Pređi na sadržaj

Engelbrekt Engelbrektson

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Engelbrekt Engelbrektson
Statua Engelbrekta Engelbrektsona u Erebru
Lični podaci
Datum rođenjaoko 1395.
Mesto rođenjaVästmanland, Švedska
Datum smrti4. maj 1436.
Mesto smrtiHjälmaren, Švedska
Regent kraljevine Švedske
Period1435. - 1436.
Prethodniknema, Erik Pomeranski je vladao Švedskom
NaslednikKarl Knutson, pravi vladar Švedske je bio Erik Pomeranski

Engelbrekt Engelbrektson (oko 1395 - 1436) je bio sitan plemić i švedski regent kraljevine (1435—1436) [1].

Danska je ogrinačavala prava aristokratije, oduzimala kraljevske zemlje koje je ona prisvojila, delila feude u Švedskoj Dancima, rušila feudalne zamkove — sve je to izazivalo duboko nezadovoljstvo među švedskom aristokratijom [1].

I spoljna politika Danske, koja je bila usmerena protiv Hanze i Holštajna, gazila je interese Švedske, koja je želela da s Nemačkom uspostavi neposrednu trgovačku vezu. Krajnje su bili nezadovoljni sopstvenici rudnika, tesno povezani s Hanzom, kojoj su prodavali gvožđe i bakar [1].

Dansko činovništvo dozvoljavalo je sebi sva moguća ugnjetavanja i iznuđivanja. Dansku je vlast pratilo jačanje feudalnog ugnjetavanja. Danski feudalci, koji su dobili zemljoposede u Švedskoj, pretvarali su seljake u kmetove i ugnjetavali ih [1].

1434. godine podigao je u Dalekarliji ustanak protiv danske okupacije. Ustanak je brzo zahvatio čitavu zemlju. Seljačka vojska koju je organizovao Engelbrekt uspešno je operisala protiv Danaca. Ustanku su prišli svi koji su bili nezadovoljni danskom vlašću, i Švedska je za nepuna četiri meseca bila oslobođena Danaca, a samo je nekoliko utvrđenih mesta ostalo u rukama Danaca [1].

1435. godine Engelbrekt je sazvao stalešku skupštinu — riksdag — na koju su na ravnoj nozi sa aristokratijom i sveštenstvom bili pozvani i predstavnici gradova i slobodnog seljaštva. Ta je skupština objavila zbacivanje Erika Pomeranskog i izabrala za regenta kraljevine Engelbrekta. Ali seljaci nisu težili samo da se oslobode danske vlasti. Njihov je pokret počeo da se usmerava protiv švedskih feudalaca. Među seljacima se širilo učenje o opštoj jednakosti [1].

Feudalci su se uznemirili. Naročito se onespokojilo sveštenstvo; ono je u seljačkom pokretu videlo avetinju husitstva, koje je tada plašilo maštu katoličkog sveštenstva čitave Evrope. Stoga su se aristokratija i sveštenstvo složili da vrate na presto Erika Pomeranskog, ali su pritom za upravljanje zemljom postavili svog regenta, čuvenog plemića Karla Knutsona. Engelbrekta su se oslobodili izdajničkim ubistvom [1].

Erik je morao obećati da će se na najviše dužnosti u Švedskoj postavljati samo švedske velmože i da će se otsada ratovi objavljivati samo u saglasnosti sa aristokratijom sve tri kraljevine. Na taj način, Kalmarska je unija zadržana, ma da u suštini samo formalno. Između Švedske i Danske vođena je dugotrajna borba, s kojom je bila povezana i borba u samoj Švedskoj. Krupni feudalci i naročito crkva činili su dansku partiju, koja je težila da uz pomoć Danaca dovede do kraja feudalizaciju švedskog društva i da potčini sebi seljaštvo. Pokušaji koji su činjeni u tom smislu naveli su seljake da priđu nacionalnoj partiji, koja se sastojala od sitnog plemstva i građana i koja se borila za punu političku samostalnost Švedske [1].

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Udaljcov, A. D.; Kosminski, J. A.; Vajnštajn, O. L. (1950). Istorija srednjeg veka. Beograd.