka unutrašnjeg sloja krzna. Baršunasti osjećaj krzna učinio ju je vrlo cijenjenom vrstom što je zapravo i dovelo do dramatičnog smanjenja broja ove vrste. Jedinstvene oznake bijelog ili krem krzna nalaze se na vratu ili ispod brade, što omogućava lako prepoznavanje jedinki od rođenja. 69 cm ukupne dužine tijela otpada na snažan i mišićav rep.

Njuška divovske vidre kratka je i kosa, dajući glavi oblik nalik lopti. Uši su male i zaokružene. Nos je u potpunosti prekriven krznom, a vidljive su samo dvije nozdrve nalik izrezima. Izrazito osjetljivi brkovi omogućavaju vidri da prati promjene u strujanju i pritisku vode, što je od pomoći pri potrazi za plijenom. Šape su kratke i nezgrapne, završavajući se velikim stopalima s plivaćim kožicama i kandžama. Veoma je prilagođena životu pod vodom, te je sposobna zatvarati uši i nos dok boravi ispod površine.

Od Karterovih i Rosasovih zapisa, njen se vid nije direktno proučavao ali posmatranja ukazuju da vidra lovi plijen prvenstveno uz pomoć vida; iznad vode, sposobna je ugledati i prepoznati posmatrače sa velike udaljenosti. Njena isključivo dnevna aktivnost nadalje ističe činjenicu da bi njen vid trebalo da bude snažan, kako bi pomogao u lovu. Kod ostalih vidri, vid je po pravilu normalan ili pomalo kratkovidan, u vodi i na kopnu. Sluh divovske vidre je istančan a njuh izvrstan.

Komunikacija

Divovska je vidra veoma bučna životinja, sa složenom komunikacijom. Sve vidre puštaju zvuk ali prema frekvenciji i glasnoći divovska vidra se smatra najbučnijom. Diple je razlučio devet različitih zvukova, sa mogućom daljnjom podjelom, u zavisnosti od konteksta. Brzi HAH! laveži ili eksplozivna roktanja znače trenutni interes ili moguću opasnost. Treperav vrisak vjerovatno se koristi pri blefiranju pred uljezom, dok se tiho režanje koristi pri agresivnijim upozorenjima. Brujanje i gugutanje umiruje članove skupine. Zvižduci se vjerovatno koriste pri dodatnim upozorenjima ili neagresivnim namjerama među skupinama, iako su dokazi o tome ograničeni. Mladunčad ciče radi pridobijanja pažnje, dok nešto starija mladunčad cvile kad počinju da sudjeluju u društvenim aktivnostima.

Društveno ustrojstvo

Divovske vidre napuštaju bazen zajedno u zoološkom vrtu u Filadelfiji. Vrsta je izuzetno društvena, što je rijetkost među kunama, i porodične grupe su snažno povezane.

Divovska vidra je veoma društvena životinja i živi u proširenim porodičnim grupama. Veličina grupe varira od dvije do dvadeset jedinki, ali u prosjeku skupinu sačinjava od tri do osam jedinki. Veće skupine vjerovatno se sastoje od dvije do tri porodice koje se trenutno zajedno hrane. Članovi su snažno povezani: zajedno se igraju, spavaju, putuju i hrane.

Članovi skupine dijele uloge, okupljeni oko dominantnog para. Ova je vrsta veoma teritorijalna, te skupine obilježavaju dosege svog teritorija izmetom, žlijezdanim izlučevinama i puštanjem zvuka. Primijećena je samo jedna promjena u odnosu dominantnih parova, pri kojoj je novi mužjak preuzeo ulogu starog; način promjene u odnosu nije određen.

Dokumentovana je agresivnost unutar same vrste. Odbrana protiv uljeza čini se kooperativnom; dok odrasli mužjaci po pravilu vode agresivne okršaje, zabilježeni su slučajevi dominantnih ženki koje su branile skupinu. Jedan je okršaj direktno posmatran u Brazilskom Panatanalu. U drugom slučaju u Brazilu, pronađeno je truplo s jasnim pokazateljima koji ukazuju na nasilan napad od strane drugih vidri, uključujući ugrize na njušci i genitalijama, što liči na ponašanje u zatvoreništvu. Iako to nije rijetkost među velikim zvijerima, agresivnost u okviru vrste nije česta kod ostalih vrsta vidri; Ribas i Mourão predložili su korelaciju sa društvenošću životinje, koja je takođe rijetka kod ostalih vidri. Kapacitet agresivnog ponašanja divovske vidre nije pretjeran. Istraživači navode kako se skupine vidri po pravilu izbjegavaju. Unutar vlastitih skupina, jedinke su izrazito miroljubive i saradnički raspoložene. Hijerarhija unutar skupine nije stroga i životinje s lakoćom dijele uloge.

Divovske vidre u zarobljeništvu pružile su mnogo istraživačkog materijala o razmnožavanju i životnom ciklusu vrste.

Razmnožavanje i životni ciklus

Detalji o razmnožavanju i životnom ciklusu divovske vidre su oskudni ali su primjerci u zarobljeništvu pružili mnogo podataka. Ženke donose mladunčad na svijet jednom godišnje, iako u divljini dostižu vrhunac tokom sušne sezone. Estrualni ciklus traje 21 dan, dok su ženke receptivne između trećeg i desetog dana. Istraživanja u zarobljeništvu pokazala su da mužjaci započinju parenje. U zoološkom vrtu „Tirpark Hagenbek“ u Njemačkoj, posmatrani su dugotrajni parovi i individualizirani odabiri partnera, a sam čin parenja uglavnom se odvijao u vodi. Gestacija traje između 65 i 70 dana, te ženka donosi jednog do pet mladunaca, dok je prosjek dvoje mladunčadi po okotu. Istraživanje u zoološkom vrtu „Kali“ u Kolumbiji pokazalo je da razmak između okota iznosi oko šest do sedam mjeseci, osim u slučaju da prethodni okot nije preživio kada se razmak smanjuje na 77 dana. Drugi izvori pokazali su veće razmake, posebno u divljini, gdje je najduži razmak iznosio 21 do 33 mjeseca.

Majke na svijet donose slijepu mladunčad prekrivenu krznom unutar podzemne jazbine blizu riječne obale. Mužjaci aktivno sudjeluju u podizanju mladunčadi i porodična veza je snažna; starija braća takođe pomažu u podizanju mladunaca, iako nakon nekoliko sedmica od dolaska mladunaca na svijet privremeno napuštaju skupinu. Mladunci otvaraju oči tokom četvrte sedmice života, počinju hodati tokom pete, a samostalno plivaju između dvanaeste i četrnaeste sedmice života. Osamostaljuju se tokom devetog mjeseca i uspješno samostalno love hranu ubrzo nakon toga. Vrsta dostiže polnu zrelost nakon navršene druge godine te ženska i muška mladunčad trajno napuštaju skupinu nakon dvije do tri godine. Tada mogu tražiti vlastitu teritoriju i zasnovati vlastitu porodicu.

Divovska vidra je izuzetno osjetljiva na ljudsku aktivnost tokom podizanja mladunaca. Naprimjer, nijedna ustanova nije uspješno podigla mladunčad divovske vidre ako roditeljima nije pružila dovoljne mjere privatnosti; stres uzrokovan ljudskim vizuelnim i zvučnim prekidanjima doveo je do zanemarivanja i napastvovanja mladunčadi, infanticida i smanjene laktacije. Predloženo je, iako ne i dokazano, da turisti u divljini uzrokuju slične stresove: ometena laktacija, smanjen lov i napuštanje staništa neki su od rizika. Osjetljivost je u skladu sa snažnim zaštitničkim nagonom prema mladunčadi. Svi članovi skupine mogu agresivno nasrnuti na uljeze, uključujući i čamce s ljudima.

Najstarije zabilježene jedinke divovske vidre u divljini su imale osam godina. U zarobljeništvu mogu živjeti i do 17 godina sa nepotvrđenim evidencijama od 19 godina. Divovska vidra je osjetljiva na razne bolesti, uključujući i pseću paravirozu. Paraziti, poput larvi muva i ostalih crijevnih parazita, takođe utiču na divovsku vidru. Ostali uzroci smrti su nesreće, gastroenteritisi, infanticidi i epileptički napadi.

Prehrana

Divovska vidra u zarobljeništvu za vrijeme hranjenja. Ovaj grabljivac hvata plijen među prednje šape i počinje jesti odmah, od glave.

Divovska vidra je ključni grabljivac i njena populacija oslikava zdravlje riječnih ekosistema. Hrani se pretežno ribom, uključujući ciklide, haracine (poput pirana), somove i grgeče. Jednogodišnje istraživanje ostataka divovske vidre u Brazilu pokazalo je prisustvo ribljih ostataka u svim posmatranim izmetima divovske vidre. Ribe iz reda Perciformes, posebno ciklidi, pronađeni su u 97% ostataka a Characiformes, poput haracina, u 86% ostataka. Ostaci riba bili su vrste srednje veličine koji preferiraju plitke vode, što ide u korist divovskoj vidri koja se uglavnom oslanja na vid. Takođe, vrste pronađene u ostacima plivale su na manje udaljenosti, što takođe vjerovatno pomaže divovskoj vidri pri hvatanju. Divovska vidru se smatra oportunističkom vrstom koja se hrani plijenom kojeg u datom trenutku ima najviše u njenom području. Ako riba nije prisutna, prehranit će se rakovima, zmijama, pa čak i manjim kajmanima i anakondama.

Vrsta lovi individualno, u parovima ili skupinama, oslanjajući se na oštar vid pri pronalaženju plijena. U nekim slučajevima, pretpostavljeni lov u skupinama može biti slučajan rezultat lova dviju porodičnih skupina koje love zasebno u neposrednoj blizini; iskonski usklađen lov u skupinama javlja se samo kada plijen ne može biti savladan od strane samo jedne divovske vidre (anakonde, crni kajman). Divovska vidra daje prednost ribi koja je po pravilu nepokretna i obitava na riječnom dnu. Potjera za plijenom hitra je i burna, s okretima i trzajima kroz plićak s malo promašaja. Divovska vidra napada odozgo i podno plijena, okrećući se oko svoje ose prije hvatanja plijena snažnim čeljustima. Divovske vidre hvataju plijen i trenutno se hrane njime; čvrsto zgrabe ribu među prednje šape i bučno jedu od glave. Karter i Rosas otkrili su da odrasle životinje u zatočeništvu pojedu oko 3 kilograma hrane, što je otprilike 10% njihove tjelesne mase.

Ekologija

Stanište

Divovska je vidra vodozemna, iako prvenstveno kopnena životinja. Može se naći u slatkovodnim rijekama i potocima koji su većinom sezonski potopljeni. Ostala staništa obuhvataju slatkovodne izvore i trajna slatkovodna jezera. Diple utvrđuje dva ključna faktora u odabiru staništa: obilje hrane, koje je u pozitivnoj korelaciji s plitkom vodom, te niske i kose riječne obale s dobrim zaklonom i lakim pristupom vodi. Divovska vidra prednost daje bistrim tamnim vodama s kamenim ili pješčanim dnom.

Područje blisko rijekama koristi se za izgradnju jazbina i mjesto defekacije. Divovske vidre čiste značajne količine vegetacije gradeći svoje jazbine i zaklone. Jedan od izvještaja navodi maksimalno područje od 28 m dužine i 15 m širine, obilježeno žlijezdanim izlučevinama, urinom i fekalijama. U blizini zaklona, obiteljska skupina koristi zajednička mjesta za defekaciju, te kopaju jazbine s mnogobrojnim ulazima, po pravilu ispod sistema korijenja ili palog drveća. U sezonski poplavljenim područjima, divovske vidre ponekad napuštaju svoje zaklone tokom kišnih sezona, raspršujući se prema poplavljenim šumama u potrazi za plijenom. Preferirane lokacije katkad postaju trajne, često na uzvišenjima. Takve lokacije mogu postati prilično obimne, uključujući izlaze u šume i močvare, dalje od vode. Svaka lokacija se ne obilježava svaki dan ali po pravilu par vidri, obično ujutro, patrolira kroz sve njih.

Grabežljivost i nadmetanje

Odrasla divovska vidra nema ozbiljne prirodne neprijatelje, izuzev ljudi. Diple je smatrao da su „mogući i povremeni“ grabljivci koji vrebaju divovsku vidru jaguar, puma i anakonde, no nijedna direktna posmatranja to nisu dokazala. Mladunci su ranjiviji, i mogu postati plijen crnog kajmana ili drugog većeg grabljivca, iako odrasle jedinke drže udaljenu mladunčad na oku. Kajman naočarac još je jedan potencijalni nadmetač, no Diple nije otkrio nikakvo nadmetanje među vrstama u Surinamu. Tokom boravka u vodi, divovska vidra u opasnosti je od životinja koje i ne moraju biti njeni predatori: električna jegulja i raže mogu postati smrtonosne ako divovska vidra naiđe na njih, dok pirane mogu ostaviti teške ugrizne rane, što je i dokazano ožiljcima na jedinkama divovske vidre.

Čak i bez direktnog predatora, divovska vidra i dalje se mora nadmetati sa ostalim grabljivcima sa kojim dijeli stanište. Diple je zabilježio interakciju sa neotropskom vidrom. Iako su dvije vrste simpatrične (povezane, s preklapajućim područjima) tokom određenih sezona, nije dokazan nikakav ozbiljan sukob. Manja neotropska vidra mnogo je stidljivija, manje bučna i manje društvena; težina neotropske vidre iznosi trećinu težine divovske vidre, čineći je ranjivijom na grabljivce, te radi toga, postaje manje nametljiva divovskoj vidri u nadmetanju za hranom. Takođe, neotropska vidra je aktivna tokom sumraka i tame, čime se smanjuje šansa nailaska na divovsku vidru koja je dnevna životinja. Njen manji plijen, različit tip jazbina i različiti tipovi vodenih površina kojima daju prednost nadalje smanjuju interakciju među vrstama.

Druge vrste koje vrebaju nad sličnim izvorima hrane obuhvataju kajmane i velike ribe i sami su ribojedi. Električne jegulje i veliki somovi nalaze se među vodenim nadmetačima.